15 Posljednji koji odustaju

Od sabaha pa sve do akšama,

stalno pjevam, živim sa pjesmama.

Ja ne pjevam što se meni pjeva,

već ja pjevam derte da otjeram.

                                             20. april 1994.

Sevdah ode, meni osta samo bol i tuga,

nemam drage pa mi noćca duga.

Dođi, draga, umrijeh od jada,

umori me tvoj poljubac sada.

Umori me tvoj poljubac sada,

brojim sate, stalno mislim na te.

U Pazariću tek računah koliko se vrijeme relativno mjeri. Nisam bio odvojen od jedinice toliko dugo da bismo nedostajali jedno drugome, pa ipak to vremena bi dovoljno da se toliko toga promijeni u doživljavanju, osjećanju svega. Iz Pazarića sam ispraćen kao da idem daleko i na duže vrijeme, ali i kao da će me, kada to prođe, svi oni opet sačekati.

To se nije desilo. Dok su Senaid i ostali zatekli svojih saboraca koliko ih je bilo, a koji ih skoro ni ne ispratiše, ja zatekoh praznu spavaonu. Trebalo mi je duže od pola sata da nabasam na Omera Kovača, jednog od rijetkih koji su tu, koji nam čuvaju logistiku.

Što se neuspjele akcije tiče nisam od njega saznao puno više od onoga što sam i gore čuo. Bilo se išlo, snijeg nije dao. Omeru vjerujem, a i sam u to ne bih sumnjao, naša brigada je ponovo prednjačila, najdalje stigla.

I opet je krenula. Druge jedinice su promijenile ljudstvo, mi to nismo mogli. Opet smo išli u punom sastavu. S izuzetkom mene. Slušam Omera i razmišljam, da nisam otišao s 1. slavnom išao bih dva puta...

Omer ne priča mnogo, nije sam bio pa ni ne može preciznije detaljisati, ali ono što je od boraca čuo - bilo je teško, najteže do sada. Teže nego kada se pelo na Trebević!?

Ako može biti teže do što je tada bilo! To baš i ne vjerujem, ali vjerujem da ni ovo nije bilo mnogo lakše.

Čudno mi zvuči Omerovo prepričavanje da su se neki mrzli gazeći Rakitnicu, tačnije pavši u nju. Znam za mećave, ali one su gôre, po čistini. Da li može biti hladnije u dolini, gdje mećāva nije? Ne znam, nisam bio.

Možda, vjerovatno mi je i bolje što nisam. Kada sam saznao da ja idem prvi, na momente sam se smatrao baksuzom, kroz glavu mi je prolazilo da neću ništa propustiti, odnosno da će mi se ostali smijati kada me nađu gore.

Ovako, možda se ja budem njima „smijao". Ako ima istine u tome što Omer pričaše. Gdje su ti što su se promrzli, jesu li u Suhodolu, pitah. Nisu, i oni su opet otišli, reče mi.

Jesmo li to mi brigada čeličnija od svih drugih? Znam da jesmo, ali mi drago svaki put kada iznova dobijem potvrdu.

                                ***

Jesmo. Čuo sam i na radiju. Čuo, i to je ono što je bitno. Manje je bitno što je ovo jedna od rijetkih akcija koje su me mimoišle.

Istina, na radiju nās nisu pomenuli, samo 1. Slavnu i 2. vitešku. No i to je ne toliko bitno prema vijestima o uzetoj teritoriji. Pominju se kvadratni kilometri, pominju se neke strateške kote, kao Jabuka, Puzim i Previt. A ja mislio da Bjelašnicu poznajem, da su Opservatorij, Proskok i Hojta ono što je prvo trebalo uzeti. Da sam se još u Čuhovićima čudio pogrešnom, obilaznom planu vraćanja Drini, Foči.

I moje čuđenje je nebitno, bitno je da smo četnicima nanijeli gubitke, i da smo sad i mi na platou Bjelašnice. Gdje nećemo stati, ići ćemo dalje.

                              ***

Takvi su planovi Komande. To postaje jasno time što se dostignute linije utvrđuju. Gore je ostao dio vojske, dio se vratio na odmor. Naravno, sarajevske brigade zamjenu vrše po svome planu.

Dio koji se vratio priča detaljnije o posljednoj akciji. Prvo u uši pada što priznaju kako je prvi pohod bio teži, gori. Duplo gori, jer je bio uzaludan.

Ljuti su na druge jedinice, više na Komandu Korpusa, najmanje na vlastitu Komandu. Snijeg je bio golem, vrijeme više nego hladno, ali pamtili smo i gore uslove. Trebalo je dobro razmisliti prije nego se krenulo. Ali ako se riješilo ići, nije trebalo odustajati!

