Ikindija, sunce
zalazaše,
gondže Meho s majkom
večeraše.
Dolazi mu kona iz
mahale,
bez bujruma i bez
akšamluka.
Na prječac mu jade
kazivala:
„Bolan, Meho, jadna ti večera;
„Bolan, Meho, jadna ti večera;
Kako možeš s jadom
večerati,
noćas ti se draga preudala,
ni čekala, niti
dočekala,
da za koga, ni po jada
tvoga,
za onoga pobratima
tvoga!“
23. jul 1995.
Kad se Meho jada
naslušao;
skoči mlađan na noge
lagane,
pa uzimlje turski
avdes na se,
pa otiđe ka novoj
džamiji,
i zauči Božjega ezana.
Čuli su ga svati i
đeveri,
čule su ga dvije
janđikade;
I čula ga Azemka
đevojka,
kako čula – ruke je
satrla.
Pobacala burme i
prstenje,
pobacala orme i
đerdane,
i vrati se prvome
sevdahu.
Dan je bio naporan. Već nekoliko ih je ispunjeno
strašnim vijestima vezanim za Srebrenicu. Sve to utiče da se napor lakše
podnosi, da niko ne pita zašto ne idemo sa smjene kada je bilo predviđeno.
Svi smo na tome da se četnicima treba svetiti.
Četnicima, ne i srpskim civilima.
Gađali smo cio dan, tek s povremenim prijekidima.
Noć je došla kao nenadana sreća, ako ovih dana ta riječ i postoji. Zato je
bolje reći: kao nešto o čemu nismo stigli razmišljati, a čemu smo se toliko
obradovali.
***
Nismo dugo u noć ni pričali, ne znamo da li će se
sutrašnji dan razlikovati od današnjeg. Ovo su vremena kada se glava, mozak
štede kada god mogu. Slušaju se osjećanja, razvijene intuicije.
Nisu ni slutnje, već nam je normalnim bilo da se
nekoliko puta tokom noći budimo. Uglavnom je to posljedica umora, ipak je
jednom uzrok bio drugi.
Između šatora su se čuli glasovi, koje zbog umora
nismo nastojali razumjeti. Ipak sam se morao trznuti kada se šator otvorio.
Sajo Muslić, koji je obavljao dužnost stražara me je dozivao. Razumio sam da
govori kako je došao neko ko traži mene, odnosno moju kartu.
Diverzanti su krenuli, njima je potrebna karta manjeg razmjera, koja pokriva veće, šire područje, i obuhvata i ono koje je njima izvidjeti, rekli su im da jedinu takvu mogu dobiti od mene. Čovjek kojeg od
mraka i umora nisam raspoznavao nudio je drugu, manju, prenošeći ono što su mu
još rekli, ja ću se i s njom odlično snaći.
Kada drugi toliko vjeruju u mene zašto bih ja
sumnjao. Sem toga ovo smatram i kao naređenje. Dohvatio sam svoju kartu a na
njeno mjesto odložio ovu koja mi je ponuđena. Nastavio sam spavati.
***
Prije jutra buđenje. Jedva razaznah Hamov glas. A
kada on poziva na ustajanje to znači da je hitno.
Pomislih da su naši napali, ali dok bunovan
vezivah čizme čujem od Hama da je suprotna situacija. Razumijem i zašto budi
mene prvog, odnosno da je u ovakvoj situaciji šesetka najučinkovitija.
Navikao sam i na Sedovo nevoljko rano ustajanje,
ali i on je navikao da ne kasni mnogo za mnom.
Sve se odvija tiho, šutke, kao da nam je sve
svima jasno. Neki se tek bude ali ne remete trajuću tišinu. Niko ništa ne pita,
pa i nije baš prvi put da smo u sličnoj situaciji. Iskustvo čini svoje, prvo je
potrebna šesetka, poslije će vjerovatno i ostalo. Za početak je bitno nas ne
ometati pri spremanju, kada mi odemo oni će se još organizovanije, razbuđenije
snalaziti.
Neko će nas i ispratiti, ali opet bez ometanja.
Tek da osjetimo poglede iza sebe.
***
Brzo se probijamo kroz rosu, ja se smještam s
kartom, Sedo priprema šesetku. Glavom bistrim što mi je, budeći me Hamo prenio,
trebam odmah pokriti pojas ispred naše pješadije, dok preturam mine po vreći,
vadim one sa dna, koje su manje primile vlage, računam da će prvi projektili
biti najvažniji.
Povukoh na karti liniju kosom kuda je raspoređena
naša pješadija, glavu okrećem u tom pravcu, slušam četničke granate koje
počinju padati, kao da će mi i one pomoći da preciznije izvučem liniju.
Podsvijest mi navija da ovo četničko granatiranje znači još nešto, da je naša
pješadija efikasno odgovorila na ove jutarnje četničke pokušaje.
Završio sam s crtanjem linije, lenjirom sam
izmjerio približnu dužinu, u glavi dodao i petstotinjak metara sigurnosti,
odnosno pretpostavke, na osnovu onog što sam od Hama čuo, koliko bi četnička
pješadija trebala biti ispred naših. Dobio sam početne elemente, ali prije nego
ih saopštim Sedu želim vezom provjeriti je li još uvijek potrebno naše
djejstvo.
