„Moj nevene, šestopere,
zašto si mi uvehnuo?
Il ti zmija korijen
grize,
Il te voda potkopava?“
24. maj 1994.
„Nit mi zmija korijen
grize,
nit me voda potkopava;
Dvoje su se milovali,
na mene se naslonili,
zato sam ti uvehnuo!“
Slutio ili ne slutio, to nešto se dogodilo. A šta
je to nešto, to još niko ovdje ne zna tačno. Baš je sve nekako - kako sam i
slutio.
Na Bjelašnici je bio napad. I to upravo na tom
novom dijelu linije koji je branio dio našeg bataljona, jučer izašao. U sastavu
kojeg mene nije bilo. Kraj priče o tome je li me, ili nije trebalo biti!
Sada su mi
jasnije druge razlike u odnosu na prijašnje, slične situacije. Predalek nam je
logor od linije, da bismo ovima gore odmah priskočili u pomoć, ali i da odmah
dođemo do tačnih, preciznih informacija.
Nema postrojavanja, referisanja. Centar veze je
tu, ali po prvim pričama ni oni ne znaju mnogo. Kao, prenose kako i saznaju.
Onima, kojima treba!?
A šta ti rade, čekaju li provjere, potvrde, ili
imaju druge razloge da sve nas uskraćuju za dijelove toga što je javljeno? Kako
god, ponešto izađe iz zgrade. Gdje kruži, sastavlja s onim što je još izašlo,
usputno sve možebiti i malo mijenja izvorni oblik...
Jedine su
dvije informacije koje se ne mijenjaju iz priče u priču.
Ima poginulih, i to je nažalost sasvim izvjesno.
Dok buni to što po nekim verzijama nije bilo četničkog napada nego se zapravo
dogodio sukob dvaju naših jedinica. Po jednoj su naši poslati da se negdje
spoje sa Slavnom a ovi zapucali, po drugoj je naišla neka vojska iz Goražda...
Poginulih je bilo, već se u pričama pominje i
broj. Koji zasad varira od jednog do sedam-osam, a što bi već bilo pola od
koliko ih je jučer otišlo. Imena se još ne pominju što sve nas čini
nervoznijima. Nekoga manje, nekoga više...
Dobro se sjećamo tih šesnaest momaka koje smo
jučer ispratili na voz prema Bradini. Marširaju nam njihovi likovi glavama,
duše brecaju.
Koji imaju brata, bližeg rođaka, najboljeg jarana,
ti su koncentriraniji na taj jedan lik. Oni su i nervozniji, njima je i mučnije.
A onda se to skoro jednako širi na nas ostale.
Svi smo tu na igralištu, bježimo od pogleda jednih da bismo udarili na poglede
drugih.
Pogledaš li u Bajra Spirjana sjetiš se da je gore
Refik, kada pogledom sretneš Jasmina Krša pred oči ti stiže Ramo, pogled prema
Omeru Bešireviću i tebi pred oči donosi sliku njegovog brata Ferida...
Tuga. Tuga koja se dalje ne može trpjeti. Možda
ja samog sebe ne razumijem, ali ovo još manje.
Ako se kroz neka saznanja stiglo do pet-šest
poginulih zašto se imena kriju? I tako će se jednom saznati, njihovim
najbližima neće tada biti teže nego što bi i sada da im se kaže, a drugima je
možda bolje da lakne ranije.
Sebe ne razumijem, razumijem te koji se bore
saznati istinu. A onda, neću da se još i ja guram pred Komandom. Sjedim na
igralištu, prošetam, slušam šta drugi prenose.
Ne znam kako, ali neko proturi da je jedan od
pogunlih iz Trošnja. A gore su trojica, Ferid i Selćo Pekas i Fadil Barlov.
Fadilov brat Adil je brzo dočuo ovu vijest.
Svrstava se među one koji žešće zahtijevaju da Komanda izađe s imenima, s
tačnom informacijom šta se i kako gore dogodilo. A niko više ne vjeruje da nije
javljeno!
Pogotovo Mandžur, čiji je brat također gore. I
koji je prvi za koga je sve izvjesnije da je poginuo, ili teže ranjen. Vidi se
to na Mandžuru, vidi se to na onima oko njega.
Neko je od Jabučana saznao, rekao ostalima, rekao
i da njemu ne govore. I svi ćute, i svi sada kao hoće biti uz njega.
Neću više da slutim, ali mislim da ovo razumijem.
Još ni od koga nisam čuo kako je sigurno da je Ismet među poginulima, vidim da
Mandžurovo lice također još nije dobilo tu informaciju, ali to lice osjeća. Osjeća
kovitlanje u duši zbog sveg ovog ćutanja, sve pažnje koja mu se posvećuje pod izgovorom
kako mu se pomaže u dobijanju traženih informacija, način na koji ga se uvjerava
kako nade ima, da je Ismet iskusan, oprezan...
Na momenat pomislih da je možebiti Ismet i jedini
koji je poginuo, a onda do ušiju dođe novi val priča. Oni koji sada paze na Mandžura,
moraju imati još nekih informacija. A one potvrđuju kako ima još poginulih!
