Sarhoš Aljo drume
zatvaraše,
na djevojke đumruk
uzimaše.
Niko kraj njeg proći
ne mogaše,
bez poljupca il dukata
žuta.
Kad naiđe Atlagića
Fata,
progovara sarhoš
Alijaga:
„Nećeš proći dok te ne
poljubim!“
Stade molit lijepa
djevojka:
„Nemoj, Aljo, obadva
ti svijeta,
ugrist ćeš me, poznaće
ti majka!“
Za to Aljo, haje i ne
haje,
već on ljubi lijepu
djevojku.
Kako su se slatko
poljubili,
četiri joj dagme
napravio.
Dvije dagme pod bijelo
grlo,
druge dvije pod crne
solufe.
Sunce je u zenitu, vrijeme ide, mi u njemu
stojimo, naša napetost raste.
Prisjećam se našeg jutrošnjeg dolaska iz Češća,
sreće da nas bješe desetak. Vidjeli smo i mi grupu momaka s bijelim opasačima.
Bolje rečeno, vidjeli su oni nas, mi smo od njih zakretali glavu. Slušajući
iznova prepričavanja iskustava onih koji bijahoše usamljeni, ili u manjim
grupicama, stresam se sada od nerazumijevanja.
Sam sebi prepričavam i vijesti s Igmana.
Posljednje govore o prijekidu mirovnih pregovora, zahtjevima međunarodne
zajednice da četnici zaustave ofanzivu.
Čudno mi je takvo ponašanje, ne čine ništa da
spriječe četnike da zauzmu Sarajevo, ali im tobože ne dozvoljavaju da ga
odsijeku. Kada je Goražde u pitanju, nije im smetalo ni jedno ni drugo.
Jedino mi je čudnije ponašanje našeg vrha, ali od
razmišljanja o tome javlja mi se muka. Što na ovoj vrelini nikako nije dobro.
Nama je loše, dobrovoljcima na cesti gore. Ćasara
se sve teže bori da drži pod kontrolom njihovo ponašanje, prejako sunce čini
svoje, dijelom i piće, preživljeno je potaklo nervozu, koja raste brže od
vremena koje prolazi. Mirnima nas drži želja da se ovo jednom, već nekako
riješi.
Propustili smo još jedno vozilo Konjičke brigade,
a ni sljedeće nije bilo koje smo očekivali. Iako je pripadalo Zukinoj jedinici,
te zbog toga neće moći proći. Bez obzira što tvrde da znaju za naš zahtjev, što
se sami kao čude da to već nije obavljeno, te što im se jako žuri.
Sve im vjerujemo, ali zahtjevamo da se vrate,
sklone negdje dok dođe to vozilo s našim naoružanjem. Dodatno im objašnjavamo,
mi moramo ostati dosljedni - Igman se nama desio, ali je i važno da se slično
nikom više, i nikada ne desi!
Nismo popustili, i nećemo. Vozilo se sklonilo,
kako bi prošlo sljedeće, drugo Jablaničko danas. Kao i prvo, jednako je mirno
prošlo.
Što, opet, ovima zasmeta. Ponovo se kamion
okrenuo prema nama, i stao.
Iz kabine je sada izašao čovjek srednjih godina i
rasta, manjih brkova.
- Šta je ovo, ljudi, pobogu – glasno da smo ga svi
mogli čuti, te vrlo izraženim sandžačkim naglaskom se obraćao direktno Ćasari,
koji je već odgurao sve ostale naše.
- Rekli smo ti jednom, proći ćete čim dobijemo
svoje puške – Ćasarin je glas bio sasvim miran.
- Sad sam se čuo, džip je pošao iz Tarčina, samo
što nije stigao.
- Odlično, onda nećete dugo čekati.
- Ama, čovječe, mi smo logistika, mi ni s čim
nemamo nikakve veze. Premoreni smo, jedan smo zadatak završili, idemo na
drugi...
- Svakako vam malo odmora i treba. Mi vas
razumijemo, i vjerujemo vam, ali vjeruj i ti, da smo se mi pitali do ovoga
sigurno ne bi ni došlo.
Ćasara je čuvao smirenost, dok je brko sve
izraženije gubio živce. Uhvatio se za glavu, pomalo je poskakivao, izgovarao i
neke riječi koje svi nismo mogli čuti, a koje su podsjećale i na psovke,
smirivši se tek nakon minut-dva, poslije čega ponovo uđe u kabinu.
Vidjeli smo da sada doista s nekim razgovara
motorolom, te smo mi najbliži i pratili promjene izraza na njegovom licu. One
su potvrđivale priču o skorom dolasku i vozila s puškama.
