Leg'o čoban u zelenu travu,
kabanicu stavio na glavu.
"Kiša pada, šta ću majko sada?"
Kiša pada, b'jelo lice bije,
ode čoban u bircus da pije.
Kad je čoban potrošio novce,
on se vrati da prebroji ovce.
Broji ovce, a broji i jaganjce,
od stotine nema polovine!
"Nije meni što mi stada nema,
već je meni što mi gare nema.
Aoj garo, moja ljuta rano,
i umr'jeću, prežalit' te neću!"
Trenutak,
kada nam horizont nije više omogućavao vizuelnu vezu s grupom ispred, svjedočio
je nečemu drugom. Iznad Vite bare, na šumovitom uzvišenju, prolomila su se dva
puščana pucnja.
Reagovali
smo refleksno. Bacili se na zemlju i iščekivali još pucnjave. Izostala je.
Moje
prve misli su bile da na nas puca neko od ljutih Borčana, možda poznajući svoje
ovce. Ali, nije više pucalo, a i ova dva metka su došla s prilične daljine, s
druge strane Vite bare, suprotno od našeg položaja. Druge misli su me navodile
da se ovo neko šali s nama.
Buljan
je glasno izrekao svoje sumnje, da to mogu jedino biti četnici. Nisam u to htio
vjerovati, no nisam ja onaj koji ovaj teren poznaje. To što sam ja pretpostavljao
da u šumama okolo samo može biti naše vojske, Buljan mi pojasni da nije istina.
Ležali
smo nekoliko minuta. Toliko sam ocijenio da je trebalo da Buljana prođe strah i
da se opet preobrati u onog hrabrog dječaka. Koji mi sve više prirasta srcu.
Još
desetak sekundi smo stajali mirno, gledajući u pravcu brda gdje smo pucnje
čuli, te prema kosi iza koje je ostao katun. Barem je otklonjena glavna dilema,
ko god da je pucao nije na nas.
Za
ostalo mi je svejedno, ionako se ja nimalo nisam osjećao uplašenim. Jedino me
brinulo što naš primjer nisu slijedile životinje.
Stado
se u trenu razbilo. Krave su se sjurile u dolinu podno Orufe. Dio koza i ovaca
je trčao za njima, dio naprijed, neke su krenule naviše, neke čak nazad.
Buljan
je bio spreman da pobjesni. Znao je da ću predložiti skupljanje sve stoke.
Počeo je da skače, viče, baca štap. Morao sam sačekati da se smiri.
Prišao
sam mu, zagrlio ga, uvjerio da ovi pucnji i nemaju veze s nama, da smo izvan
puškometa, i da bi bio grijeh da sad odustanemo.
To
je prihvatio, ali je ponovo pomenuo mrak i Orufu, mogućnost da zalutamo.
-
Nema teorije, put je jasno markiran – i dalje sam
ga ubjeđivao – oni crveni krugovi na onako bijelom kamenju sigurno su vidljivi
i po noći. Osim toga, Trebova je odmah iza Orufe, ne možemo nikako promašiti.
-
Tebi, ako se skuplja, ti idi. Ja neću!
Svjesni
smo koliko nam je vrijeme dragocjeno, svejedno sam odlučio utrošiti još par minuta.
Umorni smo prilično, nakon bijesnog poskakivanja Buljan je trebao ponovo
sjesti. Tek da ispušteni bijes zamijeni dobrom voljom.
Rekao
je da mi je samom prikupljati stoku, ali sam znao da će postupiti drugačije. Da
će mi pomoći. Ili, barem pokušati!
Nismo
imali nikakvih izgleda. Jedne smo životinje okretali putu, druge su ga
napuštale. Za pola sata smo se umorili više nego za cijeli dan, a ništa se nije
mijenjalo. Ostali smo bez najmanje pola stada.
Buljan
je ranije odustao:
-
Vidiš da im sami ne možemo ništa. Neka ih ovdje
do ujutro, neće one sad nigdje. Sutra ćemo doći po njih!
-
U redu – nakon kraćeg razmišljanja, priznah –
zajmićemo najbrojnije stado odozdo, i s onim što još zateknemo na putu, to i
gonimo. Ostalo, nek stoji do sutra.
Buljan
ni ovim nje bio zadovoljan, ali se bojao goreg. Još jednom mi je pomogao, da na
putu imamo to što imamo.
Tužno
sam gledao u malu zaravan ispred. Nismo imali više ni jednu kravu, koza svega
trinaest, i ovaca sigurno manje od stotinu. Sve one okolo nisam imao snage ni
gledati. Nisam imao nama šta predbacivati. Svejedno, bilo mi je žao.
Jedva
sam uspio kroz zube procijediti:
-
Idemo. Jedan će ići naprijed. Dobro je pa su koze
ispred, njih ne treba moliti. Onaj prvi će dobro pratiti put, ovaj drugi
tjerati ovce. Bitno je da ih utjeramo u kamenjar.
-
U redu. Idi ti prvi!?
Iznenadio
me. Dao sam mu mogućnost izbora, i očekivao da će izabrati ići naprijed. Ipak
je bolje poznavao teren.
Nije
mi padalo na um da mijenjam njegov izbor. Sem toga, bio sam siguran i u sebe.
Do kamenitog dijela i početka veranja uz Orufu nismo imali više od petnaestak
minuta. Koliko me sjećanje služilo kroz kamenjar se put kratko penjao, poslije
čega je ravno vodio na Trebovu. Za sve, računajući vođenje stada i slabu
mjesečinu, opet nam ne bi smjelo trebati više od sata. Najviše sat i po.
Prvi
put danas zaboravih ovce, i počeh razmišljati o onome što je puno važnije.
Trebalo bi da su se iz Trošnja već vratili. Više nada, manje osjećaj, davali su
mi snagu da još požurim. Vjerovao sam da je isto uzrok pa me Mufo večeras
zaboravio.