Sretna duša prozu piše,
a nesretna
riječi u stihove slaže.
Ja sam mladost poeziji dao.
Volio bih da smo se
upoznali davno.
Mijanjao bih sve stihove svoje
za taj, jedini roman.
Nisi ti kasno ušla u život moj.
Došla si tačno na vrijeme...
svakome je da potroši
sve tuge
koje mu je Bog dao.
Sreća, uvijek, dolazi na kraju.
Nama, koji je nismo
zaslužili ranije.
Znao sam, osjećao da postojiš...
ali te u drugima tražih,
umjesto da čekam.
Sreća i tuga ukorak idu.
Razlika je ko je ispred.
Sve drugo može biti isto
ako ljubav ostane sa strane.
Upoznao si sreću, i sretan si.
Navikom si stekao i pravo
uzdisati
kao i za tugom svakom.
I ova pjesma bi se
razumjeti dala.
Ali joj nedostaje dio,
prozom napisan!
