„Ah, moj doro, dobri
doro,
šta je tebi dodijalo?
Lahko sedlo šimširovo,
il uzdica pozlaćena,
il kandžija
biserlija?“
„Ah, moj gazdo, dobri
gazdo,
nije meni dodijalo
lahko sedlo šimširovo,
nit uzdica pozlaćena, 17. jul 1995.
nit kandžija biserlija!
nit kandžija biserlija!
Već je meni dodijalo:
Svake noći putujući,
kad ti ideš u mejhanu,
mene vežeš pred
majhanom,
grizem travu iz
korjena,
ližem vodu sa kamena,
to je meni dodijalo!“
Susret s Almirom Čelikom mi jeste mnogo značio u
vezi spoznaje da postajemo sve ozbiljnija vojska, podsjetili smo se i nekih
dogodovština u Visokom, no on me stigao i priupitati za jedan ovdašnji događaj
o kojemu smo u Visokom skupa čuli. Mladalački je zvučala ta njegova želja pri
prvom polasku ka Treskavici da vidi i to mjesto gdje je konj izvršio
samoubistvo!?
Kako se radilo o konju iz naše brigade to se
nadao da ću mu ja moći pomoći oko lociranja tog mjesta, koje će posjetiti ako
imadne vremena i prilike. Morao sam ga razočarati, sam se ranije nisam raspitivao. Obećao sam da ću to
sada uraditi, te kada se sljedeći put vidimo i dam mu informaciju...
Jedva sam čekao vidjeti Šaćira Lugušića. Nešto
sam ubilježio u dnevnik, onako kako sam čuo, ipak sam želio znati istinu.
Da li je i Šaćir može uskratiti? Može. Znam, i on
je pristalica tih i takvih šala, anegdota. Spreman sam da će potvrditi sve kako
sam čuo, možda i nešto dodati, ali sam spreman i pratiti ozbiljnost na njegovom
licu.
Prije nego ga nađem nekoliko puta ću se sjećati
one priče kada je logističaru Druge brdske objašnjavao zašto naši konji mogu
izaći gdje nijedni drugi ne mogu. Naravno, iako se taj događaj i danas
prepričava niko nikad neće povjerovati kako su naši konji doista imali osam
nogu!
Tu šalu s najprije razočaranim logističarem druge
brigade, koga je njegov komandant korio jer nije uspijevao sa svojim ljudima i konjima
iznositi teret uz tvrde, stjenovite, zimi snijegom i poledicom prekrivene i teškoprohodne
polustaze, korio s jednostavnim pitanjem - a kako mogu fočanski; kasnije više ljutim i razočaranim Šaćirovim „objašnjenjem“,
čuo sam nafriško, neposredno pošto se desila, i to lično od jednog od aktera, međutim
mene je ova druga priča stigla u Visokom. Prvi put kada sam je čuo pomislio sam
kako se neko sprda s nama. Drugi put mi je vuklo da ta sprdnja uzima maha.
Treći put sam je čuo od malo ozbiljnijih ljudi i bilo je vrijeme da se zamislim
nad njome.
Kasnije će me neko već i priupitati je li ja znam
za nju, odnosno da li je istina. To Almir nije ponovio kao pitanje nego prihvaćenu
konstataciju, činjenicu. Odgovorio sam u oba slučaja iskreno, da sam je i ja
samo čuo, da ne vjerujem ali i da nemam prava sasvim opovrgavati, a sebi sam
dao ovaj zadatak.
***
Vrativši se u Mehine Luke čim mi je na um palo
malo sam se raspitivao. Ni na koga nisam naišao ko je tada bio, a svi su čuli
što i ja. Neki su vrlo uvjerljivo govorili, drugima je samo bilo milo što se
nešto takvo prišiva baš uz našu jedinicu, treći su kao i ja sumnjičavo vrtili
glavom.
Kako god, istinu je samo mogao znati neko ko je
direktno bio tu. A taj neko je Šaćir.
- Eh, tebe tražim – ovakvim početkom sam odmah
izvukao osmijeh na lice Šaćira Lugušića.
- Eto si me našo...
- Ali da mi istinu kažeš.
- Hoću. Ako budem znao.
- Možda i pretpostavljaš šta ću te pitati...
- Šta ćeš me pitati? Vjeruj mi da nemam pojma.
Ništa mi ne pada na um.
