Platno
b'jeli Sarajka djevojka,
na Miljacki, u zlatnu leđenu.
Zasukala uz ruke rukave,
a uz noge podigla šalvare.
Bjelje su joj ruke od rukava,
rumenije noge od šalvara.
Kod
svojih poređenja Grepka i Trebove ipak sam previdio jednu stvar. Na prvom
doručku smo se sagledavali, podsvijest je upozoravala da nam se neće biti lako
uobročiti jer ovdje repete nema. Repete nema, ali ima Šaćirova koliba, odnosno tor.
Sinoć
se kuhalo, ostalo je mesa i da se večeras zapeče. Tako se navikavanje stomaka
na manje - odgađa, te ja svoja razmišljanja okrećem ka tome kako dane
prekraćivati, one koji mi ne budu od drugih isplanirani. Ako ih bude.
Bar
bi ovaj trebao biti. Po sinoćnjem, onom što mi je ispričao Remzija, jedino
diverzanti i rade nešto. Već su odradili nekoliko akcija pa sad i oni malo
odmaraju, dok je oko Trebove nikad manje ljudi. Sreća da to četnici ne znaju...
U razgovoru s Latifom nisam mogao dugo ostati, zbog pogleda koji me je pozivao. Rođak Dževad je posljednji kojeg bih trebao odbiti. Prilazim mu skupa s Remzijom, svjestan da ću ja biti taj koji će više pričati.
S obzirom da je sam
Remzija bio detaljan nešto novo o diverzantskoj akciji nemam saznati, a
razumljivo mi je da su diverzanti imali važnijih briga od informacija koje
stižu. Sada su na zasluženom odmoru i imaju pravo čuti sve što nekog
pojedinačno zanima.
-
Pričaj, stari, sve od A do Ž, ja te neću
prekidati – Dževad je ovim riječima otklonio osnovnu dilemu koju sam imao, ako
i jeste sreo nekog od onih koji su se vratili ranije taj nije bio rječit.
Otklonjena
mi je i sporedna dilema, s pričom krećem od prolaska Videžom, zagonetnog
zaustavljanja u blizini Jelečkog logora...
Shvatam
još nešto, prvi put nekom pričam cijelo naše putovanje. Neće mi biti zamorno
jer Dževad pokazuje više uzbuđenosti slušajući me nego iko drugi, više nego sam
ja pokazivao slušajući druge. Prilično se držao obećanja da me ne prekida, ali
je raznim gestama prosto me tjerao da se dopunim ukoliko je osjećao da ima
nešto nedorečeno.
Činilo
mi se kako lično proživljava naše spuštanje niz Mladi gaj, kako osjeća napetost
kojom su tama i hladnoća Bistrice ispunjavali našu nenaoružanu kolonu, nije
skrivao radost zbog akcije koja nas je zaustavila i u kojoj smo imali
logističku ulogu, niti mrzovolju na moje utiske o stanju na Igmanu, o razlikama
među jedinicama, klimao je glavom tokom mog poređenja Juke Prazine s našim
Majorom, a vrtio njome na sva dešavanja s kapetanom Munjom, odobravajući
spontanost pri odluci o napuštanju Igmana...
Sve
ove priče je lako slagao u glavi, tuga i ostala teška raspoloženja do izražaja
dolaze tokom prepričavanja onogo što smo na Igmanu čuli, saznali o preostalim
dešavanjima vezanim za napad na naše selo. Za ubistva, zarobljavanja, tretman
prema zarobljenima, okolnosti vezane za izlazak njih četiri na slobodu... Osjećao
sam kako upija svaku rečenicu koju je njegova snaha Tidža rekla, a suze su mu
iskrile i kada sam opsiivao susret s njenim bratom Šućrom, tačnije način na koji
nas je dočekao, ugostio. Nije s pažnjom popuštao ni na ostale informacije koje
se na Trošanj odnose, zanimala ga je svaka sitnica, svaki detalj. S udvostručenom
pažnjom, ponosa i zebnje, slušao je o onome što se u logoru čulo o našoj akciji
u Trošnju. Pri čemu smo bez izgovorene riječi razmijenili zajedničke nade, ali
i slutnje, šta je realno očketivati dalje za one koji s još uvijek u logoru...
Sažetak
našeg boravka na Grepku očekivano je ispratio u mirnijem raspoloženju. Mirnoću
je jedino dijelom poljuljalo opisivanje mjesta zasjede Fadilu Đozi, nije bilo
truni nepovjerenja spram onogo što tvrdih da sam vidio, tek je zamišljenost
podržavala i sve zagonetke koje ostaju otvorene, ćutke je balansirao između
mojih razmišljanja o tome, koje evo i ne skrivam, i onoga što je Galib rekao...
