Raslo drvo bademovo,
tanko visoko.
Pod njim spava
Mehemd-aga,
s Fatom djevojkom.
Dušek im je crna
zemlja
i rosna trava.
Jorgan im je vedro
nebo
i sjajne zvijezde.
A uzglavlje bijele
ruke
jednog drugome.
U jednome momentu se osamih. Bilo mi je već
nestrpljivo čekati kada će doći nove vijesti o događajima ispod te nepoznate
stijene. Ispunila me neka nova jeza.
Činilo mi se kako osjećam, proživljavam nešto što
drugima prijeti a čega oni nisu svjesni pa je razumljivo odsustvo tog osjećaja
kod njih. Znam da je sve samo rezultat onoga što se svakoga momenta može
dogoditi, nečega s čime sam slučajno upoznat, a na što nikako ne mogu uticati,
što ne mogu spriječiti.
Kroz misli prolaze lica mnogih koje poznajemo a
koji su trenutno tu negdje. Nikoga ne treba kriviti, osuđivati. Svako se mogao
naći u sličnoj situaciji. Došao si negdje ne položaj, normalno je da pažnju
usmjeriš ka onom pravcu odakle se i očekuje mogući četnički napad. Misli o
ovakvim diverzantskim upadima su uvijek potisnute, računaš da su sve linije
dovoljno dobro uvezane...
Razmišljajući o onima koji su sada u opasnosti
čovjek ne može a da ne osjeti jezu. Znaš da su opušteni kao ti trenutno, a da
će možda kroz nekoliko minuta biti mrtvi, ili zarobljeni. Telepatski preuzimaš
strah koji oni ne osjećaju. Svemu dodaješ vlastitu nemoć da bilo šta učiniš. I
unutar sebe se razbijaš između toga da možda ovi iz 4. Korpusa nisu dobro
razumjeli poruku, i toga da će baš ispravno dešifrovanje pomoći ovima da se
spasu.
Pred očima mi je grupa od deset, trideset naših
boraca koji mirno sjede na jednome proplanku, uživaju u toplome i mirnome danu,
dok je nekoliko koraka ispod njih grupa četnika spremna da iskoristi situaciju
koju je proizvela Treskavica ovakva kakva je i na taj način prekine nekoliko
mladih života. Negdje u maglovitim mislima mi je i druga slika, malena grupica
srna mirno pase po udolitom proplanku dok na jednome procijepu toga proplanka
čopor hijena s pjenom na usnama sprema trenutak kada će krvavo prekinuti lijepu
planinsku idilu.
Znam kako sam uvijek gledajući na televiziji te
krvave pirove hijena skretao pogled s ekrana žaleći zbog surovosti zakona
prirode, sad se ježim misleći na nešto što jednosmjerno nema veze s prirodom, s
nečim što je produkt ljudske gluposti. To je rat, jedno od najvećih izuma
ljudske gluposti, u kojoj samo druga strana podržava pravilo prirode o borbi za
opstanak. Ne sumnjam u našu konačnu pobjedu, u opstanak jednoga naroda, ali ne
znam koliko je poštena cijena kojom se to plaća a koja se ogleda kroz hiljade
pojedinačnih izgubljenih bitaka, odnosno života.
Pomislih da ovakvim mislima slutim zlu koje se
možebiti upravo odvija, ili je već bilo ali Komanda o tome još šuti, te htjedoh
se ako ništa barem odvojiti od ovakvih
svojih misli.
***
Ponovo se priključih ostalima koji su bili u
razgovoru o mome „proročanstvu“. Samo nekoliko minuta sam i ja sudjelovao u tim
razgovorima. I tako završavamo svu priču o mome proricanju, nećemo mu se
vraćati bez obzira što je ono potvrđeno.
Stigla je i čekana vijest. Vijest u koju sam uveliko
bio sumnjao a koja će mi, kao i ostalima vratiti mir.
Predosjećaj da su u opasnosti borci iz Bošnjačke
a ne iz naše brigade poče da me ispunjava nekim ponosom. Samo sam na trenutak pomislio tako, brzo shvatam
koliko je nevažno to što sam ja rekao, pretpostavio. Čak sam riješio da to i ne
unosim u dnevnik. Ubilježiću vijest koja je upravo stigla, grupa iz Bošnjačke
brigade je na vrijeme upozorena.
Nije sad toliko ni važno jesu li u odbijanju
Kneževićevih Vukova ovi iz Bošnjačke uspjeli nekoga ubiti, raniti. Samo je
važno to da među njima nije bilo stradalih.
Ipak, bitno je i nešto od onoga što je prethodilo.
Bitno je da je jedan četnički razgovor presječen, da je uspješno, brzo i tačno
dešifrovan. Da je na taj način spašeno nekoliko života.
Grijeh bi bio ne pomenuti one koji su to
odradili. Najprije PEB 4. Korpusa, potom i sve ostale veziste. Pogotovo, kad se
prisjetim šta su sve još naši vezisti uradili. Previše je toga brzo padalo u
zaborav.
Vjerovatno ćemo narednih dana dobiti ostatak
priče, ali ga već sada možemo i sami posložiti.
Svi komandiri vodova i četa su primili vijest o
mogućoj opasnosti, većina je sve riješila brzim sagledavanjem terena oko sebe,
a ta jedna grupa je zbog toga zaključila kako se to baš na njih odnosi. Bilo je
dovoljno da se malo pokrenu, dadnu do znanja četnicima da su ih primijetili. I
šta je Bijelom Vuku drugo preostalo nego da se povuče. Sigurno da je stijena
koja mu je prethodno bila zaklon sada postala opasnost. Ako je spremao svoj
napad računajući na iznenađenje, neopreznost naših, kada je to prestalo sam je
postao prilično lahka meta. I iz njegovog ugla je jedino ispravno da je u
novonastaloj situaciji odlučio izbjeći sukob. Vjerovatno je i njemu nova
računica bila jasna, u novonastaloj situaciji gubitci bi mu sigurno premašivali
naše, ukoliko bi ih na našoj strani ikako bilo.
***
Svima nam je laknulo zbog ovakvog raspleta, tako
da dan nastavljamo naglabajući jesu li naši mogli kontrirati četnicima. Odnosno
da li je neki od Vukova zauvijek ostao ispod stijena.
Kako takve vijesti nisu dolazile to smo shvatali
da su se četnici ipak izvukli. Uz to neznanje kako su ih naši odjednom
primijetili.
Uzimam dnevnik, upisujem samo dvije-tri rečenice.
A toliko bi razmišljanja, jeze, prisjećanja, iščekivanja, strahovanja i
nadanja, na kraju olakšanje.
Zatvaram dnevnik, sliježem ramenima. To je valjda
tako, nekada se na koncu ništa ne desi. I najvažnije ti i jeste da je baš tako.
Možda i prvi put razmišljam ovako, najbolje bi bilo da je moj dnevnik prazan, odnosno
da ga nikada nisam ni počinjao. Ili ako sam već morao, sve je ljepši što ga sporije
dopunjavam.
Za osjećanja ćemo lako. Tutnjala su i ranije, svi
smo mi već bili u sličnim, i suprotnim situacijama. I da razmišljamo o tuđoj opasnosti,
ali i da nismo dovoljno svjesni vlastite.
Kod svih osjećanja važno je samo ono što ostane u
sjećanju.
Uzimam ponovo dnevnik, da dodam još tu jednu rečenicu.
Mi koji smo još uvijek živi dužni smo da pamtimo, da se sjećamo.
Treskavica,
Siljevice
