Djevojka sokolu zulum
učinila,
Zulum učinila, goru zapalila.
Gorjela je gora i dva
i tri dana,
dok je dogorjela
sokolu do gnijezda.
početak maja 1994.
Soko vatru gasi, krila
mu se pale.
Sokolići pište a soko
proklinje.
Ljuto kune soko
ljepotu djevojku:
„Dugo djevovala, i to
bolovala;
čeda ne imala, nit
rukom povela,
što meni sokolu zulum
učinila!“
Dani se polahko vuku u Pazariću. Vedrina se
potpuno vratila na lica, protekle nevolje su zaboravljene, sve manje se pominju
i kasniji uspjesi a to samo od sebe zapara dušu. Znamo zašto smo požurili u susret
nepredvidivoj Bjelašnici, nije nam jasno zašto se sada vrijeme sporo vuče.
Nećemo mi ostati bez našega elana, želje, amaneta.
Navikli smo na nevolje, samo se i na dobro brzo priviknemo.
Iz dana u dan je sve ljepše, mirnije, počinjemo sumnjati
da smo i krenuli s ozbiljnom ofanzivom. Povjerujemo da je odrađeno što je i bilo
planirano. Drugim riječima, čim nismo svi gore meni se čini kako to nije to.
Šta znam, drago mi bi što me obiđe ova smjena. Ja
sam jednu odradio; s kim i kako o tome više niko ne priča. Sada sam tu, ako
nisam s ovom smjenom išao, ići ću s drugom.
Do tada mi je odmarati. A u ratu je slobodno
vrijeme uvijek lahko isplanirati. Pogotovo nama kojima sve basta, koji hoćemo,
kako su stari govorili, „u sve niti“.
Kada mi se kaže da ratujem idem, vojnik sam, kad
stignem zaganjam loptu, volim fudbal, gdje me dohvati zov rakije i vesela
društva ne izostajem, akšamlija sam, noge mi istražuju sve puteve uokolo, momak
sam...
***
I svugdje se nimalo ne štedim. Pa tako bi i te
noći.
Nije mogla biti ponoć, malo me čudi što u
hodnicima ne bi pokeraša, svakako više što u spavaoni svi već spavaše.
Nimalo što na stolovima u uglu bi flaša s vodom.
Uvijek je tako. Tako brinemo jedni za druge, uvijek neki od nas dođu žedni.
Otići ću sigurno kasnije i napiti se vode i dosuti flašu, ali rakija traži vodu
odmah.
Nije ni začepljena, mudro. Naginjem za dva-tri
razgaljujuća gutljaja...
U sekundi čujem rođaka Dževada kako viče „Nemoj!“
i u stomaku sklizak glas koji odgovara „kasno je!“...
Zažmurih. Nije mi cilj da ne gledam nikoga u
vanjskom svjetlošću osvjetljenoj spavaoni a ko se već smije, nego je to
refleksivno sjećanje na pretposljednju predratnu proslavu Nove godine.
Slavili smo u
komšiluku, u kući Dragana Vujičića. Uobičajeno slavlje te generacije, uz možda
samo jednu specifičnost. Igrali smo igru zaloga, s malo izmijenjenim pravilima.
Svako je
uobičajeno dao po jedan predmet u jedan šešir, ali i u drugi papirić sa
zahtjevom. U svakome se krugu dao naći neki igrom ciljani, poput toga da
vlasnik tog i tog zaloga s tim i tim provede pet minuta u drugoj sobi, ali i poneki
spontano neobičniji, od svih drukčiji. Jedan takav sam ja napisao.
Na Draganovoj sestri
Dragici osta da ispije fildžan jestivoga ulja...
Sjećam se dobro, dostojanstveno
odigra. Dostojanstveno, to je ono što se vidjelo.
Je li me tada u sebi klela ne znam, znam da se ja
jesam ogriješio. Inače se ne bih sada toga tako odmah sjetio.
Meni nije sipato u fildžan, ali koliko sam nageo
moralo je biti bar za četiri fildžana.
Dževad i Mirso Komar su na nogama, pokučuju mi
pravu flašu.
Prepolovih je. Nemam kad odgovoriti im koliko sam
popio. I ne moram, jasno je i njima da sam puno više nego bilo koji, koji se
prije mene „upecao“ u ovu njihovu šalu.
Žao im je što sam baš ja, a ne znaju da to nikako
nije slučajno. Ne znaju da sam ja ovo nekad ranije zaslužio.
Jesam li se ja za toliko ogriješio nisam siguran,
ali mi kuhljanje u stomaku kazivaše da ispaštam stostruko.
Sjetih se i nekih zakona fizike, ili hemije
svejedno mi sad, koja učiše koja je tečnost od koje lakša. Ulje je od vode
lakše, u to više nikakve sumnje nema.
Ostajem uz flašu, ne slušam šta Dževad i Mirso
dalje pričaju. Ništa više nije bitno, sem da nekako pobijedim fiziku.
Ispraznio sam flašu. Idem u kupatilo, tamo ću
provesti neko vrijeme.
Otvoriću i prozor, možda i hladan zrak pomogne.
Ne pomaže. Jedini je spas povratiti. Pokušavam,
hodam od česme do wc-a. Ne ide. Nadimam se vodom, ali uvijek ulje ide gore. Na površinu, ali ne i
do usta.
A opet, koliko pokušavam i želim povratiti,
toliko se i plašim malo. Znam da ne bih, a kako se to obično kaže, povratio i
crijeva i džigericu, ali mi se čini da bi sve hranjivo što u sebi imam krenulo
za tim uljem. Međutim, kroz mokraću presporo izlazi.
Proći će, siguran sam i u to, samo valja
izdržati. Ali, muke su ovo.
Niko ne zna kako mi je, skoro da mi ne vjeruju.
Misle da glumim, da je meni zanimljivo čitavu noć hodati od spavaone do wc-a.
Budem na zraku desetak minuta, pola litra do litar vode popijem, učini mi se da
se u stomaku malo smirilo, ali samo što bih legao ulje bi krenulo. Svjestan sam
da ga povratiti ne mogu, pa opet nemam šta drugo činiti do vodom i mokraćom
nastaviti sporo, ali i ipak čišćenje.
Sve vrijeme na umu mi je samo jedna želja, da
zaspim i probudim se tek sutra večer, kada kontam da ću se početi normalnije
osjećati.
Nekad pred zoru uspijevah na momente dohvatati se
sna. Svaki se put brzo budih, žedan i sa sjećanjem da sanjah vodu. Tek jednom
mi snove posjeti i Dragica...
Bjelašnica, nekropolj stećaka