Naša je brigada odlučno gazila snijeg, spremno prkosila mrazu, ponosno i veselo išla ukorak sa željom da se bude bliže Drini, Grepku, Foči, Zelengori.

Stigli su do kanjona Rakitnice, tek tada su pitani da li da se vraćaju ili da se gazi dalje. Prvi put nas se pitalo, ali kasnije nego smo željni razmišljati. Jer, mi smo oni koji posljednji odustaju!

Pričaju, prelazila se neka ćuprija na Rakitnici. Samir Kurtović je taj kojem se pokliznulo, koji je pao u ledenu rječicu. Ali kojeg nije trebalo nositi dalje, pogotovo ne vraćati. Stresao je vodu sa sebe i stao na svoje mjesto u koloni.

To je već čudilo, ibretilo par članova Komande Korpusa, Divizije, čega li, koji su išli s nama. Sve, sem Zuhdije.

A svi su dakako već morali znati kako su svi ostali davno odustali, kako su na povratku u bazu. To su znali, a ispred su gledali žestok uspon i još dublji snijeg. Pitali su našu Komandu.

A naša Komanda našu vojsku. I nastavlja se dešavati što će ih još više iščuđavati, pa i mene sada...

                                ***

Još sam se vrzmao sa Senaidom i ostalima, pa s posebnim dojmom slušah šta i kako sve prepričava major Hajdar Tinjak, visok ali, vjerovatno zbog života u Sarajevu, ne i krupan, svejedno stasit čovjek srednjih godina, čiju stasitost nije umanjivala ni svjetlija i nešto rjeđa kosa. Ne razumih je li on iz sastava Komande 1. Slavne, Divizije ili Korpusa, razumih da je artiljerac, i da je kleo sudbinu kojom njega zadesi da ide uz Fočake!

Ne vjerujem da je bio vojno lice i prije, ne znam čime se bavio, tek je pričao kao čovjek iz naroda, ali na neki poseban način. Nisam razumio u kom je svojstvu, kojom logikom on „zalutao“ u našu brigadu, samo sam poput svih ostalih bez treptanja slušao njegov doživljaj svega toga. Slikovit je bio u opisivanju mraza, „nemogućih uslova“ za kretanje kao potvrdu ludosti izvođenja operacije tada i tuda, dilemu šta je čemernije - gledati promrzlu kolonu ili i biti dio nje, šta se sve u tim trenutcima vrzmalo po njegovoj glavi tražeći ono što ne postoji, način da se vojska hrabri, ali s osjetnim naglaskom kako ima nešto i iznad toga, a što je bit njegove priče!

Kao član neke Komande nije njegovo da predlaže išta što ide suprotno od planova, ali se kao čovjek radovao vijestima da su drugi počeli odustajati. Ponadao se kako će i naša Komanda slijediti taj primjer. Nada nije bila manja kada se je Komanda obratila vojsci! Povjerovao je da je to neki njen mudri manevar. Povjerovao, jer je to bio dan kada tek upoznaje Fočake!

Ni pad dvojice momaka u ledenu rijeku, slika koju Hajdar opisuje kao nestvarnu, da li zbog mraza na njegovim očima - tek mu se činilo kako ti momci iz rijeke ustaju natopljeni vodom koja se već pretvarala u led, nije bila slika koja će vojsku pokolebati! A prvi put je navijao da se vojska pobuni!

Što se nije desilo. Umjesto toga, zazujalo mu je u ušima.

Vojska je odlučila ne odustajati, ići naprijed. Uz strmi uspon, uz duboki snijeg. U inat najsurovijoj prirodi, u inat neprirodnim planovima više Komande...

U inat, upravo tako. To samo Fočaci mogu. Progovoriti inatom kada se drugi razuma sjete.

I niko se vjerovatno neće sjećati ko prvi reče da se ide dalje, da se inati. Prihvatili su svi. Oni najinatniji na najposebniji način.

Uz strminu i snijeg, a niz cijeli kanjon Rakitnice prolomi se bećarac.

Sutjeska je podgojila momke...

Trenutak kada se ja prestajem čuditi, nasmiješih se. Znao sam ko je poveo bećarac, na koga to najviše liči! Samo je Adil Barlov toliko inatno lud!

A svima je jasno da je to bilo u inat svemu.

Osim jednome, posljednju riječ uvijek ima Komanda. Rakitnica je prijeđena, i išlo se naviše, naprijed, dokle se snijeg mogao prtiti. Kada je o zastoju poslan izvještaj.

Komanda u Sarajevu je konačno odlučila da se sve zaustavi. Pohod na Bjelašnicu, i naš inat. Jedino se bećarac čuo i u povratku.

vrhovi kanjona Rakitnice