III - 40 / Sami smo tako htjeli

Molila se Džinbegova Šaha,
svom amidži Džiniću Mujagi:
„Moj amidža, Džiniću Mujaga,
hoću l' ići Gornjemu šeheru,
svom daidži Vaiz efendiji?“
 
„Prođ' se, Šaho, Gornjega šehera,
jer su doma Bahtijarevići.“
Ali reče Džinbegova Šaha:
„Nisu vuci, neće me ujesti,
ni hajduci, neće me ubiti.“
 
Pa se sprema Džinbegova Šaha,
ona ode do Gornjeg šehera,
i povede tanahnu robinju.
Kad su bili kroz novu čaršiju,
Šaha svoju robinjicu pita:
 
„Stoji l' meni tulbent povisoko?
Vide l' mi se oči i obrve,
i gospodske duge trepavice?
Sjedi li mi Bahto na dućanu?
Je l' u ruci srmajli mahrama,
miriše li sva čaršija njome?“

 

          Zbunjenost je osjećaj koji nikome nije nepoznat. Ja se u kratkom vremenu više puta uvjeravam u to. Iz čista mira se javila sumnja da bih mogao ostati bez jakne, potom mi je utrapljen konj da ga vodim, bez da me je iko pitao imam li iskustva s tim, prije nego sam to prihvatio kao normalno suočen sam s novim izazovom, gonit ću jedan od najtežih tereta, i još ići pri čelu, domalo saznajem da možda i nije trebalo sve tako da bude, kao i da sam u grupi koja se oglušuje o Majorovu naredbu, na koncu se zaustavljamo na mjestu koje se doima prilično zaklonitim, ali i kao mjesto gdje bi se osjećaji mogli kolebati.

Dok smo otovarene konje privezivali za okolne šljive, u prilici smo saznati dio istine koji je Puškarica do sada i od nas skrivao:

-          I Major se pravi budala – u glasu se osjetila sigurnost njegovih misli – nisam mu smio ni spomenuti svoju ideju. Hej, hoće da nas vazdan drži gore u šumetini, i nas i konje!? Pored ove ljepote! Zar nije bolje što smo ovdje sišli? Konji se mogu napāsti, a i mi nešto naći po vrtovima. Kome je ona kesa dosta za cio dan!?

-          Smijemo li ulaziti u kuće? – pita jedan od njegovih Jelečaka.

-          Od kog ne bi smjeli!? U svaku - k'o u svoju! Jedino, ne bi trebali svi hodati u isto vrijeme. Šta znaš, mogu nas primijetiti pa zasuti granatama. Neka jedni odu, ali nek se paze. Dobro gledajte kud idete, znate odakle vas mogu vidjeti.

 

Ja sam znao kako me to neće mimoići. Nisam vjerovao da će ih puno biti koje strpljenje neće izdati, za što nisam ni mario, samo neka se svi drže onog što su čuli kad je opreznost kretanja u pitanju.

Mufo i ja smo našu osnovnu dilemu lako riješili. Znatiželja nam jest zajednička osobina, ali manje godina, kao i još uvijek i kilograma, presuđuju da ću ovaj put ja biti taj što će selom njuškati, dok će Mufo hlad jedne od šljiva koristiti za odmor. Jedno nisam znao a sasvim ide u prilog našoj podjeli, ovog Puškaricu Mufo odlično zna, to je rođeni brat njegovog punca. Nije najsretnije vrijeme za takve susrete, no kada je već došlo onda je pametno iskoristiti ga. Imaju o čemu pričati, i neće im biti dosadno.

Najmanje dilema su imali Durići. Oni svi idu. Zaim mi to govori, o njima je Trebovom kružila priča kako u glavama imaju ugrađene antene i kako su u stanju pronaći sve što je narod pred početak rata uspio skriti. Kao, ne postoji kamuflaža koja njih može zavarati. Po tome, ni iz jedne „posjete“ se nisu prazni vratili, čak i kada su bili deseti koji pretražuju neku okućnicu. Zaživjelo je i uvjerenje kako poslije njih niko ne treba ići. Priča je otišla dotle - da svi koji, kad ovo jednom prođe, budu li zaboravili nešto što su zakopali, znaju kome se imaju obratiti za pomoć!

Ovo je njima novi izazov, dok Zaima i mene prvenstveno zanima prekraćivanje vremena. Ali, da nam ne bude skroz dosadno, nećemo ići za njima.

Skupa ćemo, samo do prve kuće. Gdje će nam se pridružiti i većina ostalih, vođeni ovim ili onim motivima, ali svakako riješeni da cio dan ne provedu na jednom mjestu.

