Ostali smo, sejo,
siročići mali;
Bez oca i majke, ko
listić na grani.
Ucvili nas mlade
sudbina prokleta,
najdraže nam uze sa
ovoga svijeta.
Još jedino tebe imam,
sejo mila,
u životu mome, utjeho
jedina.
Ostali smo mali, bez
oca i majke,
pa nas tuga umori
mlade i nejake.
Stižu i svježije informacije s Bjelašnice. Donose
ih naši borci, koji su vraćeni u Pazarić.
I prije nego su bilo šta rekli, nešto sam poznao.
Vedrinu i osmijehe na licima. Koji nisu samo svjedočili da je ovaj, drugi
pokušaj bio uspješan. Potvrđivali su ono što je meni dobro poznato, a što me je
ovaj put mimoišlo. Navikli smo na nevolje. I svaki ih put teško podnosimo,
nadljudski brzo zaboravljamo, idući odmah u nove.
Samo par dana nakon što je nevrijeme zaustavilo
prvi pohod, ponovo se išlo. Kada je, kako pričaju, bilo mnogo lakše.
Cijenjen je napor koji smo mi, u onom prvom
pohodu, istrpili više nego drugi, pa je nama sada dodijeljen sporedni pravac
napada. Onaj na kojem četnika nije bilo.
Slično je i Viteška prošla, dok je sukob s
četnicima imala jedino Slavna. Sukob, koji nije dugo trajao. I koji je bio
takav, da će se manje pamtiti od samih pohoda. Uglavnom!
Četnici nisu očekivali napad, imali su vrlo mali
broj vojnika. Nisu vjerovali da ćemo po takvome vremenu doći, na liniji su
imali regrute. Koji nisu ni mogli pružiti ozbiljniji otpor.
Nije ih mnogo bilo, pa ih nije mnogo ni izginulo.
Prvi na udaru su brzo savladani, dok su drugi stigli razmišljati o spašavanju
vlastitih glava više od samoga položaja.
I neka su. Cilj je naš bio položaj. Odnosno, da
se popnemo na Bjelašnički plato. Da smo tu, odatle ćemo već lakše moći dalje.
Tu smo sada, i odatle možemo samo naprijed. Mi
smo četnike pomjerili, s unaprijed isplaniranim zadržavanjem, odbijanjem
eventualnog kontranapada. Prva slavna i Druga viteška su odmah isturile drugi
ešalon, mi smo se podijelili u dvije grupe. Znači, dobili smo i mi svoj dio
linije, koji ćemo pokrivati u dvije smjene. Ako, Proskok smo branili u jednoj!
Proskok nije, i nikada neće biti zaboravljen, otud ne čudi što nije bilo
nezadovoljstava kod određivanja onih koji će produžiti boravak...
Priupitam nekoga kako je to gore, umjesto
odgovora dobijam one druge smiješke. Iza kojih su riječi: Bjelašnica, čuke,
brda, snijeg, ništa novo ni nepoznato nam. Utvrđivanje ide usputno...
Za kraj i treći smješak. Vidjeću kada prvi put
odem, možda mi Čuhovići na um padnu.
***
Pošto smo bili na sporednom pravcu, sve što naši odozgo
lično nose je osluškivanje tog kratkog puškaranja Prve slavne, te ushićenje nakon
potvrde da su uspjeli.
Tako, i prepričavaju priče boraca Slavne, gdje posebno
naglašavaju jednu. Žao njima pobijenih četnika! Regruti, golobrada djeca,
nečijom ludošću gurnuta u sve ovo, sama ničim kriva. Ne pričaju napamet, nije
taj dojam došao tek onako.
Poslije kratkog i efikasnog napada krenuli su u
čišćenje terena. Primijetili su jednoga koji nije pogođen ali koji nije stigao
ni pobjeći. Pozvali su ga da se preda. Javio im se, ali sa strahom da prihvati
predaju.
Tražio je garanciju za život, vrijeme da skupi
hrabrost da se preda. Razgovor je trajao par minuta. Komadir grupe ga je
uvjeravao, obećavao život.
A mladić nije imao izbora. Boriti se i poginuti,
ili predati se i nadati životu.
Mlad je, izvjesno je da će izabrati drugo. Neće
pogriješiti, mi smo Armija koja ne ubija ratne zarobljenike.
Nije pogriješio. A i predaju je izveo na
neuobičajen, simpatičan, način koji će je uvesti u anegdote.
- Sestre ti!? – poslije dobivenih obećanja da neće
biti ubijen, tražio je da mu se naš komandir i zakune.
- Sestre mi! – ovaj je to učinio, ali ne sa
smiješkom već sa blagim suzama u očima.
Priča o ovome momku, njegovoj predaji, postala je
obavezni dio cijele priče o ovoj akciji. Je li mu ime Igor, ili Srđan, nebitno je,
kao i da li je iz Prijedora ili Bosanske Gradiške. Imena uzetih kota se mogu
izostaviti, broj ubijenih četnika i zaplijenjenog TMS uvećati, uduplati, ali to
„sestre ti“ je neizostavno. To je najvažnija pojedinost koja se dogodila,
važnija od imena čete i njenog komandira koji su direktno sudjelovali.
Tako i pominjanje ostalih jedinica koje su
pratile akciju. Barem u radio-vijestima.
Dočim, komandant Prve slavne nije propustio
pohvaliti ulogu naše i Druge viteške brigade koje su čvrsto obezbjeđivale
bokove.
A nakon svega, ni mi se nemamo pravo ljutiti što smo
prilikom ovih pohoda „zaboravljeni“ u Čuhovićima...
dio Bjelašničkog pejzaža, iznad Sinanovića
