Krala
konja od momka djevojka.
Krala ga je od jutra
do mraka,
ukrala ga oko
zaranaka.
Momče traži doru
debeloga,
tjera traga tamo i
ovamo,
dok dotjera do Novog
Pazara.
22. avgust 1993.
Al' djevojka vodu
preplovila,
i odvela doru
debeloga,
i odn'jela sivoga
sokola.
Konja daje za dobra
junaka,
a sokola za oči
junačke!
Po
mnogo čemu sam ovaj povratak zamišljao drugačijim. Ne mogu reći da prihvat nije
dobro osmišljen, organizovan, svi s tovarima odmah dobijaju upute kamo da idu.
Znalo se da će se brašno, uz nešto i druge hrane, smještati u magacin kuhinje,
a pripremljeni su i objekti za minobacače i topove, i drugo kolektivno
naoružanje, dok su par konja na kojima su dotjerana sanitetska, i nešto
sredstava veze, također saznali svoj pravac.
Ipak
se, ponajviše zbog noći, stvaraju gužve. Koje meni i nisu prijale. Vidio sam da
nemam potrebe pomagati oko otovara minobacača i topova, a i Mufo se mudro
povukao. On je, razočaran činjenicom da među logističarima koji su noćas na
zadatku nema Šaćira Lugušića, odmah očima sijekao mrak u pravcu njegove kolibe,
mrzovoljno prihvatavši tišinu koja je od nje dopirala.
Mrzovoljnost
neće trajati, sad nam i jeste najvažnije iskoristiti ostatak noći za pravo,
opuštenije spavanje. Ne sumnjamo da među pristiglima ima onih koji bi pozitivno
odgovorili na zamolbu da kod njih prenoćimo, ipak se Mufo odavno ponaša kao da
je Šaćirova koliba zapravo i naša. Uvjeren je i da neće biti teško probuditi njega,
ili Remziju, trebalo je još samo da sačekamo, odnosno požurimo i Aliju.
Ja
i nisam žurio. Jedini sam koji nije nikamo upućen, a nije mi se tek tako
rastajalo s Lijevim Krilom. Ako Mufo ima domaćinski osjećaj spram Šaćirovoj
kolibi, takve osjećaje ja dijelim s konjem kojeg dovedoh ovdje.
Odbio
sam Mufov savjet da se ni time ne zamaram, znam koliko je u pravu ali ima nešto
što smatram obavezom da učinim. Htio sam prijaviti oštećen kolan, zbog čega sam
ipak prošetao do najbrojnije grupe, gdje se brašno istovaralo. Uspio sam u
gužvi doći do jednog od momaka, koji uze predah da me sasluša, nakon čega
odmahnu rukom. Te i on reče da o ničemu od svega toga ne trebam brinuti. Važno
je da ću predati samar, oni stoje na gomili, pa neka pazi ko sljedeći bude
trebao zaduživati. Nije niko slijep da ne vidi oštećen kolan. Isto važi i za
konja. S ostalima će na ispašu, bez samara, pa dok je rane, vjerovatno ga niko
neće ni koristiti.
Samo
sam jednom pomilovao Lijevo Krilo, svjestan kako je pitanje da li ću ga više
ikada vidjeti. Možda je i bolje, neka ga pamtim po ovom druženju.
***
Nakon
što nam se i Alija pridružio, ni ja više nisam mogao vrdati. Ostavih Lijevo Krilo
u mraku, u masi ostalih konja, pomirljivo slijedeći Mufa i Aliju.
Šaćir
je bio meka sna, ljubav prema životinjama, posebno prema konjima, razvila je
kod njega posebno čulo. Nije mogao da ne čuje kako je stotinjak konja ušlo u
logor, za Mufa je bio siguran da je u njihovoj pratnji, vatrica je već bila
naložena, metnuta voda za okrjepljenje, „kahvom“ od pšenice i cikorije, koja u
nedostatku prave ima barem bojom i gustoćom prednost u odnosu na bilo kakav
čaj. Logično, budan je i Remzija, na drugom kraju ognjišta se podgrijava čorba.
To
što smo, uz Mufa, u kolibu ušli i Alija i ja, nije u osnovi mijenjalo ništa,
osim što se pri svjetlosti fenjera iscrtavalo više vedrine. Ne mogu sada da
razmišljam, od vremena kada je Šaćir ispratio svoje i mi se doselili ovdje,
možda smo tek par noći svi bili na okupu. Alija i ja smo tome najviše krivi,
dugo nas nije bilo.
Najvažnije
je da se živo, i naravno da smo zdravi, za ostalo ćemo se uvijek uspijevati
nekako snaći. To je razlog vedrom raspoloženju, zamišljam da će sutra uvečer
jedno jagnje da ga i nadogradi, a računam da ćemo imati slobodan dan pa nije
sad ni žuriti sa spavanjem.
Tema
za razgovor uvijek ima, ove tmurnije se brzo prelaze. Naglasili smo, svako
svoje probleme, Mufo kako je ostavljen, ja ono što se izdešavalo s mojim
konjem. Šačir se smijuljio, ne podrugljivo na te naše probleme, on je imao neki
svoj vječiti smješak, osjetilo se sada u njemu dovoljno saosjećanja,
razumijevanja, ali i sugestije kako se na probleme koji na kraju ne ostave
posljedice treba odnositi, upravo tako, sa osmijehom.
Nije Šačir puno pričao ni o trenutnom stanju na Trebovoj, Mufo je nas ranije ukratko upoznao, a ako je u međuvremenu i bilo kakvih problema Šaćir je njih već zaboravio. Zapravo je imao poseban način i da obrazloži takvo svoje držanje, a što se meni izuzetno dopalo, riješio sam tih par rečenica ujutro unijeti obavezno u dnevnik.
Naglasio je kako je Major taj koji razmišlja o svim
brigama, naše je samo da slušamo šta nam se naređuje. Pojasnio je to na
primjerima konvoja, gdje se mi brinemo jedino kad smo mi u njima, Major svaki
put. Dodao je i kako mi vodimo više bitaka, osim onih s četnicima, tu su i ove
sa snabdijevanjem, odnosno s vremenom. Već se priča kako ćemo po brašno
organizovati više konvoja nego što smo za izvlačenje civila. Major zna da i
pauza mora biti, odnosno kako je ovo zadatak koji treba raditi u talasima.
Šačir
nije bio rječit orator, ali se znao držati suštine. Ko je propustio neke
detalje nema potrebe ni da se osvrće na njih.
Imao
sam ja mnogo pripremljenih pitanja ali će ostati nepostavljena, ćutke prihvatam
kako je Šaćir u pravu, ovo je vrijeme kad jučer ne postoji, samo danas i sutra.
I prošlost, onaj dio vrijedan pamćenja. Sutra će jagnje na ražanj, a dok ne
pozaspimo prepričavat ćemo, podsjećati se na lijepa, prošla vremena i događaje.
