Sinoć Meho, bijelo polje, bijelo
iz Novoga dođe.
Staru majku, bijelo polje, bijelo,
na vratima nađe.
Ne pita je, bijelo polje, bijelo,
ni: kako si, majko!
18. septembar 1995.
Već je pita, bijelo polje, bijelo:
gdje je moje zlato?
„Tvoje zlato, bijelo polje, bijelo,
za drugog je dato!“
Nekako bismo ovu neozbiljnost lakše podnijeli da je vrijeme bilo
bolje. Vjetar koji je i sam pojačavao s jačanjem mraka postao je tako druga,
ili treća prijepreka našem povratku.
Neko je procijenio da je sve skupa nepodnošljivo, ili barem
nepotrebno i u velikom udolku je naredio zaustavljanje. Tu smo i sačekati
jutro.
Noć je bila ružna. Nije čudilo da se čulo kako bi pametnije bilo da
smo je izdržali u putu, i ovako nećemo biti za akcije odmah.
Razumljivim je onda i da se nekima od nas s jutra žurilo. Što prije
se domoći logora, odmoriti, okrijepiti. Neki su noć teže podnijeli pa nisu
mogli žuriti.
Mi bacačlije imamo i dodatnu rutu. Iako često ističemo kako nam se
dopada odvojenost od glavnog logora, ovo su one situacije kada bismo voljeli da
i nije tako.
Mada smo navikli da i psihologija igra svoju ulogu, prema njoj se
snaga tempira. Da smo završili put gdje i pješadija osjećaj bi bio da za još
pola sata snage nemamo, ovako je ima još taman toliko. I u tom vremenu mjesta
nema za gunđanja, ni za razgovore. Suviše smo blizu fino se odmoriti da bismo
se osvratli na noć koja je iza nas.
Poseban je osjećaj među nama, koji u prvoj grupi stižemo do našeg
položaja. Ima li išta ljepše nego se ovako izmoren razbaciti po širokim palačama.
Ovih nekoliko koji su bili ostali čuvati logor, odnosno pošteđeni
su ove glupe hodnje, djelovali su kao da saosjećaju s nama. Možda i više nego
smo očekivali.
Prije nas je stigla i nova naredba. Primio ju je načelnik, i sada
je treba podijeliti s nama. A ona će zapravo pogoditi samo jednu posadu. Koja
odmah treba produžiti na Surdupe!
Mido me je već poznavao odlično. Zna da ću ja najlakše prihvatiti
da budem žrtva. Upoznajem i ja njega, nije me iznenadilo to što mi daje da
lično proberem ostatak ekipe.
Koliko je mudrosti u takvoj njegovoj odluci. Pokazao je iskreno
razumijevanje prema svim naporima koje istrpismo posljednjih dana, i očigledno
nije imao srca sastaviti cijeli spisak. A ja ga moram imati.
Mogu odabrati i nekog od njih koji „nisu išli na vanredni odmor već
su trebali nekoliko dana čuvati logor“, ali su oni upravo birani prema tom
kriteriju. Pristali su prvi biti žrtve, nisu oni krivi što se sve ovako
odvijalo...
Nekoliko trenutaka sam razmišljao. Znam da je ukupno minimalan broj
sedam, pokušavao sam što brže izbalansirati. Nekako ići na ispoštivanje svih
kriterija, i prijateljskih i starosnih i regionalnih, stručni su se
podrazumijevali.
Ako nas ide sedam onda drugi računač nije potreban. A iskustvo me naučilo
da je uvijek dobro imati nekoga ko se malo bolje razumije u medicinu, makar
vezano za ovo hladno, promjenjivo i varljivo vrijeme. Još ako je jasno da
jaranstvo Abida Hajdarevića i mene traje, te da se on neće buniti što sam ga
odabrao, sasvim je logičan kao prvi izbor. Da zaokružim manju polovinu nas iz
nekadašnjeg bataljona Sutjeska dovoljan je još Sead Pezo.
Trebao mi je još jedan mlađi. Sa Sulejmanom Tarčinom i nisam
najprisniji ali se je posljednjih smjena počelo nazirati kako je neki oblik
jaranstva moguć. Imam utisak da će njegovo uvrštavanje imati višestruki učinak,
prihvatiće on ovo kao dodatak započetom jaranstvu a i još je jedan koji se ne
bi trebao buniti.