Zašto smo svi išli k njoj, odgovor je bio u dimu koji se izvijao iz njenog dimnjaka. Kao što nema dileme da je selo muslimansko, tako je jasno da u ovoj kući neko živi. Da je neko iz „naših“ razloga navratio, ne bi vatru ložio!

-          O, domaćine! – jedan od Jelečaka je žurio saznati ko je taj.

 

Desetak sekundi je trajalo naše iščekivanje. Tada se na vratima pojavio mladić od svojih trideset i nešto godina.

Pojavom je puno kazao. Nosio je prljavu i pokrpanu odjeću, a na nogama čizme rudare. Bilo je očigledno da se takav kreće i po kući. A neuredna, ko zna koliko već i nečešljana kosa, i brada koja se od kose skoro nije ni razlikovala, samo je potvrđivala kako s njim baš i nije sve u redu. To briše naše iznenađenje što ga zatičemo ovdje.

-          Hajdete, ulazite u kuću – nije skrivao zadovoljstvo što nas vidi.

 

Sami smo tako htjeli. Nije sad bilo smisla da ga odmah odbijemo.

Možda bi bolje bilo da jesmo. Ono što smo s vana vidjeli, nije bilo ništa spram onog što nas je čekalo unutra. Kuća se sastojala od nekoliko ne naročito velikih prostorija, pri čemu je nemoguće znati koja je imala kakvu namjenu. Sve nisu mogle biti verande, neka je morala služiti kao spavaća, ona sa šporetom je najviše bila kuhinja, dok je kao dnevni boravak svaka mogla jednako poslužiti.

Tako, u jednoj sabiramo sve stolice, skemlije koje nalazimo. Ako smo već ušli, da makar pokušamo saznati nešto o njemu, pri čemu ga i ne moramo išta pitati u vezi ambijenta u kojem nas ugošćuje.

Moramo priznati da nas je iznenadio izvinjenjem zbog neurednosti. Iako to izvinjenje čudi, ovo nije slučajno, ovako je uvijek. Sve sobe nalik jedna na drugu, s takvim rasporedom stvari da je teško povjerovati kako neko može tu živjeti. Možda je na podu nešto i bilo prostrto, kakvi ćilimi ili deke, ali se to od silnih kesa, punih raznog povrća, poderanih vreća s istom namjenom, dasaka i prosutih drva, bez ikakvog smisla razbacanih haljinki, čizama i opanaka, uglavnom ne čistog suđa, nekih dijelova sitnog alata, i ko zna sve čega, nikako nije dalo vidjeti.

Ja sam čuo još nešto što nisam očekivao.

-          Jesi li to ti, Asime? – jedan od Jelečaka se obrati našem domaćinu.

-          Jesam. A i ti meni izgledaš poznato!? – ime je ime, ali meni njegova potvrda zapara uši.

-          Kako neću, Kulaševiću. Skupa smo išli u školu!

-          Kako reče, Kalušić? – Zaim se trznu na prezime, dok se oni kao grliše.

-          Kulašević. Moj školski – ovaj se otimao iz zagrljaja.

-          Učini mi se Kalušić. Borim se da zapamtim. Sjećate se onog plavog magacinera? On je ovdje negdje bio učitelj, a otud je. Tamo ima brata, Bega. Taj, valjda, nosi čizme broj 47. Pošto je pitanje hoće li nama slati veće brojeve, on je jedne spakov'o, pred polazak mi ih na brzinu dade, krijući, kaže da ne vjeruje nikom od ovih što su došli, neko bi ih namjerno bacio...

 

Mene ova priča obavezno posjeti i na Mufovu borbu da dođe do odgovarajućih čizama, osim što je sad još bolje razumijem lako odlučujem na tome i ostati. Ovdje su riječi teško izlazile iz usta, a misli glavu uglavnom okretale ka vratima.

U kući je bilo i zagušljivo. Nije to bio razlog što Durići nisu ni ušli, ali jeste nama izgovor.

Istina, neki su, koje je Nail u to uspio uvjeriti, pitanje ručka odlučili ovdje riješiti. Zatražili su malo brašna i krompira, mudro i za njeg ne pronicljivo, pristajući da se sami pobrinu za spremanje. Iako drva ima - nacijepaće, tepsiju će oprati „od prašine“, jufke će sukati iako im je prvi put...

Još jednom sebi priznajem zbunjenost. Ne izgledom, neurednošću kuće, to je iznenađenje koje se brzo savladalo. Još lakše, poziv čovjeka da nas ugosti. Zbunjivalo me je šta on, ovdje i sam, zapravo radi, odnosno čeka. Gdje i nisam toliko dvoumio hoću li ostati ili otići, nego koga bih pozvao da mi se pridruži.

 

 

                                                 širi rejon Mrežice, ispod Kolakovića