Sobet kupi Dizdaraginica,
vas je Mostar na sobet pozvala,
i najpotlje zumbul-udovicu.
Svak donosi pitu i pogaču,
udovica janje i baklavu.
Igraše se igre svakojake,
i najpotlje vuka i ovaca.
Vuk bijaše mostarski dizdare,
b'jela ovca, zumbul-udovica.
Za grlo je zubim' uhvatio,
prekide joj tri drobna đerdana.
Tišina
mi je počela smetati, prizivati neke slutnje. Nisam naš jutrošnji polazak
ovakvim zamišljao. Pod dojmovima odlaska u Vrbnicu, po povrće, gdje sam lično
osjećao blagi nemir jer smo ipak išli u srpsko selo, put u Borač shvatao sam
kao duži, naporniji, ali ipak vedriji zadatak.
Ozbiljnost
Majorovog obraćanja prihvatao sam kao njegovu obavezu, odgovornost, ali i nešto
što smo primili k znanju. Kad budemo blizu, tamo, ponašaćemo se u skladu s
uputama, naredbom, ali je ovo i zadatak kojem bi se trebali radovati. Smetala
mi je zato tišina, i nestrpljiv bijah da je prekinem.
Okrenuh
se momku koji je išao iza mene:
-
Kako se zove ono? – rukom sam pokazivao poljanu
nedaleko od nas.
-
Ljubin Grob! – odgovorio je uz osmijeh koji je
zamjenjivao začuđenost.
-
Znači, to je to. Semir mi je tako nešto i rekao, samo
ga nisam ovakvog zamišljao. Kad je Ljubiša Samardžić hodao po njemu čino mi se
drukčijim. Želio sam nekad doći ovdje, ne u ovakvim uslovima... Gdje je, onda,
Zelengora... ili je i Trebova dio Zelengore?
-
Eto je! Sad ćemo je bolje vidjeti. Zapravo, ono je
Orufa, ona već pripada Zelengori.
Rukom
je pokazivao kameniti greben koji se dizao ispred nas, i preko kojeg ćemo očito
morati prijeći. Bio je raspoložen još me podučavati bližoj geografiji, shvatio
sam da i nije slučajno u kolonu stao odmah do mene. Bio sam nekoliko godina
stariji, ali svejedno i jedini s kim je znao da će moći putem pričati.
Uvjeren
da će i meni to odgovarati odlučih da se odmah i upoznamo, dok ću sliku o kraju
kroz koji idemo sam stvarati, provjeravajući koliko sam zapamtio od Semira.
-
Koje si godište?
-
Šesnest godina... sedamdeset peto. A ti?
-
Pet-šest sam godina stariji. A, kako se zoveš?
-
Buljan. Tako me svi zovu. Pravo ime mi je Jasmin
Kršo.
-
I ti si Kršo. K'o i ovaj što nas vodi.
-
Mi smo braća.
-
A Aida? Je li ti ona šta, rodica?
-
Sestra. Znaš je?
-
Iz škole, išli smo skupa. U stvari, kad sam ja
bio treći srednje - ona je bila prvi. Zajedno smo imali fizičko. S njom u
razred je išao jedan moj jaran, Fijo... pogin'o je... i Ivanka Pinjuh, s Vina,
oko nje sam malo petlj'o...
Sačekao
sam trenutak, ali je bilo očito da je Buljan nije poznavao. Nije ni trebalo,
znao sam o njoj dovoljno. Već se bila udala, i to za Muslimana, negdje u
Kijevo. Sinoć smo je Semir i ja pominjali, a ja sam sad - kako ne bih morao
objašnjavati da s Aidom nisam imao ništa.
-
Jesi li i ti Barlov? – došlo je vrijeme da i on,
na neki način, sazna nešto o meni.
Na
momenat sam poželio da najprije kažem neku od svojih krilatica vezanih za
Barlove, ali iz poštovanja prema nedavno poginulim uspio sam se suzdržati.
Umjesto toga, naglasih kako imam nešto barlovsko, pomajka mi je Nura Barlov,
zadojila me je Jakovim mlijekom, poslije čega sam se još predstavio i imenom i
prezimenom.
Možda
je Buljan bio pripremio još neko pitanje, ali ćemo ga ostaviti za kasnije.
Upravo smo zalazili dublje u kamenitiji dio Orufe. Taj dio puta čovjeku nije
dozvoljavao ni da razmišlja, kamoli da s nekim priča.
Oštro
kamenje, nabacano kako ga samo priroda jedino i može nabacati, tjeralo je
čovjeka da sve misli usmjerava na pomoć očima koje su stalno morale biti
otvorene i zuriti ne više od pola metra ispred. Sem toga, u savlađivanju ovog
prijevoja neophodno je bilo povremeno koristiti i ruke.
U
borbi ljudi i prirode, ovdje je priroda pobjeđivala. Vidljiv je bio trud uložen
u uređenje staze, ali sem crvenom bojom jasno označenih markacija drugo se nije
moglo ni postići. Još ni mi nismo bili adekvatno obuveni, a protiv smo imali i
sinoćnju kišu.
U
sebi smo vodili borbu želje i napetosti nerava. Gotovo da smo zavidili konjima,
koji su, potkovani, jedini imali sigurnost koraka.
Njihov
topot je i jedino što se čulo. Ako je neko od nas trenutno i razmišljao, nije mogao čuti svoje misli.
