Kad mi dragi pred kapijom
šeta,
fesče skida, „pomoz-bog“
naziva.
Ja mu velim: „Uvelo ti
cvijeće.
Što ga siješ, kad ti nići
neće!
28. juli
1993.
Ja sam moje u petak sijala,
u subotu za presadu bilo.
U neđelju kitu nakitila,
mome dragom njedra zakitila!“
Priču o mitraljezu kakav još nije napravljen,
jučer nismo nastavili. Mahir nije bio raspoložen, cio dan je prećutao. Onako,
da nije vrijedilo ni čupati riječi iz njega.
Inače, dan se ni po čemu drugom nije razlikovao
od prethodnih. Četnici su nastavili s pješadijskim napadima, a opet nisu
štedjeli ni artiljeriju. Nisu nigdje probili, još su poginuli po jedan Fočak i
Jahorinac, sveukupno desetak ranjenih, od čega dva iz našeg bataljona.
Obećane smjene još nema, samo novo ohrabrenje.
Zuhdija nam je saopštio kako je njemu rečeno da su angažovane dvije elitne
jedinice iz Zenice, koje su navodno već krenule. Više smo ranije vjerovali,
sumnjivo nam je da bi nas smjenjivale
baš elitne.
Sedma muslimanska i Sedamnaesta krajiška, to jako
lijepo zvuči ali nije mnogo vjerovatno. Tako da mi više pokušavasmo doći do
više informacija o nedavno zarobljenoj dvojici četnika, od kojih je jedan
oficir. U nekim trenutcima razmišljanja, a pod dojmom onih obećanja, čak i
sumnjah da je to istina, da je pozadina u dizanju našeg morala. Brzo bih se i
posvađao s tim svojim mislima, uvjeravajući sebe kako bi to bilo suvišno,
osjećajući da nam moral nikada nije bio jači.
Siguran sam da ćemo izdržati, smjena može
kasniti, ali jednom mora doći. Pominju se imena nekih koji su učestvovali u
zarobljavanju tih četnika, što također ide protiv mojih sumnji.
Vrijeme je bilo toplije, pa jse još neki uspjedoše
osvježiti.
Strahovali smo od noći, ali i bez obzira na
Mahirovo ćutanje umirila nas je njegova mirnoća. Dugo u noć sam razmišljao o
ukupnom Mahirovom ponašanju, ali me je smirilo što je mirno spavao.
I jutros, prvo sam pogledao u njega, i odahnuo
vidjevši da je malo veseliji nego li je bio sinoć.
A i izlazak pred bajtu jednako je kazivao,
četnici ponovo nisu kasnili, ali ni šta mijenjali u svojim napadima. Pogledi i
misli mogu često upirati u put iza nas, kuhari će nas nekad sigurno iznenaditi,
dok obećana smjena...
***
Mahirov je red po vodu, te se nama u rovu
pridruži i Salko. Najviše iz navike smo osmatrali livadu ispred, pa nemalo
bijahosmo iznenađeni kada Ahmo dopuza do nas.
- Hajde dolje, kao da se neko miče livadom –
obraćao se meni, glasom koji je zvučao sasvim ozbiljno.
- Gdje? Mi ništa nismo vidjeli – Salja je bio taj
koji je trenutno osmatrao.
- Tačno na sredini početka livade. Ovi ga drže na
nišanu, ali se odjednom umirio. Možda je i neka životinja, možda je i neko
naš.
Klimnuh glavom, te rekoh Salji i Salku da oni
ostanu u rovu, dok ćemo ja i Trale da se pridružimo ovima dolje i vidimo o čemu
se radi.
Ono što smo zatekli, samo je potvrđivalo Ahmovu
ozbiljnost.
- Još je gdje je maločas bio, ni pomako se nije –
Lato je referisao – „jebo svoju majku“ ako i smije, neće ti on odanle maći do
mraka, mora da nas je lopov osjetio.
- Ako je četnik!? – Ahmo ponovi moguće sumnje.
- Ma jašta je, ne bi se onako šunjo!
Zagledasmo se i Trale i ja u mjesto koje su
pokazivali, mi ništa nismo primjećivali. Osim što nam posta jasno kako da ga
Salja odozgo nije vidio, ispred je, uz malo visočiju travu, bio i neki
brežuljčić.
Ali, taman kad počesmo sumnjati u istinitost ove
priče, taj neko se pomjeri. Prema naprijed.
Puzio je. I, bio je sam. Teško da bi ih se više i
moglo provući od pogleda našeg bočnog pješadijskog rova.
Četnik? Da smo sigurni, od nas pet-šest neko bi
ga sigurno odmah pogodio.
