Štuca mi se, pominje me majka:
„Đe si, sine, od jutra do mraka?“
„Mila majko, ne karaj me mlada,
zamajah se oko đevojaka,
oko Eme i oko Mejreme!“
„Prođ' se, sine, Eme i Mejreme, 7/8. juli 1992.
n'o je za te lijepa Maksuma.
Što joj ml'jeko iz obraza curi,
a iz usta guče prepelica!
Ema znade noći do ponoći,
a Mejrema noći do sabaha!“
Konačno
sam na vrhu posljednjeg brežuljka koji je ličio na nadu. Nema više laganja,
nema misli utjehe. Buljan je od početka bio u pravu, ne znam ja šta je Orufa.
Zalutali smo.
Zalud
sam pogledom okružio. Svjetla se ne vide, daleko smo a ne znamo pravi pravac.
Mrak i magla se nadmeću s kamenjem, ovcama i kozama.
Počinjem
da osjećam promjene na sebi. Kosa mi se već ukočila. Krv stala.
Jedno
sam uspio, otvorio sam usta da udahnem malo zraka. Zrak je bio leden, kružio je
i kao da nije želio svratiti u moja pluća. Ono zraka što sam još imao bilo je
dovoljno za još nekoliko četvornih koraka. Sada sam se mogao i uspraviti.
Vidio
sam dugu kolonu. Nekoliko ovaca koje su posrtale. Učinilo mi se da je jedne u
sekundi nestalo. Čuo sam samo tupu bleku.
Prodrmah
glavu. Ona ovca se nije pojavila, ili mi se ranije samo pričinila.
Protrljah
oči, da pratim drugu grupu ovaca. Jedna je gubila snagu. Posrnula je jednom,
dvaput. Digla se i učinila veliki iskorak na jedan oštri kamen. Lijeve noge su
joj otišle desno, desne lijevo. Prevrnula se u lijevu stranu i zauvijek nestala
ispred mojih očiju. Više nije bilo dileme, dvaput mi se nije moglo učiniti!
Moram
požuriti, napraviti još nekoliko koraka i na zaravni ostaviti dovoljno prostora
za sve. Za sve, koje uspjednu.
Zrak
je bio toliko oštar da nije dozvoljavao gledati. Mantil sam podigao do iznad
glave, pokrivajući uši i obraze. Ono što sam vidio je strujanje zraka, koje je
ličilo na rjeđu maglu.
Uspio
sam, nekako, izbrojati koze. Svih trinaest. Ovce nisam brojao, samo sam znao da
ih nedostaje. Buljana sam čekao.
Okrenut
nazad, desno od sebe sam vidio malo nižu zaravan. Uspio sam koze usmjeriti k
njoj.
Ovce
sam zaustavljao, i privoljavao da omoguće Buljanu kako bi prošao mimo njih.
Tanki
džemper koji je imao na sebi nije mu mnogo pomagao. Crven na licu je dovoljno
govorila. Očekivao sam da mu je preostalo toliko snage da me izgrdi zbog
nepažnje u vođstvu.
Iznenadio
me. Pokrio je rukama lice i počeo jecati. Potpuno se povratio u dijete, samo
sam se pitao šta bi neko dijete moglo zgriješiti pa da bude ovako kažnjeno.
Pominjao je majku i brigu koju ona sada brine, jer joj se sin nije vratio.
Iako
sam prethodno samo misli pružio ujedam se za jezik. Nije momčina ispred mene uplašeno
dijete već brižni sin. Njegovi jecaji nisu nad našom sudbinom, nego neutjeha zbog
misli kako mu je majci sada...
Pošao
bih ga tješiti, ali nisam znao kako.
Zaštićen
mantilom okrenuo sam se lijevo. Pogled mi zasta na nečemu što je moglo biti
vrtača.
Nisam
u pustinji, ne može biti halucinacija. Pitah se samo da li je ta vrtača uvijek
bila tu, ili je stvorena samo za noćas.
Da
bih se što prije uvjerio u njenu stvarnost prišao sam Buljanu i tiho mu rekao:
-
Ne možemo sada dalje. Evo, tu dolje je jedna mala
vrtačica. Makar će nas malo zakloniti od ovog vjetra. Tu moramo sačekati zoru.
A, onda... Vidjećeš da ćemo naći put. Nismo mi puno daleko, put je tu negdje.
-
O, majko moja...
Shvatio
sam to kao pristanak. A nismo ni imali izbora.
Oslanjajući
se pomalo rukama, klizili smo polako niz kamenje. Već nakon pedesetak metara
teren ja postajao ravniji, a kroz kamenje je provirivala trava. Ili korov,
svejedno.
Kad
smo uskočili u vrtaču vidjeli smo da u njoj kamenja gotovo i nema. Međutim, i
trava je bila veoma hladna.
Na
sreću, vjetar nas nije ubijao. Čuli smo njegovo oštro zavijanje iznad naših
glava, nije bilo ugodno ali smo mogli biti sigurni da ćemo živi dočekati zoru.
Našli smo način da se malo i snađemo.
Morali
smo skinuti džemper i mantil, ostati u majicama. U najužem dijelu vrtače
prostrli smo Buljanov džemper, kako nam krsta ne bi bila direktno na zemlji.
Pripili smo leđa uz leđa a zatim se pokrili mantilom, koliko je to bilo moguće.
Sve
vrijeme je Buljan prizivao majku, povremeno pominjući sestre i braću. Nisam ga
pokušavao odgovarati i tješiti, pustio sam ga da sam postane svjestan kako je
naša situacija takva da je, bar za sada, ne možemo promijeniti. Niko od njih
neće noćas spavati, kao što ni Mufo, Ramo, Enver, Dževad i drugi neće imati
miran san.
To
je ono što mi ne možemo više izmijeniti, možemo pokušati bar mi malo zaspati.
Ni
to neće biti moguće. Zemlja je toliko hladna da smo počeli poskakivati od
drhtanja.
-
Moraću pišati – prošaputa Buljan.
-
I ja. Hajdemo odmah, dok se nismo zagrijali.
Poslije će nam biti teže.
Buljan
je prošao u drugi kraj vrtače. Nije bila duža od deset metara, ali se nije
isplatilo izlaziti iz nje. Vjetar je duvao tako snažno da je odnosio svaku
pomisao o pojavljivanju u majici.
Ja
sam se ipak odlučio prkositi. Kao neko ko je od svoje pete godine bio nemoćan
prema suncu želio sam osjetiti snagu na hladnoći.
Ispeo
sam se par koraka u stranu, koliko da mi glava i ramena osjete svu silinu
vjetra. Bez namjere da to učinim, vidio sam na zaravni ovce zbijene u krug.
Prizor,
koji me tjerao da požurim s pražnjenjem bešike. Dio krivice za njihov jadni
položaj, pripada i meni.
A
za moj, naš?
Opet,
valjda, samo sudbina...