Znaju ti i imena ostalih, samo ih možda nisu
stigli čuti dobro.
Čuli su neki drugi. Možda ne sasvim dobro, ali
prenose kako su čuli.
Ponovo čujemo, jedan od poginulih je iz Trošnja.
Novost, Barlov se preziva.
Misli odmah idu ka Fadilu, pogled ka Adi. Blijedi
on u licu, duša mu još brže lapi. Oči kruže po nama, zovu da neko kaže kako je
to laž. Ali su i spremne čuti da je istina. Najviše su iznenađene što ništa ne
čuju. Sad je u to siguran, znamo koliko i on. A njemu se hoće saznati istina.
Neko je zna. Gledam ga i razmišljam bih li mu je
ja mogao reći. Nisam siguran, ali znam da bih na njegovom mjestu jednako je
težio saznati.
Padaju mi na um diverzanti. Ako je neko došao do
istine, oni su!?
Neko maloprije pomenu kako su u spavaoni, igraju
karti. Ni meni se to baš ne sviđa ali nismo svi isti, ako mogu neka igraju.
Pozivam Adu da me prati.
Ulazimo u hodnik i svjesno usporavamo, vjerujemo
da se približavamo istini i hoćemo biti i spremni na nju. Zastajemo, jer iz
pravca spavaone dopiru zvuci na koje dakako nismo spremni.
Ne gledam u Adu, dovoljno je što mi se čini kako
će se strop na mene sručiti.
Ubrzavam, idem metar, dva ispred Ade. Otvaram
vrata spreman da vrisnem, i tako pitam za obraz, smisao da se sluša muzika u
trenutcima kada znamo da smo ostali bez nekoliko suboraca. Ali je glas Jasmina
Muharemovića s kasetofona bio toliko glasan da se moj vrisak ne bi razumio.
Na stolu nije bio alkohol, ali su u ovome momentu
i čaše sa sokom sasvim uvrjedljive. O tome, da moj i Adin ulazak gotovo i nije
primjećen ne težih razmišljati. Pogledah u Adu, vidjeh suzu koja skliznu.
Plafon spavaone se poče spuštati, muzika posta
još jača, vraćam pogled na društvo za stolom. Ja ne plačem, svejedno gubim vid.
Samo se sjećam da su na jednome krevetu jedno do drugog sjedili Dževad i Žuta.
No, u ovom momentu ni njih nisam vidio.
Ni kasetofon. Ali sam njega po zvuku lahko
pronašao. Napipao sam i kabal, i iščupao ga.
Mukla tišina. Koja omogućuje da veselo društvo
postane svjesno našega prisustva. A i meni se oči malo otvoriše.
Vidim da je Žuta ta koja ustaje, koja zna kako
ovo nije jedino što smjeram učiniti. Možda je prva shvatila razloge.
Možda ja nisam trebao zatresti stolom, prosuti
sok. Ali se nisam mogao ustaviti.
Niko mi ne prigovara, ne pita „zašto?“. Žuta
ustaje, lagano mi prilazi. Uzima pod ruku.
Prolazimo pokraj Ade ćutke, ne znam kuda me Žuta
vodi. Ne znam ni zašto se ne opirem.
Dok idemo niz hodnik čujem da nešto govori,
koliko stižem razaznati govori mi da se smirim. Ne odgovaram joj, samo zato što
se osjećam sasvim smireno.
Ulazimo u kancelariju saniteta. Vidim da Rada
odmah skače na noge.
Ja sam posjednut na stolicu, dok njih dvije
kratko pričaju. S tim da sam sada jasno razumio kako Žuta objašnjava šta sam
uradio.
Otćutaću, iako se nikada neću složiti da to bi
bez razloga. Neka bude da je to posljedica činjenice da mi je pritisak naglo
skočio, znam i šta je uzrok tome.
Objašnjavam to Radi, dok Žuta prihvata savjet
da napusti kancelariju.
Dvjesto deset sa sto dvadeset, razumio sam i
koliko je Rada izmjerila. A ne zanima me što pretpostavlja da je prije par
minuta mogao biti i veći. Dočim, prihvatam primiti injekciju, i odleći nekoliko
minuta.
Poslije me nije toliko zanimalo novo mjerenje,
sam sam vidio da se osjećam bolje, skoro sasvim dobro. Možda ću poslušati njene
savjete da tokom dana mirujem, da se suzdržim od daljnjih nerviranja. No, ne i
da ću je sutra ponovo posjetiti.
Ada sjeđaše na stepenicama ispred zgrade. Čekao
me je.
- Ma, pusti ih... Nisi trebo – mirno mi reče, prije
nego paleći novu cigaretu ne pokaza kako je u duši još jednako ne smiren.
- Nikad mi neće biti jasno da neko može biti tako
bezosjećajan... bezobarazan...
- Moreš li ići sa mnom?
- Mogu. Gdje?
- Kontam otići do Suhodola, rekoše da su ranjeni,
možda i poginuli helikopterom doveženi. Zumra je gore, zamolićemo je da
provjeri koji su.
Sinanovići,
pejzaž
