Djevojka je dragom poručila:
„Čuj, dragane, odoh za drugoga.
„Čuj, dragane, odoh za drugoga.
Za drugoga, za jarana tvoga.
Odnesoh ti grlo neljubljeno.
Jel ti žao, žalosna ti
majka?
Kad ti sjutra ispred dvora
prođem,
i provedem kićene svatove,
na tvom konju i na tvom
kavadu,
i pod tvojim zlaćanim prstenom,
ti ćeš, dragi, stati pa
gledati.
U tebi će srce ispucati,
kano ljeti zemlja od sunašca.
Bog će dati i kiša će pasti,
crna će se zemlja sastaviti.
A ti, dragi, s mojim srcem
nećeš;
sve s dušmana, da od Boga
nađu!“
Tmurna noć se nadvija nad Raštelicu. Tmurnija od
bilo koje iznad Bjelašnice.
Vratili su se oni s Bradine. Vijesti koje su
donijali bile su dobre, ali ništa ne može razbistriti nebo iznad nas.
Ići ćemo odavde. Dogovoreno je. Zadnja drama je
razmršena, ostaju stare tajne.
Zuka je upoznat sa svim dešavanjima. Ništa više
ne čudi, pa ni to da za većinu toga on nije znao. Pred našim ljudima se
usprotivio svojima, koji su dobijenu naredbu tumačili, i provodili na svoju
ruku.
Mogu zamisliti da našima nije bilo ugodno, ni
otići na Bradinu, tek nakon svega istrpiti i to vrijeme gore, ali je neko i to
morao. Potvrdili smo našu odlučnost.
Ne znam ni koliko je to više važno, dopuštenje da
idemo nije trebalo da čeka, trebalo nas se je pustiti. Prije ovog što se u
Raštelici desilo.
Sudbina ima svoj redoslijed događaja. Naredni je
taj da su pošla vozila iz Šestog korpusa. Da ako i stignu.
Noć koja pada, svakako će biti duga. Dug je i
spisak tema za razmišljati u njoj.
U iščekivanju puta ka novom, zanimasmo se za ono
što ostavismo starom korpusu. Nove vjesti s Igmana potvrđuju što smo već čuli,
govore o tome kako je Igman i odbranjen. Razlika je što se sada zanemaruju svi drugi, samo se pominju Sedma i
Sedamnaesta. Njima će biti i pripisana odbrana Igmana!?
Ako, njima se nije ništa zamjeriti. Oni su došli,
čim im je rečeno da krenu. Da je neko htio, mogli su oni ranije doći.
Moglo je biti da četnici ni ne priđu Igmanu.
Mnoge bi pale žrtve bile izbjegnute, manje bi i bilo važno ko je branio, i
odbranio Sarajevo.
Kao što se već zaboravljaju ove druge jedinice,
znamo i nas šta čeka. Možda će se htjeti da se najviše pamti krvava Raštelica,
više nego Grebak, Rogoj i Proskok - zajedno.
Krvava Raštelica, koja je po nekim informacijama
mogla biti i krvavija. Ne znam od kuda stižu sada te priče, znam da su neki
stigli razmijeniti nekoliko rečenica s momcima koji su bili na kamionu, čuo sam
da većina od njih uopšte nije znala ni zašto, ni od koga su zaustavljeni. Prema
viđenom, neki i jesu. Barem to ko smo, te da je nekome naređeno da nas se mora
zadržati, makar i na silu.
Što je demonstrirano u Krupoj, ovdje je imalo
spremnu i krupniju kopiju. Tragibajkovito zvuči da je nakon transportera, u funkciji
bio i minobacački dio jedinice. U nastavku priče pominje se i podatak kako u Zukinoj
jedinici ima veći broj Fočaka, koji su saznavši kuda su pošli, još podržani i
od Borčana i Gačana, odbili u svemu sudjelovati.
