Visitore, visoka
planino,
nu pogledaj sa visine
tvoje;
Nu pogledaj tamo i
ovamo:
23. maj 1994.
Vidil mi se skoro
putovati?
Hoćemo li dora
opremati:
nove klince i nove
potkovce,
novo sedlo i nove
pokrovce;
Jal ka moru, jali
Biogradu,
Jal po noći, jal po bijelu
danu,
ako li je sanku
vjerovati?
Ponovo sam onaj stari. Od svega ostaše izvinjenja
Dževada i Mirsa, sve je bila šala spremljena više drugima nego meni. Šala koja
je to i bila, sve do mene. Baš ja bijah baksuz koji će onako potegnuti iz boce.
Ne, nije ovo šala, i nisam ja baksuz, nego se sve adli-tadli mora vratiti.
Ali prošlo je, i to je najvažnije. Valjda sam iz
svega nešto naučio.
A sada, još i bajram. Nisam ja neki ljubitelj
kolača, ali je tako dobro znati da ih možeš jesti. Lijepo je biti zdrav, ne
osjećati mučninu u stomaku. Tada si u stanju osjećati nešto drugo...
Slutim. Slutim nešto, ne znam šta. Čudim se, ne znam
trebam li. Jasno mi je jedno, ono drugo me muči. Mučim se mislima, ne znam
zašto.
Ali ja ne umijem drukčije. Takav sam, valjda. Što
ne znam, u glavi rješavam.
Najčešće drugima pričam o tome, pa skupa širimo
priču. Ponekad, sve ipak ćutim u sebi. A to su ove situacije kada slutim, a ne
znam šta.
Izašlo se na Bjelašnicu. Bez mene, nije mi žao.
Nije, ne hvališe se kako im bi.
Jedni su ostali, bili desetak dana. I opet se ne
hvališe kako im bi.
Drugi su ih smijenili, njih treći, svi bili po
desetak dana. Bolje je, još se ne puca a vrijeme se popravlja.
Kopaju se zemunice, rovovi, tranšeji, prave se
drvene barake. Prave se logori, i za našu i za sarajevske brigade. Ovdje će
nama sjedište biti, gore ćemo ići u dvije smjene. Ne više svakih deset, već
svakih petnaest dana. I lijepo i pošteno zvuči, ali ja baš i ne vjerujem.
Čemu logori na Bjelašnici, zar je nećemo
pregaziti? Vratiti četnicima milo za drago!? Ne mogu o ovome razmišljati a ne
sjećati se Proskoka. Nisu četnici tada pravili logore, nego jurišali.
Čudi me pravljenje logora gore, a znam da je tako
trebalo. Vrijeme je bilo ružno i kao takvog ga se je jedino ovako moglo
iskoristiti.
Čudi mene još nešto. A što ne znam da je tako
trebalo. Bio sam prije svih gore, s Prvom slavnom, ali su odmah i ostali išli,
i to dva puta. Tada su jedni ostali, kasnije te drugi smijenili, onda se
pokušala sastaviti nekakva treća smjena, ali među kojima se morao naći poneko
kome će to biti već četvrti izlazak. Nastoje se napraviti bataljonske smjene,
tako će i biti, prethodno je logor srediti, do tada kombinovati, slati
zdravije, izdržljivije.
Ima nešto čemu se ne smijem čuditi. U bataljonu
imamo samo jedan minobacač, onaj iz Dusine. Ne znam da li je još tu, kako je
mogao biti knjižen. Da li smo mogli tražiti mina za njega. Boravak u Dusini,
prijelaz ovdje, obilježeni su i novim turbulencijama u bataljonu. Nisam siguran
ni da je Huso Alibašić stigao upratiti ko je sve odlazio i dolazio. A ni da
Murga, personalac, stiže pamtiti sve promjene koje se u formacijama rade. Niti
znah, niti saznah u kom svojstvu idoh uz Prvu slavnu, niti se sada raspitujem
na kojoj sam dužnosti sada, imamo li ili nemamo vod, oruđa i mine...
***
Prije par dana Fočanski bataljon je izašao, s
najzdravijima. Jutros je odozgo stigao haber za još jednim vodom ispomoći, kako
bi se konačno pokrila cijela predviđena linija. Znam da to ne mora značiti
jedan određeni vod, većini bi to opet bio četvrti izlazak, ili pokušaj izlaska.
Sem toga, nikome se baš ne odvaja od svoga bataljona.
Iskustvo me upozorava. Pri povlačenju iz Ledića
jedan je vod određen da čuva odstupnicu. Taj isti vod je i prvi sišao na
Panduricu odmijeniti naše diverzante. To je vod Trošnjana, kojeg se ja držah kada
god bijah bez minobacača...
Nikako ne bi bio red da ponovo taj vod ide, ali
iskustvo misli drukčije. Ako bi se oko toga pratio red, trebalo bi još oko
nečega. Očekujem da će se pregledati raniji spiskovi, vjerujem da će se i mene
sjetiti.
Oporavljen sam sasvim, računam da bi bilo pošteno
da idem.
Ne znam trebam li navijati za to poštenje? Kako reagovati
ako me ne bude među odabranim?
Nije prvi put da misli tjeram ka nečemu, umjesto da
bježim od toga. Pošteno je da idem, a ako me nekako preskoče...
***
Upućen je kombinovani vod, većinom upravo Trošnjani. Ali, mene ne bi na spisku. Ne znam da je tako trebalo pa
sam priupitao Eka, koji mi odgovori sa upitnim smiješkom.
Razumijem ja Ekov smiješak. Ponovio je i on da
sam ja bio prije ostalih, prećutao da je mjesec dana prošlo od tada, dodao da
sam jedini koji takva pitanja postavljam.
Slegnuh ramenima, sigurno ih ima još koji su
nekako se izvukli iz obiju smjena, nešto slično sam i sam u Kerleta Lukama
jedno vrijeme izvodio, ali mi ono tada i ovo sada nikako nije isto.
Onda sam sam eskiviravao smjene, nisam imao
nikakve slutnje pa me nije ni bilo stid. Sada me drugi izostavljaju, a to me
već tjera nekakvim slutnjama.
Ne znam još šta slutim, ali kontam da sam shvatio
otkud dolaze moje slutnje. Sličnih perioda je bilo i u Kerleta Lukama, Mojkovićima
ili Voljevcu, Dusina skoro cijela, ali se negdje okolo dešavao, osjećao rat.
Ovo je, ipak, prava kasarna. Sebe u njoj sve više
gledam kao vojnika, manje kao ratnika. Jednostavno, podsjećam se na Prilep, služenje
bivše vojske, Bjelašnicu tek slutim...
Ne bunim se. Ovdje je još ljepše nego u bivšoj vojsci
što bi. Ode se i do Duranovića, Elvira je bliže, a Kapuča taman. Za vrijeme
između tu je kasarnsko igralište, veliko, pravo.
Ko bi se bunio, želio ići negdje gore gdje se tek
prave barake, ko zna kakve, u selo Sinanoviće, do kojih jesu Tušila, sa zovom
nekih svojih uspomena ali i s istinom da su od prošloga ljeta, kao i
Sinanovići, popaljena. Daleko je to od Čuhovića i Lukomira, na tom kraju smo i
virili, tek sada smo na Bjelašnici, na platou.
A to je sada Bjelašnički plato, pust bez svojih
sela, pust bez oduzetog dijela duše. Jeste da mu mi vraćamo taj dio duše, ali
to može bez mene.
A i ne bunim se. Samo slutim...
Bjelašnica,
Stanari