Radio-vezom se čujem s Komandom, iznenađen sam
informacijom da otud nije ni došao zahtjev da budemo upotrijebljeni.
Shvatam da je sama pješadija tražila, poznam
dobro Hama, on se ne bi na ovakav način šalio. Ja nemam direktnu vezu s
pješadijom što će otežati ovu suradnju, ali nam ni to nije prvi put. Ipak,
odlučujem poslati Seda da se preko Hama dodatno raspita.
Znam i Seada, i da je donekle drukčiji razgovor
bio on bi bio uporan da ispalimo barem nekoliko. Kada smo već ustali, i kada
smo već sve spremili, i sebe, i elemente, i mine. Nemam ni ja ništa protiv.
Nećemo se razasipati minama. Prije svega zato što
nismo u direktnoj vezi pa nećemo imati korekture. Srećom je šesetka, pa ćemo
moći i osluhivati padanje naših mina. Trebalo bi da ih razlikujemo u odnosu na
četničke.
Dadoh Sedu znak da ispali prvu. Slušali smo
napregnuto. U očekivano vrijeme nismo čuli ništa što bi upućivalo da je naša
mina negdje pala. Šikara je tamo, i udoline, nije čudno ako zvuk ne dopire do
nas.
Ispalismo još dvije. Isti rezultat. Ne može se
reći da sam nepotrebno išao pedesetak metara lijevo i desno, ali bi nekom
vjerovatnoćom trebalo da smo barem jednu čuli.
Mahinalno sam gledao po neispaljenim minama, nema
po njima tragova veće vlažnosti. Isto je i s punjenjima.
Intuitivno odlučujem da stanemo desetak minuta.
Slušamo, i brojimo četničke. Nije da se i oni baš razasipaju, ali ni ne štede,
niti brinu o tome koliko blizu naših padaju.
Kako je Sedo kazao nije da naši očekuju od nas da
mi odbijemo četnike, ali je bitno da im pokažemo da naša pješadija nije sama. I
da je odlučna.
Opet smo ispalili tri mine. Kod druge mi se
učinilo da smo upratili tupi zvuk eksplozije. Može da znači puno toga, ali je
pitanje kada ćemo saznati.
Novih desetak minuta osluškivanja. Ovog puta sam pogled
često pružao niz kosu iza naših leđa, kao da očekivah Hama s nekim
informacijama. Nije ih bilo.
Idemo i s trećom turom. Više se nismo naprezali
da razaznamo pad naše mine, i dok su padale samo četničke bilo je onih s tupim
zvukom.
Ipak, naša treća je ispaljena u trenutku kada su
četnici šutjeli. Eksplozija se jasno čula. Sedov upitni pogled je kazivao kako
se i njemu učinilo da je pala nekako preblizu.
Ja zažmirih. Pokušavah vratiti trenutak kada smo
čuli eksploziju. Opet osjećah kako zvuk dolazi s kose gdje je naša pješadija.
Nešto u svemu nije štimalo.
Još jednom vraćam taj zvuk.
Hvatam se za glavu. Gledam u Seda, pa skrećem
pogled. Obaram ga zemlji. Znam da me Sedo nije u potpunosti razumio, ali i da
sluti ono glavno. Pogriješili smo. Tačnije, pogriješio sam.
To je ono bitno. Zanemarljivo je šta je uzrok da
se greška desila. Vraćajući zvuk eksplozije sjećanjem sam vratio još nešto.
Nešto što se noćas desilo, a što sam ja sasvim smetnuo.
Karta! Zamijenio sam kartu. Bez koordinomjera,
samo s lenjirom ne uspjedoh odmah primijetiti razliku. Na onoj karti kilometar
je dva centimetra, ovdje je to pet stotina metara.
Gledam ponovo u kartu. Gledam pojas kuda sam htio
gađati, vidim onaj kuda su naše mine padale. Taman je to kuda krivuda i naša
linija...
Gledam u teku, listovi nisu numerisani. Nešto me
vuče da iskidam ovaj posljednji, a pravdam se da nemam razloga. Greška kao
greška, dešava se svakome. Posebno onome ko radi, kako to narodna mudrost
zbori. Greška kao greška, samo što ratne znaju imati žešće posljedice. Mogu,
ali ne moraju.
Pada mi na um još jedna narodna, da nije lopov
koji ukrade nego onaj koga uhvate.
Pričam sa Sedom o tome, ali se on ne smješka.
Neće čak ni da kaže kako je dobro pa sam i sada otkrio grešku. A sit je i mojih
priča o sudbini. Nabrajam mu neke ranije slične situacije, uglavnom se sretno
završavalo, hoću da mu sve predstavim kao neko poigravanje sudbine.
Suđeno je bilo da onog nekog noćas pošalju po tu
kartu, suđeno je da sam bio umoran, bunovan, ali da li mi se smjelo desiti da
se toga ne sjetim zorom odmah.
To je ono što bi mi Sedo rado rekao, ali poštuje
što i sam o tome razmišljam.
Nije se nasmijao ni kada sam istrgao onaj list i
stao pisati nove, elemente koji su trebali odmah biti. Ali nije oklijevao ustati da
ispali prve tri, po pravim koordinatama.
