Momče ide planinom,
a djevojče gradinom.
On se meće gloginjom, 14. septembar 1995.
a djevojka trnjinom.
Ne misle se ubiti,
već se misle ljubiti!
Teško je reći koliko nam ove ljetnje planinske vreline pogode ili
škode. Svakako da ovisi od toga šta radimo.
Kada smo na položaju i kad nam je jedina briga da naše mine budu
što preciznije onda je poželjno da osmatrači vide jasno, da punjenja ne vlaže,
da ne gledamo je li vjetar u zadnjih nekoliko sekundi značajno promijenio
pravac i brzinu, da iznad nišanskih sprava ne držimo kabanice, da libele ne
magle... Kada nas se angažuje još na neki način, kada znoj s lica kaplje niz
bradu, a iz kose se sljevajući - zatvara oči, tada je razumljivo prisustvo
želje da je vrijeme ikoliko drugačije.
Možda je jedino što nas šutljivima drži to što su razlozi u tome da
naša pješadija konstantno napreduje. Kako god, uvijek je draže linije i
položaje pomjerati naprijed nego se povlačiti. Koliko god da je nešto teško,
jednom mora prestati.
Jučer smo dobili zadatak da izmjestimo, tačnije malo pomjerimo naš
položaj. S obzirom na vremenske uslove, hitnost koja je zahtijevana, pošteno je
bilo da bude angažovan i dio ljudstva iz Mekićeve grupe.
A kada je poslije došla i druga naredba, o izmiještanju i dijela
njihovog položaja, i to na naš prethodni, učinili smo dvije stvari. Odlučili
smo sačekati akšam, odnosno da sunce zađe. I naravno, sada smo mi dali ispomoć.
Kao i u prvom navratu, ispomoć čine oni mlađi, jači. Sve je propraćeno time da
nije bilo borbenih djejstava.
Tako smo se danas mi koji nismo išli po drugi put tegliti cijevi,
lafete i mine, od ranog jutra angažovali na prvom uređivanju našeg novog
položaja. Opet, koliko smo mogli uvažavali smo teške vremenske uslove, kao i
činjenicu da smo dan ranije dovoljno fizički teglili.
Prilikom jedne od prvih pauza stigao sam čuti razgovor načelnika
arrtiljerije 14.divizije Zekca Mehmedića i našeg načelnika Mida Nikšića. Na
prvu bi se dalo zaključiti da je sve to ozbiljan uvod u još ozbiljniju
operaciju koju pripremamo. Sve do sada smo radili isključivo s dva prilično
odvojena položaja, eventualno trećeg šesetki, koji se brzo i lahko posijeda. Uz
ono jedno ispomaganje drugih jedinica, ovo je prvi put da se traži da direktno
zaposjednemo i treći položaj. Zekac je bio jasan, i precizan, rejon je Surdupa,
izvršenje je odmah.
Možda Zekac nije upoznat s našim jučerašnjim i noćašnjim
angažovanjem, ali Mido sigurno jeste. Zna da je neizvodljivo ali je iznad toga
stavio vojničku hijerarhiju. Kako sam i očekivao zadatak je primio k znanju, pa
potom požurio nazvati Mekića. Koji je sa svojom ekipom tek se bavio s
novoposjednutim položajem pa je i razgovor s Midom malo pričekao. Zanimalo me
je hoće li on odgovoriti shodno situaciji ili će produžiti hijerarhijom.
Nasmijao sam se kada je Mekić najprije „razumio“ što mu je Mido
prenio, pa potom nazvao mene:
- Vjerujem da si slušo ovaj razgovor maloprije. Sve je i meni jasno,
al jebiga. Ti imaš ikolko odmornih ljudi, vama je i bliže, uzmite jednu
osamdesetdvojku i polahko krenite.
- Razgovor sam, naravno, slušao. Čak sam prisluškivao i onaj prvi,
čuo sam kako je Mido slagao Zekca da će zadatak biti ispunjen. Na vrijeme.