Dževadovom uhu ništa nije promicalo, pa ni to kada sam zamucao na mjestu gdje to nije bilo za očekivati. Susret sa Zumrom nisam uspijevao svesti na značaj da sam tad vidio Tea, sina Čeda Domuza, falilo je ono ipak bitnije.
Zumri sam obećao da o
njenoj odluci nikom neću pričati, skoro sam uvjeren da ostala trojica to nisu
stigli, sjetili se ovdje ikome reći. Kratko se kolebah, držah da se obećanje
odnosilo samo za tamo, a Dževadove oči su bile žedne baš takvih vijesti. Osim
toga, siguran sam i da bi on meni ispričao.
A
nisam mogao pogriješiti ni u procjeni kako će on to čuti. Za iskrene razgovore
Dževad je ponajbolji sagovornik. Zna šta nije vrijedno zavisti, već poštovanja.
Ono
što je, barem je moj utisak takav bio, promicalo drugima njemu nije. U svakom
mirnijem tonu našeg razgovora pogledom je često istraživao moju jaknu. Njen
sjaj je dopunjavao moje opisivanje ratničkog izgleda malog Tea, kao i vitešku
odluku Zumre Barlov da rad u kuhinji zamijeni za pušku i opasač.
Nije
Dževad krio poštovanje spram našeg ponašanja tokom zaduživanja, odnosno
zadržavanja tih jakni, nije to što je izbijalo iz njegovog pogleda bila ni
ljubomora, nepogrješivo sam vidio čistu, iskrenu želju. Da uskoro on srce
diverzantsko upotpuni i primjerenim izgledom. Ako je ovakvih jakni nešto došlo
na Grebak, valjda je opravdana nada da će nekad stići i ovdje. Diverzanti bi
dakako trebali biti među prvima koji će ih dobiti.
***
Sazrijevamo
kao ratnici, prepoznajemo signale koji iz have dolaze. Imali bi mi nekoliko
dana pričati i prepričavati, ali za danas nam je završavati. Upotpunili smo saznanja
o tome šta je iza nas, osta nekoliko minuta da se okrenemo onom što je ispred nas, a što je sigurno trenutno i važnije. Nema sumnje da Dževad najbolje osjeća trenutnu situaciju,
njemu prepuštamo da najglasnije nagađa o onome što slijedi.
Sve
je sad podređeno dobavljanju municije i hrane. Iako su Majorova razmišljanja,
kako sam ih ja razumio, meni još uvijena u dilemu, Dževad sve doživljava
jasnije, u čemu ima i Remzijinu podršku. Majorove priče pokazuju ono što doista
misli, zagrijaniji je on od kompletne Komande u Sarajevu za naše zimovanje
ovdje. Samo u ovih dvadesetak dana, koliko smo mi bili odsutni, tri-četiri puta
se išlo na Grebak. Dogonilo brašno, ali i konzerve, drugi prehrambeni artikli,
kao i lijekovi. A, evo, počelo je i s naoružanjem i municijom.
Slušajući
Dževada, ne mogoh a da to ne prihvatim kao logično. Često angažovanje
diverzanata, samo je i trebalo da odvraća četnicima pažnju, odnosno da prikriva
slabije pokrivene prilaze Trebovoj, a što i jeste u cilju onog što nam je
trenutno glavni zadatak. Spremiti se za zimovanje!
***
Prihvatam
kako je ovih pola sata vjerovatno utrošeno na najbolji mogući način, potvrdili
su to na rastanku stisak ruke i iskreno Dževadovo zadovoljstvo zbog moje iskrenosti
i saznanja koja mu prenesoh.
Gledajući
za njim, ote mi se jedan tihi uzdah. Na jedan dio moje priče Dževad nije
pokazao reakciju kakvu sam očekivao! Ja sam svjesno o našem razdavajanju ispod
Dragomilića nastojao govoriti iz vizure nekog neutralnog, tražeći iskrenu njegovu
reakciju. Ne znam je li on prepoznao moju želju da saznam nešto od onog što se eventualno
pričalo o nama, ono što sam shvatio za Dževada je sve to zapravo bilo normalno,
očekivano. Možda to i nije njegov lični stav, ali jeste ono što je prevladalo.
Ispade
sve nesporazum, oni htjeli nazad, mi na Grebak. Svak uradio po svom, niko nikog
nije sputavao, niko nikom ne zamjera.
Valjda
je tako i bilo...
