Žarko sunce na ogranku
hoće da ograne,
naša seka na polasku,
hoće da ide.
1/2. avgust 1993.
Ustavlja je mila
majka,
da još ne ide.
„Hoću, majko, hoću,
mila,
bit mi ne može.
U drugog mi bolje,
kažu,
nego u tebe!“
Budi se drugi osjećaj, da će biti da su u Komandi
divizije ozbiljno shvatili naše nakane i da nas se neće ni dirati. I zašto bi,
kada mi ne bježimo. Ako se za išta može reći, onda je ovo jedno vrlo
dostojanstveno napuštanje mjesta na kojem smo baš mi najviše dali. Više nismo
mogli dati!
Ali, i da je sve ovo tužno - jeste. Tužno je što
odlazimo, još tužnije što putem nikoga ne srećemo.
Prolazimo pusto Malo polje, nailazimo na
ostavljene haubice i minobacače, prazna skloništa i rovove, puste staze i
bogaze, naša razbacana mezarja, podsjećanja na naša obećanja data poginulim
saborcima, drveće i kamenje koje se za nama okreću...
Mi se ne okrećemo. Ne valja. Samo se pitamo, ima
li veća tuga gdje?
Ima, i stanuje na Igmanu!
Mahirove homore plaču, i nama suze tjeraju. Mahir
je makar šutio, ja slutio. Prije par dana nas pozivao da požurimo ovamo, a
noćas kao bio protiv.
Na Igman ne kanimo svratiti. Hoće li nam njegove
homore to oprostiti, i Bosna, ovakva kakva je?
Šta slijedi? Odgovor bi trebalo da baš Igman
skriva.
Na njemu je dosta živo, ali ne kako bi trebalo.
Ne sluti da ima ikakve veze s nama, jednostavno sve liči kao da nas ovdje nije
ni bilo.
Bjelašničkih hotela više nema, a po Igmanskim se
još i pije! Čudo, kojem se načuditi ne možemo.
Ali, ako već piju, trebalo bi da i vode imaju. A
žeđ je ono na šta samo pokušavamo zaboraviti.
- E-hej! Imate li vode!? – Selćo Pekas, od snage žeđi
zaboravlja na uputstva, prilazi kapiji koja nas dijeli od ljudi koji su s pićem
stali samo kako bi nas „prebrojali“.
- Šta je to, moji Ćurevci – jedan od njih, vidno
„ponajraspoloženiji“, ima nešto važnije od naše žeđi – zar se nismo dogovorili
da skupa idemo na Zelengoru, u Borač? Zar nismo? Hajde, recite!? Recite, hoćemo
li se borit, jebem mu majku...
Uz puno alkohola, iz njega je izlazilo i malo
istine. Suze koje je on u očima tada stezao, nisu mogle biti sve lažne. Bar su
mu želje išle u pravcu koji mi ostavljamo.
A ja sam toliko želio napiti se vode. Sjetih se,
danas zarađenog sevapa, te pođoh odmah za Selćom.
- Ko je ovaj? – pritom pitam ove svoje, da bi mi
bilo koji rekao.
- Zar ne poznaš Struju Salčina? – Lato je najbrži.
Slegnuh ramenima, dajući tako do znanja kako mi
to i nije previše bitno. Što se, opet, baš i ne može reći za sljedeće što
odozdo čusmo.
- Ako hoćete vode, siđite dolje. Imamo vode, kako
nemamo, samo bujrum! – poziv jednog koji je i izgledao trezvenije, meni ne
zvuča neprijateljski.
Selćo je već otvarao kapiju, ja skoro potrčah za
njim. A čusmo još pet-šest koji nam se htjedoše pridružiti. Mučih se žeđu,
sjećah se sevapa.
Ali, u času kada sam već i ja prolazio kapiju čuh
komešanje iza. Zastasmo i ja i Selćo.
- Jeste li vi ludi – grmio je Lahin glas – zar ne
vidite da vas hoće dolje namamiti! Ovako, dok smo još u stroju, ništa nam ne
smiju. Ali, ako bi dograbili jednog po jednog...
Naježih se. Žeđ je mučila, ali je i priznanje
naivnosti, sve jače.
U tome mi pomagaše i novi dijalog koji se povede
između Strujinih, i naših iznad kapije. Počinju psovke, škljocnu i pokoja
puška.
Neki od njih kreću ka nama, Selćo se povlači. Svi
se pokušavamo smiriti. Mi, i što prije biti ponovo na svojim mjestima.
Jednoglasno smo odlučili, takvi moramo ostati.
Čujem da su ovo Zukini, logističari koji su i
jedini ostali, čuvati nešto sredstava što još odavde nisu povukli. Struja im je
jedan od komadira, svjesno je propustio prva naša dva bataljona, znao je kada
će progovoriti. Umalo da Selćo, ja i još par nas, odnosno žeđ što je sve nas
mučila, ne pomognu Struji da uradi sve što je bio zamislio.
Stavši ponovo u stroj, opuštam se i obećavam sebi
da ću biti još gordiji, poput svih ostalih, i da ću takav još odlučnije
nastaviti dalje. Mi moramo ostati složni. Ne samo noćas, nego i kada svane...
***
A, svanuće nas zatječe u momentu kada i mi
počinjemo obarati naniže. Niz Igman.
Shvatam i zašto smo u zadnje vrijeme usporili.
Bilo je dijelova kuda nije mogao ići dvovrstan stroj. Na tim nekim mjestima
puta skoro pa i nije bilo. Sada se jasno uočava, kuda prođe hiljadu ljudi...
Zora se razmiče, otvara se pogled niz Igman. Vidi
se tuga - veća od Igmana. Najtužnija živa slika koju sam ikada prije vidio.
Čelo nam je već u podnožju, negdje oko Krupe. Na
začelju konjovodci i goniči krava. Nemamo ih mnogo, ali smo morali potjerati sa
sobom. Bez njih ne bismo bili ovo što jesmo, cijela Fočanska brigada na jednom
mjestu. Od Igmana do Krupe!
Igman se mogao braniti! Gledajući kolonu koje sam
dio, sve sam uvjereniji u to. Ne plačem i ne kajem se, samo se, opet malo
stidim. Ne nas, već onih koji nisu s nama. Malo se stidim, puno više bi trebali
oni što su ovu tužnu sliku svojim nerazumijevanjem naslikali.
Mi jesmo mogli odbraniti Igman, prije toga
Bjelašnicu, još prije i Grebak, samo nas je trebalo odmarati. Čini mi se da
četnicima ne bi pomogle ni sve naše izdajice. Čini mi se...
Zato ja i jesam glasao da ostanemo na Igmanu, zato
smo svi dušom bili za to. Dušom smo razmišljali mjesec dana, mozak je progovorio
sinoć.
Mahirove me homore nikada nisu ostavljale praznih
misli. Prolazeći kraj njih plakali smo jedni za drugima. I sada njih osjetim, a
čujem i naše duše!
Bjelašnica,
prilazi