Prije nego se dohvatimo prostranstva koje se činilo daljim nego što se očima
vidjelo.
Koliko
je naporno bilo ići preko Orufe najbolje smo pokazali kad smo je prešli. Kolona
je nestala, hodali smo uporedo. Uporedo i pričali, svak sa svakim, pa je
konjski topot postao nečujan.
Još
uvijek rosna trava uzrokovala je mnoga proklizavanja koja nisu izazivala bol,
samo potrebni šeretluk. Tako će biti do Vite Bare, gdje se kanimo malo
odmoriti.
Sejo
i Ramo su, prema planu, trebali svratiti i po eventualne informacije. Vidjeli
smo jasno nekoliko šatora, ali i figure dva čovjeka koji su išli nama u susret.
Ne znajući šta je posrijedi odlučili smo sačekati.
Nevolju
smo slutili i prije nego su nam sasvim prišli, po pocijepanoj odjeći i teškom
hodu.
Govorili
su kroz suze, nepovezano, rastrgano, bolno, jedva.
Nekoliko
riječi. Dovoljno da Sejo razumije, a da mi saosjećamo. Za dodatna pitanja, nije
bilo mjesta. Za njih bi to bilo mučenje. Sklonili smo se, pa produžili. Usput
će nam Sejo pojasniti.
-
Vidjeli ste – počeo je pošto smo dovoljno odmakli
– onaj što je sina izgubio, taj je bio najuporniji da idu odavde. Koliko ih
Major ubjeđiva da nam se pridruže! Kada su napustili Borač i izišli ovdje, dav'o
im je da naprave četu i pokrivaju ovaj dio. On navro da hoće da ih zavali. Vidi
sad, gledaj ga, matere ti...
Sejo
baš i nije bio neki orator, ali smo osnovno mogli zaključiti. Dolazak Bešovića
ovdje, nije mimoišao ni Borčane. Blizina i tradicionalna povezanost s Trebovom,
želja za unutarnjim jedinstvom, samo jedan cilj, teško su bili pomirljivi. Na
kraju su se podijelili, na one: za i protiv Bešovića. Manja grupa, predvođena
Safetom Salčinom, potpuno je vjerovala Majoru. Drugi su bili sumnjičavi, ali i
među sobom, kad je trebalo odlučiti kuda otići: Konjicu ili Sarajevu.
Major
je počeo gubiti strpljenje. Nije mogao imati prazno zaleđe. Ponudio je izbor,
priključiti se ili otići. Uslov jedan, koji će ići trebaju ostaviti naoružanje.
Vrijeme se primicalo.
Među
njima nadmudrivanje. Koji su kanili prema Sarajevu morali su preko Trebove,
putem kojim je Major došao. Zato su čekali ove druge.
Ti
su pokušali noćas. Više stotina, s puškama, ali sa ženama i djecom. Na mjestu
koje ova dvojica nisu znala precizno objasniti naišli su na zasjedu. Svjedočili
su o krvavom bilansu. Bojali su se da su se i jedini izvukli, ostali su se ili
predali ili... Tako je bilo sa sinom jednoga od njih, nepunih šesnaest godina.
Umro je ocu na rukama.
Uzimajući
u obzir kako se sve dogodilo u toku noći, dodajući tad nastali strah, i paniku
poslije, psihičko stanje u kojem su i sad, vjerovali smo i nadali kako stvarni
bilans nije baš kakvim su nam predstavili. Mnogi su se, vjerovatno, prvo samo
sklonili. Biće njih još koji će se živi vratiti, a nije isključeno da neki nisu
i uspjeli proći.
Okretali
smo se za njima. Saosjećanje je raslo, prijekor nestajao. Velika je sličnost
između naših tragedija. Uz uočavanje jedne bitne razlike. Mi za Bešovića nismo
ni znali, kamoli da smo mogli biti u kontaktu.
I
pored svega, umjesto osuđivanja grupe ljudi koji su pokušali spasiti porodice,
učinivši takvu glupost i skupo je plativši, zadovoljio sam se dodavanjem još
jedne pozitivne crte Majorovom liku.
***
Prije
mene, toga su bili svjesni i na Vitoj Bari. Ovo što se noćas dogodilo bila je i
opomena njima upućena.
Nije
se bilo ugodno ni zadržavati, malo je bilo raspoloženih za razgovor. O
sinoćnjem događaju nisu znali više od nas. Imali su svoje brige, možda su
tragali za pameću koja im je nedostajala.
Ostavljamo
ih da razmišljaju, da se pitaju šta je onu dvojicu navelo da produže Trebovoj,
Majoru. Priznanje da nisu bili u pravu, njemu ne treba. On je znao.
Šta
je nama činiti, pitanje je koje je Ramo postavio Seju. Prije nego mu je ovaj
odgovorio ja sam se zapitao zbog čega ga je oslovio sa „Fudo“. Dijelom mi je
pomogao Buljan, pod tim nadimkom je poznatiji. Ostalo sam shvatio, to je Ramova
želja da njemu prepusti odluku, i odgovornost.
Fudo
je kratko razmišljao:
-
Ne bi bilo dobro da se vratimo. Majoru se to ne
bi dopalo. A, iskreno, nemamo ni razloge. Bićemo malo oprezniji, i to je
to.
