„Gdje si da si, moj
golube,
što se ne javiš?“
„Evo mene pokraj tebe,
zar me ne vidiš?“
„A gdje ti je stara
majka, 18. jul 1995.
ne vidjeh ti je?“
„Otišla je u
đul-bašču,
đule da bere.
Đule bere, mene kiti,
da sam najljepša!“
Dolazak Sajgonaca na Treskavicu je imao neku
svoju ulogu. Iako se prožimao i dojam kako to nije više to. Oni su ulogu
odigrali tamo u svom kraju, oko Ozrena, tada se za njih nije znalo i s te
strane su mogli iznenađivati i zbunjivati četnike, njihove civile. Propagandne
laži o padanju nekih četničkih linija, a koje su emitovane u „redovnim i
vanrednim vijestima“ bile su dobro smišljane, odlično odglumljivane, shvatljiva
je panika koja je među srpskim civilima tako izazivana.
Značajna je bila i nadmoć koju su imali u
frakvenciji, do nas je stigla priča kako su brzo poklopili radio-Ozren kada je
ovaj pokušao upozoriti svoje slušaoce da su često pod poklapanjem, te reći koji
je način da se razlikuje kada oni doista emitiraju program a kada su
poklopljeni. Kao primjer su naveli to da na njihovim talasima nikada neće se
čuti glas, recimo Fadila Toskića. Sticajem okolnosti Sajgonci su upravo imali
spremnu numeru „I puče grom u srcu mom“ koju su automatski pustili, nanovo
zbunivši tamošnje slušaoce.
Zanimljive su i neke parodije koje su pravili, na
poznate prosrpske pjesme, u jednoj od njih je odlično skinut glas Lepe Brene,
tekst njene pjesme pretvoren u „Dva dana ne mogu bit u Srbiji“.
Sve ono što su Sajgonci radili na Ozrenu ovdje
nije moglo imati isti efekat, pošto su uglavnom „provaljeni“. Što su mogli
raditi to je zabaviti nas, kojima je njihov humor uživo dobrodošao, rekao bih
nešto takvo nam je i nedostajalo.
Značilo nam je i to kako je njihovo prisustvo
ovdje još jedna potvrda da smo već jedna Armija, ne pojedinačne brigade, ili
Korpusi. Također, pozitivno je bilo i to što bi četnici svaki put kada bi
naletili na njihovu frekvenciju zasigurno bivali malo iznervirani. Siguran sam
u to, jer dobro se sjećam koliko je nas nervirao „Rade agresor“. Upravo tu i
vidjeh neku razliku, lijepo je znati da smo u bilo čemu superiorniji od
četnika.
***
O svemu ovome i ne bih mnogo razmišljao da me
nije nešto danas potaklo. Od Mirze Karovića sam jedne prilike čuo da susjedni
4. Korpus ima jak, odličan PEB. Tada mi je i pojasnio šta to znači, odnosno
koliko to elektronsko praćenje neprijateljske radio-veze može biti korisno.
Zašto je taj Korpus imao jak a naš ne, odgovor je
bio jednostavan - imali su bolja, jača sredstva. A onda, uspijevali su i brže
razvijati dešifriranja. Nisam se o tome raspitivao, ali sam znao da to nije
nimalo lagan posao.
Nisam imao nekih informacija o konkretnoj koristi
koju je Mirza pominjao. Do danas.
Kad zazvoni telefon već se refleksno trzamo.
Nekada se javi i onaj negativni osjećaj da ta zvonjava donosi nešto loše.
Panično su zvučali naši vezisti koji su
prosljeđivali informaciju primljenu iz 4. Korpusa.
- Momci iz PEB-a 4.Korpusa su upravo provalili
četničku šifru, Beli Vuk se podvukao pod jednu našu grupu, siguran je da njega
oni nisu primijetili te se svakoga trenutka sprema da napadne. U poruci nema
ništa što bi ukazivalo gdje je, u kojem dijelu to, osim da su naši iznad, a
četnici ispod neke stijene, i da je u zoni našeg, 1.Korpusa, zato trebamo odmah
da javimo svima koji su po položajima, pogotovo onima koji su iznad neke
stijene...