Gledam da uzmem i nekoga starijeg. I opet, naravno, onoga koji se
neće, barem ne glasno i previše protiviti. Kome će na neki način biti drago da
je među probranima. Brzo se odlučujem za Hasana Podruga.
Hasanov izbor se nije tek tako nametnuo. On je jako prisan sa Izom
Zameticom i Refikom Kurtovićem Mazalom. A s njima dvojicom sam i kanio
zaključiti spisak. Uz jedino to otvoreno pitanje, kako će oni prihvatiti moju
odluku.
Ovdje su već Abid, Sedo i Tarčin. Nije najkorektnije, ali jeste
donekle mudro i zato predlažem da mi odmah krenemo. Treba šator postaviti, noć
je hladna pa bi morali sazidati i neku pećicu. Što prije neki stignemo i
počnemo veći su izgledi da ikoliko to kvalitetno izvedemo.
Moje obrazloženje je prihvaćeno. Izostala je i Midova primjedba,
ili obrazloženje kako će on preostaloj trojici saopštiti da trebaju produžiti
Surdupima.
***
Nas četiri se brzo laćamo posla. Odustali smo od postavljanja
šatora smatrajući to lakšim dijelom, posebno kada budemo svi. Uzeli smo
projektovati i paralelno graditi pećicu. Zamisao je da jednim dijelom bude
ukopana u zemlju, gdje će biti i ložište, dok će drugim dijelom biti iznad
zemlje, s dimnjakom koji će izlaziti iz šatora.
Projekat u glavi je djelovao jednostavnije nego to praksa pokaziva.
Ne možemo se požaliti na tvrdoću zemlje, pamtimo mnogo tvrđu, i
uopšte je donji dio brzo napredovao. Mnoštvo kamenja je bilo ono što smo
očekivali i što će nam dvostruko valjati. Zemlja je rastresitija, a svaki
izvađeni kamen ćemo ugraditi u gornji dio pećice. Falit će i zemlje i kamenja,
ali toga ima svuda uokolo.
***
Izo, Mazalo i Hasan pristižu. Prije nego će nam se pridružiti u
kopanju i zidanju najprije će i oni malo odmoriti. Što će iskoristiti da odmah
ispričaju događaj od kojega smo mi utekli.
Kažu kako je svu ovu zajebanciju oko (ne)odlaska na odmor najteže
podnio Izo. Psovao je kao nikada, cijelim putem, nekoliko puta dodavši „kako bi
volio vidjeti 'tu guzicu' koja će mu prije sutra nešto još narediti“.
Biće da se sa svojim jadikovanjem i saživio toliko da se odmah po
ulasku u naš veliki šator pošao baciti na palače. Sve je već dovoljno djelovalo
simpatičnim da je Mido odlučio to odmah iskoristiti. Kazao mu je kako se on na
njegovom mjestu ne bi raspremao ni mnogo 'hladio'. Te su riječi Iza zatekle u
pola poteza, odnosno njegovo bacanje na palače je ovim riječima usporeno.
Umjesto da se baci na stomak kako je bio pošao, zaokrenuo se i završio na
leđima, tačnije na ruksaku kojeg nije žurio skinuti. Iz tog je položaja
doslušao Mida.
Mazalo priča da je Izu sijevalo iz očiju. Da se svako mogao zakleti
kako će ranije izgovaranim psovkama dodati ove u kojima će meta biti onaj ko se
drznuo narediti mu „to nešto“.
Da je Mido upotrijebio moje ime možda bi se tako i desilo. Ipak ono,
uvijek umilno - „badžo“ te odabrao da ideš s njim - imalo je težinu kakvu najiskrenije
prijateljstvo samo može i imati.
„E, da je neko drugi ne bih vala... ali, pošto je badžo...“, ove su
riječi zamijenile očekivane psovke. Sem toga, spriječile su i svaku mogućnost
da se neko drugi usprotivi.
Tako su sva trojica, odmah nakon ispušene cigarete krenula put
Surdupa znajući već šta ih ovdje otprilike čeka.