- Ama, još u Visokom sam to čuo. Kažu, Fočanski
konj izvršio samoubitstvo na Treskavici. Kada je skonto kuda se ponovo mora
izverati.
- Da, pa? – laganim smiješkom Šaćir podgrija moju
sumnjičavost.
- Kako, pa? Pa je li istina ili nije.
- Ne lažu ljudi – iako mu osmijeh nije silazio s
lica glas mu je dobijao nešto ozbiljniji ton – dopizdilo konju i surduknuo se
niza stijene. Jest da je bio malo i bolećiv, ali svejedno je mogo još tegliti.
Zadnjom me rečenicom Šaćir dobro zamislio.
Vjerovao sam mu. Konj je pametna životinja. Pa ako je već bio bolestan zašto ne
bi i skratio sebi muke. Ljudi to rade u afektu, životinje možebiti i svjesno.
Čuo sam da lavovi, ili bijahoše jeleni, možda i
još neke životinje, kada ih starost shrve odu negdje i samru. Sami, da nisu
nikome na teretu. Ako je konj bio bolestan, a ljudi ga ne htjeli razumjeti,
zašto ne bi iskoristio priliku i riješio se muka i napora. Bez obzira što će to
nekome ličiti da je posljedica nečeg drugog, odnosno samo napora ne i bolesti.
U glavi sam stvarao tu sliku. Vidio sam kolonu
prilično izmorenih konja kako se tromo vraćaju nakon što su prethodno pod
teškim teretom zarađivali za sijeno i zob, jedino što im uz malo staje treba u
životu. U toj koloni vidim i jednog, izmorenijeg od ostalih, kojemu ništa više
u životu ne treba. Koji je životinjskim instiktom čekao kada će naići kraj
strmog procijepa koji mu je odozdo zapeo za oko. I koji se u tome trenutku nije
obazirao na one oko sebe, koji ga nisu ni prije razumijevali. Što bi se njega sada
ticalo što će ga ponovo pogrešno shvatiti. Bili su samo on i taj strmi
procijep.
Dok mi pred očima ide nejasna slika konja koji se
samoubilački kotrlja niz oštro, krupno i strmo planinsko kamenje, u mislima mi
stade detalj oko nerazumijevanja konja. Možda bih se i ja dao u takve svrstati,
no tu Šaćiru sigurno ne bi bilo mjesta. Ako je konj bio izmoren i bolestan
vjerujem da bi se Šaćir potrudio, ili makar borio da bude na poštedi.
Ne mogu reći da li je Šaćir pogađao moje misli
ili je jednostavno cijenio da je vakat, tek mi se ponovo obrati:
- I veliš, i ti vjeruješ da je konj izvršio
samoubistvo!?
- Ma ja nisam vjerovao, nekako mi je to bilo glupo,
ali opet šta znam, nisam ja toliko vješt konjima, njihovoj psihi...
- Ama za druge me i ne čudi, ali ti si barem pametan:
gdje će bolan konj izvršiti samoubistvo! Pokliznulo mu se, izgubio ravnotežu i,
jebiga, strovalio se naniže. Ali, znaš kakvi smo mi. Neko je provalio da je
namjerno, to se odmah počelo širiti. I hajde ti to sad ispravi. A i šta fali,
neka ostane tako.
- Ništa.
- Koliko je samo većih gluposti što kruže kao da su
istine...
- I to si u pravu.
- A ti zapeo za jednog konja. Šta je bilo, teglio
ko mazga, ne mogo više, dopizdilo mu, surduknuo se, i tačka. Je li tako!?
- Tako je, moj Šaćiraga. Hvala ti. Znao sam da ćeš
mi ti istinu reći. Jest da me i bezveze kopkala, ali eto...
- Valahi si trebo i sam skontati.
- Jah...
Klimnuo sam glavom pa pustio Šaćira da ode svojim
putem, pa onda glavom zavrtio. Mislim da ću o ovome razgovoru trebati nekad
ponovo da razmislim. Ne znam da je Šaćir sklon da laže, ama nije ni njemu svaku
vjerovati. Možda nije bila muka masu uvjeriti kako je konj iz tih i tih razloga
izvršio samoubistvo, ali šta ako je veći kums ubijediti mene da to nije istina.
Kako god, priču koja kruži niko zaustaviti neće.
A Šaćir je meni rekao šta je rekao.
bosanski
brdski konj, bio od velike pomoći