Gledam u pušku, stežem je, pogledom obiđoh i
džepove svoje košulje. Manje zbog bombi, kojih sam sada svjestan da ih imam, jedna je i uspomena na Admina, više zbog prisjećanja kada mi je u džepu
bivala i motorola. Upravo je ne znanje koga imamo ispred sebe, onda kumovalo da
Admin pogine.
Motorole sada nemam, za rupovku nema vremena,
tako da se za pamet i mudrost moramo sami snaći.
Gledam u Lata, jasno mi je u kojoj je on dilemi.
On je siguran da se radi o četniku, razmišlja zašto čeka mene što ga odmah ne
puca. Drugo što mu se mislima vrti je da mene lupne kundakom, ne bi li mi glavu
razdrmao.
Ja se još iščuđavam da se, pa i jedan, mogao
provući ispod naše pješadije. Trebalo bi više da me čudi šta bi neko naš radio,
tu na livadi. Ključ bi i morao biti u tome.
Šta radi? Možda izviđa, možda je ovu livadu
procijenio kao prazan prostor. Možda ima dogovor ako se ne vrati za neko
vrijeme da ga slijedi još koji. Što bi to lijepo bilo! Još da je onog Mahirovog
mitraljeza...
Četnik je, i nije došao izviđati. Odnosno,
izvidio je čim se ispuzao. Samo se primakao koliko je mogao. A bio je i neko ko
odlično barata erpegeom!
U sekundi smo shvatili sve, ali tek pošto je
ispalio jednu granatu. Pripucali smo, i mi i ovi s desnog boka. Otišla je i
Adminova bomba. Ali je ovaj četnik bio vješt i u puzanju nazad.
Ja nisam vidio da smo ga pogodili, a volio bih da
ga je dokačio geler bombe...
Nije. Bar tako rekoše Elvir i Mevludin koji su
domalo dotrčali do nas. Ali se nije zdrav vratio, ako je i ostao živ. Neko ga
je od njih pogodio, makar ranio...
Provukao im se, iako su cijelu grupicu oni ranije
uočili. Čekali li su da im se svi primaknu, nejasno im je kako se ovaj
izmigoljio, i uopšte usudio...
Ako je preživio, faliće se kako je rasturio jedan
naš bunker. Ako je poginuo, uzalud će ostati sva njegova hrabrost.
Iako se mora priznati, bio je veoma blizu!
Zapravo, opet smo imali sreće.
Ponajprije Salja i Salko, ali i Trale i ja.
Poznavajući nas, velika je mogućnost da se ne bi dugo zadržali u rovu. A
granata je preletjela svega par centimetara preko rova i završila u bukvi iza.
Gelera je bilo svuda, oko cijelog rova.
Sreće smo imali, nadati se da nam više neće
trebati...
***
Već nakon pet minuta sve ispod posta mirno kao
što je bilo. Bio živ ili ne, četnik je jedno odradio. Ne mislim da će više i
jednome pasti na um da slično pokuša!
Ali, sem tome, moje se misli vraćaju i Mahiru.
Puno je vremena prošlo, samo može biti da mu se nešto dogodilo, ne znam da je
imao puno prijatelja s kojima bi se ovoliko zadržao. Osim toga, kao niko je
vodio računa da me izvještava o svakom svome pokretu.
Od tih misli još i ožednjeh, te se lično uputih
do česme, koja se također zvala Pandurica.
Dok sam se primicao vodi, pitah se da li je i
moguće da su tolike gužve dolje. Više je to bila moja želja nego što je bilo za
očekivati, što se pokaza kad na vodi ugledah samo jednog čovjeka kako mirno sipa
vodu.
Još mi nešto privuče pažnju, oko njega je bilo
više kanistera nego ih je sam mogao nositi. Produžih pogled i niže, prema
sanitetlijama, niko se nije činio vlasnikom viška kanistera.
Prišavši, polovina svega posta mi jasna.
- Izvini, ljudino, znaš li gdje je momak čiji su
ovi kanisteri? – pitah čovjeka koji je točio vodu.
- Nemam pojma. Ja kad sam došo bili su tu...
Zažmirih. Najrađe bih sam sebe išamarao. Jesam li
mogao sve od sinoć biti ovoliko glup?
Otvorih oči. Nekoliko se puta okrenuh okolo, iako
sam znao da ništa neću vidjeti. Čovjek me malo čudno gledao, ali mu nije bilo
do mojih pojašnjenja. Jedva je čekao da se njegovi kanisteri napune.
I ja sam. Sljedeći sam na redu. Znam da su i ovi
gore žedni, znam da će se i sami čuditi kada vide mene kako nosim kanistere, i
idem sam.
Ne žurim ja toliko zbog toga, koliko što imam s
Traletom nešto važno pričati!
Pandurica, česma