Šta je od svega istina, ko zna hoće li se ikada sasvim
raščistiti, ono što je sigurno je to da su barem ti topovi, ako su bili i spremni,
ostali gluhi. Sudbina je događaje okrenula kako ih je stvarnost zabilježila. I
koji su Aliju Muhovića, te još jednoga, potpuno nevine, koštali života.
Tako je moralo biti. Sudbina se trpi, stvarnost živi.
Aljova pogibija je došla, ali su možebiti zaustavljene neke druge...
Tužniji je rastanak s Prvim korpusom nego smo htjeli,
zaslužili. Raštelicu zaboraviti nećemo, sjećaćemo je se i tamo kamo nas
sudbina, na vozilima Šestog korpusa odvede. Na vozilima kojih je pošlo,
dovoljno da se na njih uguramo svi, ali pošto se prethodno riješimo onoga što
nam je višak.
Nešto ćemo brašna dati da nam se hljeba napeče za
puta, ostalo ćemo podijeliti našim izbjeglicama ovdje. Teret mržnje prema nama,
ostaje i na njihovim plećima. Nama je ovo prilika da im se unaprijed, koliko možemo zahvalimo.
Teret je to od kojeg bi mnogi čim prije pobjegli.
Tako mi se i nije teško ugurati među one koji će se ovog zadatka prihvatiti,
iako s nekim svojim, posebnim razlozima. Želim baš ovdje zaključiti i u dnevniku,
naše bitisanje kroz Prvi korpus.
Iščekujući dnevnu svjetlost koja će mi to
omogućiti, podsvjesno očekujući da će se još nešto dogoditi, možda još malo
žaleći zbog odlaska, potajno se nadajući da se sve može još zaokrenuti, u glavi
slažem ono što ću dakako zabilježiti.
Jesam sve vrijeme, od poznanstva s Mahirom,
pominjao homore na Igmanu, ali niti jednom da ćemo samo proći pokraj njih. Mogu
ja biti neko ko najviše žali što je baš tako bilo, ali točak sudbine još niko
povratio nije.
Aljo je poginuo kako je poginuo, Komanda korpusa
se prema nama ponijela kako je mislila da treba, ne kako smo zaslužili, Sedma i
Sedamnaesta su došle kada im je naređeno, ne kada su trebali, jednoglasno smo
odlučili kako je većina pretpostavila da je bolje, četnici su se na
Opservatorij popeli kao da su mine sami stavljali, Fahro je s Hojte povučen da
je ne bi branio, s hrabrim Kijevljanima se nikako nismo stigli uvezati, pomoć
Grepku je došla kada je više niko nije tražio, Trnovske su linije padale, i mi
se povlačili...
Ćaze je poginuo još vjerujući kako u Korpusu neko
cijeni one koji u rovu ginu, Mujo Andelija je sam želio da zadnji dan života
vidi što više svojih saboraca, svojih Fočaka, Ismet Pačariz je s našom Fočom
imao sudbinsku vezu, ali i srce kojim je mislio da i sam može odbraniti
Treskavicu, Remzija Čorbo je zbog Bjelašnice, zbog Bosne, odlučio kćer jedinicu
neupoznati za života, Medin je pokazao kako niko nije premlad da pogine, Ado je
i na posljednji put pošao s najdražim komandantom, Dževad Hanjalić je održao
obećanje da Proskok neće pasti za njegova života, Zakareli je...
Igman, Sarajevo i Bosna su spašeni. Postoje
zasluge i drugih, ali mi nećemo dati ni da se po našima pljuje. Jesmo otjerani
iz Prvog korpusa, ali nam niko neće uzeti ono što smo u njega ugradili. Čuvaću
ja dnevnik, koji će svjedočiti. Koji neće baš sve dokazati, ali ni trpjeti neke
laži.
Ostaviću u njemu šest praznih stranica. Ne idemo
toliko daleko da dijelovi istine, koji i inače uvijek pomalo kasne, ipak ne
dođu, i u njemu zauzmu svoje mjesto.
Proskok je, siguran sam, priča koja nije
završena...
Ivan-planina