Ali, ne i postupak koji je napravio. Još jednom
je kratko napustio kabinu, isprsio se i skoro zagalamio, brzim i jedva
razumljivim glasom, od čega smo mi razumjeli da se predstavlja bratom
muslimanom, te da poziva da mu se puca u grudi - ako mu se ne vjeruje.
Potom se ponovo vratio u kabinu, i kamion se još
jednom pokušava skloniti s ceste. Vozač je ubacio u rikverc i polahko se
zakretao, dok je Ćasara ponovo smirivao onu trojicu kojima je stajanje na suncu
i najviše dojadilo. S druge strane, njihovo se takvo ponašanje nije brku dopadalo,
koji je u kabini mahao pištoljem. Tako je svaki prijeđeni metar, kamiona u
rikverc, svima nama pedstavljao olakšanje.
- Jebemo vam fočansku majku! – glas koji se
prolomio s karoserije, a nakon što se kamion dovoljno zakrenuo da ovi odozgo
mognu početi iskakivati u jarak s druge strane, podsjeti da se ovo može i
drukčije završiti.
Opet se prisjećajući svih naših žrtava, mahinalno
ponovo podigoh pušku, stežući je rukama. Još sam i oči zatvorio...
Rafali me prepadoše. A kada oči ponovo otvorih,
već su pucala i stakla na kabini. Čujem da su i naši odgovorili.
Okrenuh pogled ka našima, vidjeh Aliju Muhovića
kako pada. Krv je već tekla asfaltom. Njegova.
- Stanite, ljudi, poubijasmo se! – gledam Muharema
Muhovića kako iskače na cestu, dok se pridružujem onima koji smo vatru otvorili
i iz jarka.
Još samo nekoliko kraćih rafala, i pucnjava
zamire.
Muharem je uz Alja, visoko podignutih ruku, svima
pokazujući da je iskočio bez naoružanja, ali još više kako je sasvim u pravu
kada je u pitanju ono što je rekao.
Cijenim ovaj Muharemov potez izuzetno hrabrim,
potvrđuje to zemlja ispod mene koja odjednom posta ledena, ali ću o tome
razmišljati drugi put.
Aljo nije jedini koji je pogođen, doktor se zove
i s karoserije...
Tuga. Nevjerica. Suze. Tišina. Grobna tišina!
A da sve bude još tragičnije, upravo prilazi džip
s našim puškama. Što je sada, ipak, manje važno.
Borimo se za sekunde. Iz džipa se puške brzo
istovaraju, osposobljava se za puno bitniju vožnju. Treba ranjene prebaciti do
bolnice, Muharem je nemoćan.
Zebnja je pritisla Raštelicu. Ko mora, ima snage
i volje, dolje je na cesti. Ostali smo se povukli iza škole. Nestalo je sveg
ushićenja. Ovo je ono što nismo slutili, još manje htjeli, najmanje željeli.
Koga je sada briga što smo puške dobili nazad,
što nismo htjeli uzeti višak, što su oni previše odugovlačili, pa onda malo i
požurili, u toj žurbi u džip ubacivši svo zaplijenjeno naoružanje, uključujući
i nekoliko od boraca Devete Hadžićke, ili Osamdeset prve Trnovske, još je i
najmanje važno...
Aljo Muhović je poginuo. S ranama koje je odnio,
neće ni do bolnice. Jedan od dvojice pogođenih na karoseriji je također smrtno ranjen.
Ako je vjerovati onome što čujemo, sudbina se i
ovaj put, uz sve, i dodatno skršila na nas. I taj Zukin je - po rođenju Fočak!
Još dva Fočaka izginuše. Kada su ovi u pitanju, manji
dio odgovornosti prihvatamo. Svi zajedno, nikako pojedinačnih.
Znamo da će i iz Komande korpusa tražiti neka imena, ali
isto tako znamo da ih neće dobiti. Trebali su ti u Sarajevu biti brži, i danas,
a posebno prije nekoliko dana, prije mjesec.
Sad, neka istražuju sami, ionako im nismo više
potrebni. Rekli su, mogu bez nas. Rekli su, i da ih naše žrtve ne zanimaju.
Mi nismo takvi. Uspostavljen je kontakt sa Zukom lično,
prihvatili smo uputiti dobrovoljce na Bradinu, kako bismo zajednički sačinili
izvještaj o svim proteklim dešavanjima. Ne zbog onih u Sarajevu...
Iščekujući da se to završi, i između sebe pričamo
otvoreno, o svemu. Vjerujemo da se ovim završava ova drama, da je i sudbina konačno shvatila da je žrtava bilo
dovoljno.
Drugi su krivi, a svi smo mi danas bili Alije.
Njemu je, bilo još i suđeno...
Raštelica