Zapravo jeste tebi i prenio kako je njemu rečeno „Da se na glavu posadimo, mi
moramo rano ujutru imati minobacač na Surdupima“. Recimo da si ti bio malo
umjereniji, prema meni, ali ne čuh da si Midu išta drugo rekao sem onog
vojničkog „Razumijem!“. Samim time si ga i slagao. E, pošto ovo nije vojska
nego rat, ja neću da lažem tebe. Jako dobro znaš da se ljudi koji su bili noćas
s tobom još nisu stigli ovdje vratiti. Isto tako, znaš da nema smisla da ih
odmah tovarim. Ta ljudi se prvo moraju malo odmoriti. Ja nemam katapult da ih
surduknem, lansiram odmah na Surdupe. Možda se možemo posaditi na glavu, ali mi
ujutru ne možemo! imati minobacač na Surdupima. A ako je tebi lakše, ti zamisli
da sam i ja tebi rekao ono što si ti Midu a on Zekcu...
Govorio sam sprva tiho, smireno, no sigurna pretpostavka kako je i
Mido ostao na vezi učinila je da sam ton pojačao, da mi je glas povremeno
drhtao, što je rezultiralo time da sam na koncu odbacio slušalicu. Odmakao sam
se par koraka i bacio na zemlju da se smirim.
Glavom mi je zujalo kako sada Jakup i Mido vode novi razgovor,
odnosno komentarišu mene, moje ponašanje. Što bi me trebalo da umiruje, no
nasuprot tome osjećao sam kako mi se bijes pojačava. Ja naravno krivim Mida,
koji je ljudski trebao objasniti situaciju Zekcu, tada bi njegova nova naredba,
ili vojničko ponavljanje ove, krivicu prebacila na njega, na njegov obraz.
Ovako bih kriv na kraju trebao ispasti ja jer nisam izvršio zadatak, koji se ni
ne može izvršiti.
Nisam htio prihvatiti odgovornost za nešto što nisam kadar
ispuniti. Radije ću biti kriv što sam odbio, nego što nisam izvršio naređenje.
Bavio sam se i sam mislima oko ocjena svoga ponašanja, ne stigavši
se dotaći nagađanja kako protiče dopunski razgovor Mekića i Mida. Samo sam, a
kada se bijes sam od sebe istrošio, shvatio da je trajao i malo duže no sam
očekivao. Hamo Pačo je i dalje slušalicu držao čvrsto uz uho.
Još minut-dva su prošla prije nego će me išaretom pozvati.
Predajući mi slušalicu iznenadi me informacijom da je Zekac taj koji hoće da
razgovara sa mnom.
Možda sam i očekivao njegovo predstavljanje, ali sigurno jesam
snažniji i oštriji ton s obzirom da se lično nismo imali prilike upoznati. Za
početak sam se odlučio kompletno predstaviti, mislim tek drugi ili treći put za
sve vrijeme rata, dakle i imenom i prezimenom ali i funkcijom. Mislim da sam
time htio malo dobiti na vremenu, primiriti povrat bijesa, ali i saguvorniku
dati do znanja da sam bio ozbiljan, odnosno da mu je dobro prenešeno što sam
rekao. Ako i on nije prisluškivao naše razgovore.
U ovih sam nekoliko sekundi ono što sam Mekiću rekao stigao sabiti
u jednu-dvije rečenice i namjeru da tako ponovim Zekcu. Ipak je njegova
smirenost uzrokovala da naš razgovor dobije drugi tok.
Saznajem da je i on dobio ovo, i ovakvo naređenje. Da je sasvim u
toku svih angažovanja pa tako i naših, da je naredbu samo prenio ali pri tom
prenošenju je podrazumijevao da mi njegovom izvršenju pristupimo odmah, odnosno
pripremi, sami transport da krene čim mognemo. Završio je pitanjem do kada, po
mojim procjenama, taj minobacač može biti na Surdupima.
Naš prijateljski, razuman razgovor doveo je da sam malo skratio
planirani odmor za one koji će tek predvečer se vratiti, odnosno da ću ih
probuditi u samu zoru, čim se iole naspavaju, te da je realno očekivati da na
Surdupima budemo sutra iza poslijepodneva. Bez obzira što to nije onako kako je
Korpus zahtijevao Zekac je bio zadovoljan.