Brzo je Senći Čankušić izdiktirao ovu poruku,
koju smo istovremeno slušali svi koji smo uvezani na žičnu vezu.
Inertno sam najprije pogledao oko nas. Od stijene
do stijene. I jednu po jednu sam odmah eliminisavao, zbog prvog osjećaja da smo
mi predaleko od svake od njih.
Ponovni prijegled je dovodio sumnje u moje prve
pretpostavke. Drugi to nisu mogli vidjeti na meni ali ja sam osjećao blage
trzaje svoga tijela, sada mi se činilo kako iza bilo koje od njih svakoga
trenutka može jurnuti Beli Vuk sa svojim četnicima.
Još jednom sam se pogledom razbacio okolo. Ovaj
put nisam razmišljao o stijenama, nego o onome što osjećah dok ih gledah. A
osjećao sam sveprisutni mir, uvjerenje da se pomenuta poruka ne odnosi na nas.
Sada sam poonovo mirnije gledao dok je Hamo pravio što
kraći telegram koji će proslijeđivati dalje, našim jedinicama koje su jedino na
radio-vezi, upozoravajući ih da dodatno pojačaju osmatranja i u slučaju ako se
pomenuta poruka uopšte ne odnosi na našu brigadu.
Dok je Hamo slao telegrame ja sam širio svoja
osjećanja.
- Ne znam, ali mi nekako dolazi da ovo nije, i ne
može da se na nas odnosi, nekako mi ne ide da naši mogu biti toliko neoprezni –
dijelih svoja razmišljanja s drugima.
- Jebena je Treskavica, isto kao što se naši
diverzanti znaju podvući, znaju i četnici – Salja je 'opravdavao' grupu koja je
neoprezna – zamisli da si na stijeni, bezbeli neočekuješ da ti se neko podvuče
ispod same stijene!
- E pa vidiš, baš to ja ne mogu da zamislim: nemaju
krila da padnu s neba, ako si na stijeni valjda si odnekuda došao do te
stijene, i to je pravac iz kojeg također četnici ne bi trebalo da mogu doći,
kao i barem jedan od pravaca lijevo ili desno. Helem, i ostaje jedino taj drugi
pravac, i ispod stijena.
- Bože, što ti nekad znaš palamuditi. Ko je rekao
da oni ne motre ispod stijene, kažem da baš ne očekuju. A opet sve ovisi i
kakva je stijena, ali ako je kao što kažu da se Vuk podvuko i da vidi, čuje
naše, a naši njega jok, onda mora biti da je neka uvijena stijena, i zato kažem
da ne treba biti čudo što naši ne očekuju
- Da. Možda si u pravu, možda je grubo reći da je
to neka velika neopreznost, prije će biti neki veliki peh, baksuzluk. A ako je
tako, sve mi nešto govori da je to negdje gdje je Bošnjačka, oni su mi nekako
najpehaliji. Barem za ovo vremena kako smo na Treskavici...
- Misliš da nisu naši!? – kao kad čovjek želi u
nešto povjerovati tako Lutvo Podrug odreagova na ovo moje započeto razmišljanje
- Što? Misliš da su naši preoprezni?
- Nisam na to mislio. Ovdje smo od početka, pratimo
svaku pješadijsku jedinicu. Jednostavno sam primjetio da je nekako mirnije kad
su naši. Pa šta znam, i drugi kad su, sem kad je Bošnjačka tu. Oni su mi nekako
najbaksuzniji. I sad mi nešto govori da je ovo negdje gdje su oni.
Pričali smo, komentarisali, nestrpljivo
iščekujući kada će telefon ponovo zvoniti, nadajući se pozitivnim vijestima.
Na momente smo nanovo šarali pogledima oko sebe,
na momente osjećali nekakvu jezu, tačnije svaki puta kada bismo kratko mislima
napuštali našu priču, odlazeći njima do tog nekog za sada nepoznatog mjesta na
kojemu se odvija drama. Drama koje naši još uvijek nisu svjesni.
Treskavica,
stijene
