Jutros prođoh kroz čaršiju
spazih jednu anteriju.
Anterija od džamfeza,
duša mi se za nju sveza.
Otud ide
mlado momče, of aman đidi!
Susrete
me pa mi reče; of aman, đidi!
„Od meraka
ginem dušo za tobom!“
Iz nje viri ruka mala,
srcu se je mom dopala.
15. juli 1995.
A kad vidim oči čarne,
hoće pamet da mi stane.
Otud ide
mlado momče...
Slatka su joj merdžan usta,
kud se djede mladost pusta?
Sva je kao vatra živa,
ah, kada bi moja bila!
Otud ide
mlado momče...
Dani se nižu, više nam je donekle svejedno zovu
li nas, gađamo li ili ne, ne zaziremo previše ni od četničkih granata, sve
hladnije slušamo vijesti koje dolaze od naše pješadije. Ni ovu našu trenutnu
ofanzivu ne doživljavamo takvom. Naučili smo da je to način na koji mi, odnosno
naša Komanda pomaže Žepi. Upravo zbog toga smo više uz radio i vijesti, nego uz
naše radio-stanice.
Nemoćni smo sami nešto poduzimati. Slijediti nam
je to što nam se naređuje, time sebe sprječavamo u dokučivanju trenutno
nedokučivih misli. Kada je tako onda je i truditi se biti što koncentrisaniji
na ovo što se dešava u neposrednoj okolini.
Vijesti iz dalekih dijelova Bosne sada nam je
samo pohranjivati u neki rezervoar naših malih mozgova, kao male vremenske
pilule. Koje ćemo otvarati kada za to dođe vrijeme...
***
Gine se i ginuće, rat je dakako postao navika.
Ratni dani su tako neka posebna monotonija, uvijek ti se čini da te ništa ne
može iznenaditi, poremetiti, a opet nema dana da ga neka sitnica na neki način
ne obilježi.
Navika je što se sve čvršće živi trenutak, sve
manje osvrće na prošlost, jednako se ne vjeruje najavama bolje budućnosti,
sumnjama da će biti gora.
Danas je mirno, tek pokoja granata ili pucanj u
daljini. Sutra možda neće biti tako, zato treba uživati danas.
Danas je sunčano, toplo, s ugodnim povremenim
povjetarcem. Treskavica je ovo i već sutra može biti sasvim drukčije. Zato
treba uživati danas.
Ležimo nas petorica, između sitnih stijena,
ugodili smo sebi i sunca i hlada, manje je bitno koga ide karta, poker je
zabava, ljepše je kada se igra u nešto, pogotovo ako to opet ostaje među nama.
Niko neće ispušiti cigaretu a gledati druga, saborca da je nervozan, niko neće
kupiti rakije a zaboraviti ponuditi i ostale.
Ako se situacija izmijeni sutra, ili možda već
danas, kroz pola sata, pet minuta, najlakše je prekinuti partiju pokera.
To pravilo ne važi i ako naiđe bilo ko koga noge
i ratna staza navijugaju ovuda. Ima tu raznih logističara, kurira, poneko ko je
pogriješio put prema svojoj jedinici, vide nas, upitaju se, ili raspitaju,
produže i ostave nas da uživamo svoje danas.
Ako neko naiđe po drugi, treći put, teško je da
ćemo to skontati ako ga već dobro ne poznajemo. Svi smo mi sada nekako isti,
slični.
- Selam alejk, momci – takav bi i mladić dobro
uniformisan, ali ne baš uredno podbrijan i podšišan, gdje mu glas kojim nas
pozdravi izgleda opet i najpristojnije.
- Alejk selam – dvojica-trojica odgovorismo.
- Izvinjavam se na smetnji, ali imate li telefon?
- Imamo – odgovorih, i poturajući karte se podigoh,
s namjerom da mu pokažem šator u kojemu se nalazi.
- Mogu li se poslužiti? – nepoznati je nastavio s
učtivošću.
- Naravno. U onom šatoru je, slobodno kao u svojoj
kući, jedinici – ja htjedoh zvučati opuštenijim.
- Može li neko poći sa mnom. Ne bih sam, a neću
dugo...
Ne s mnogo volje ali jednostavno nisam mogao
odbiti uzvratiti tako upečatljivu pristojnost. Pri tome sam držao kako je
pristojno ostati sve vrijeme uz neznanca, ali ispred šatora, bez naznaka
zanimanja za razgovor koji će voditi.
I nije me zanimalo šta će govoriti, ali ne mogoh
ostati gluh na promjenu tona koju je pokazao.
Brzo ću skontati da je tražio Komandu Korpusa,
ali dakako da će mi od svega čvrsto u sjećanju samo da se ureže njegovo ime -
Nedžad Bublin Čupo.
***
Nestrpljiv sam bio da završi razgovor,
prijepirku, nije mi bilo mrsko što je sve potrajalo znatno duže nego se je i on
sam nadao, bio sam najviše moguće pristojan pri njegovome ispraćanju, sada već
i spreman na njegove riječi zahvale i izvinjenja. Nestrpljiv sam bio otkriti
ostalima ko nam je bio u posjeti.
I oni su bili iznenađeni jednako kao i ja, ali mi
vjerovaše. Brzo prijeđosmo zbog žala što ne ostavismo bolji utisak, zadovoljni
da je makar bio prirodan, spontan. Ujedno se i lahko složismo se u novome opisu
neznanca.
Teško da bi ikome od nas na um palo da bi to
mogao biti baš on. Ratnički izgled je ono što se dakako slagalo, bilo je tu i
garda, i vojničkog i onog čaršijskog, rekao bih, i frizura je bila očekivana,
jednostavna ali posebna, uniforma kao da je namjerno prikrivala desetine,
stotine bitaka izvojevanih, čizme kao da su istovremeno potvrđivale brojnost i
žestinu tih bitaka, te najavljivale spremnost na još dvostruko toliko... Ali to
ponašanje, i godine?
Da, godine. Godine su varljiva kategorija. Nema
tačne granice kad beba postaje dijete, dijete dječurak, dječurak momčić, momčić
mladić, mladić odrastao, ozbiljan, zreo... Jedino je, kažu, starost svakako
teška. Temelji su joj uspomene, ali ma koliko čvrsti bili puno se brže
urušavaju negoli su zidani. Starost je bitno dočekati, što je moguće lakše i
bolje, a kada dođe... Ako dođe...
Gledam za Čupom, prisjećam se mnogih drugih koje
je smrt presjekla prije nego su odrasli, postali ozbiljni i zreli ljudi, prije
nego su o starosti stigli i da razmišljaju.
Vraćam se pokeru, ne bih da budem zloslutnica.
Nije Čupo, taj Viteški heroj svratio kako bismo ga ipak vidjeli jednom u životu,
svratio je da nam ovaj vedri, ali tako monotoni dan učini drukčijim od ostalih,
učini kamičkom u temelju naših sjećanja, i to u onome prednjem zidu, gdje će
biti sva naša ratna sjećanja.
Ljeljen,
pogled s Crnog jezera
