Mlado momče za Sjenicu pita:
„Je l' Sjenica gdje je nekad bila?
Je l' Sjenica gdje je nekad bila,
jesu l' stare kule pod ćenare?
Jesu l' stare kule pod ćenare,
je l' Mekića kafana kraj hana?
Je l' Mekića kafana kraj hana,
je l' još živa l'jepa Umihana?“
Rekao
sam, i ako od nekoga budem pitan, neću se zamarati pojašnjavanjem u vezi odluke
koju smo nas desetorica donijeli podno Dragomilića. Držao sam se da ne žalim
zbog toga, već zbog nečeg drugog. Postupka ostalih.
Remzija
nije mogao da ne priupita, ali on će me i shvatiti. Razumije da je i naša želja
bila što prije biti ovdje, zna koliko sam želio vidjeti Mufa. Jednako razumije
i moj odgovor na pitanje šta nas je odvelo Grepku, već sam više puta
zahvaljivao Allahu da je Major među nama, od želje da vidim brata jedino je i
moglo biti jače uzvratiti Majoru poštivanjem njegove naredbe. A smijehom je
propratio moju konstataciju kako ni najmanje ne žalim za tih, na Grepku
provednih, desetak dana. Slušajući tridesetak minuta moja kratka prepričavanja
nekih od doživljaja tamo nije prekidao sa smiješkom. U kojem se dalo vidjeti i
malo žala što nije bio s nama.
Nisam
želio kvariti raspoloženje koje je krenulo iz Tođevačkog katuna, prenijelo se u
Šaćirovu kolibu, čekalo s nama akšam kada će biti još vidljivije, te ne
pokretah diskusiju o ispravnosti postupaka ispod Dragomilića, našeg i ostalih.
Zadržao sam se na ponavljanju kako smo mi morali tako odlučiti, bolja opcija
nam nije nuđena. Od sudbine nije bilo najpoštenije, ali se samo njena pika.
Brata
sam sam bio poželio mnogo, teška srca ponovni susret pomjerio za nekoliko dana,
opet voljom sudbine sretosmo se ipak nešto ranije nego što se nagovještavalo. A
to je dakako najbitnije, da smo se sreli, i to oba živi.
Ne
mogoh ne reći ostalima kako sam poželio i Trebovu, ali uz priznanje da šetnja
cijelom njenom širinom može do sutra pričekati. Dušu mi je podnilo i ovo
jutrošnje pješačenje do Tođevačkog katuna, a ispunilo to što se gore dešavalo. Trebaće
mi više mira, opuštenosti da vidim je li mi se, i koliko promijenila.
***
Dok
su Mufo i Alija odlučili ne mijenjati udobnost koju koliba daje, te opruženi
odmarati, sa Šaćirom voditi opuštenu priču o tome šta, i kako noćas pripremamo
sami sebi, mene obradova poziv Remzije da izađemo ispred. Uzeli smo i po jedan
roman, čitat ćemo ali i razgovarati, ipak i o nekim događajima koji su jednog,
odnosno drugog mimoišli.
Odabrao
sam da mu prvo detaljnije prepričam ono što je popratilo naša zaduženja ovih jakni, možda
bi pokazao nešto zavisti ali mu to nije dozvoljavao završetak te priče. Umjesto
zavisti, opet pokaziva samo žal što nije bio s nama. Kao i dio ponosa koji smo
i mi osjetili.
Prije
nego on meni kaže bilo šta interesantno o dešavanjima ovdje, iako sam naglasio
da ću jedan dan odvojiti za šetnju cijelom Trebovom, prije udubljivanja u
kaubojske dogodvštine u romanu kojeg uzeh čitati, odlučih istestirati svoja osjećanja prema Trebovoj. Dovoljno je bilo i ovo malo vremena sada, jedan širi,
kružni pogled, pa da jednu promjenu primijetim, bolje rečeno postanem je
dovoljno svjestan.
Kao
da smo se počeli izjednačavati s okruženjem! To što me je prvi utisak prevario
rezultat je toga što se okolina nije i neće mijenjati. Zato jesmo mi, odnosno
naše viđenje svoga okruženja. Gledamo ga drukčije, i iz dana u dan zatupljujemo
te naše poglede.
Ova
promjena nije došla u vrijeme moga odsustva, već ranije, nije došla u cjelini,
odjednom, već postupno. I bio je potreban protok vremena da novo stanje nadjača
prethodno. To vrijeme sam ja izbivao, zato sad lakše i uviđam razliku.
Shvatajući i još nešto, Grebak je u tom pogledu sličniji Trebovoj nego sam ja
to tamo osjećao. Uzrok je što sam tamo zatekao ono što ovdje tek vidim.
Sve
je počelo odlascima civila. Nevjerovatna čistoća se susreće s novim mjeračima
vrijednosti i osjećajima za lijepo i uredno. Očito, nije nam trebalo puno
vremena.
Krenuli
smo obogaćivanjem naših rječnika. Suzdržavani zbog prisustva djece i velikog
broja žena, slobodu izražavanja sad obilato koristimo, skoro da se u tome
takmičimo, usput potvrđujemo kako nismo zaboravili ranije poznato bogatstvo ali
i svojski zapinjemo oko smišljanja novih prostih izraza, šala i cijelih priča.
Vjerujem kako bi onaj koji bi se odlučio bilježiti samo one riječi koje su se
sada mogle čuti, a prethodno su izbjegavane, već imao solidnu brošuricu, a ako
bi nastavio pratiti nôvine koje uvodimo, za nekoliko dana bi toga bilo za
cijelu knjigu!
Samo
u priči još ne štedimo vrijeme, kojeg još uvijek, ruku na srce, imamo sasvim
dovoljno. Za sve drugo nam je, tobože, dragocjeno.
Zbog
čega ujutro slagati ćebad, ako će ih uvečer trebati ponovo sterati? Još manje
ima smisla zatvarati kapiju, o metenju avlija smo prestali i razmišljati.
Odlagališta smjeća su postala daleka, a jednako može poslužiti vlastito
dvorište. Skupiš dovoljno, iskopaš rupu i zagrneš...
O
higijeni vodimo računa. Samo nam se čini kako su žene malo pretjerivale. Peremo
i mi suđe, malo rjeđe i haljine, ruke redovno i obavezno, samo što uvijek
štedimo vodu. Moramo, sad je mi donosimo.
A
sve, da nam vremena ostane više za šalu, tračeve, ogovaranja, ali i za
prizivanja nekih davnih i lijepih uspomena. Sporo primjećujemo kako nam pogled
na Trebovu postaje blaži, a ona od tih blagih pogleda sve divljija. Samo je
izjednačujemo prema promjenama u sebi...
***
Nešto
od ovog sam već i sam osjećao, na nešto me i Remzija upućuje pričom. Uglavnom,
tako je da se promijeniti ne može. Uklopiću se, druge mi nema. Ne mogu biti lud
prije ostalih, niti divljati poslije njih.
Uklopio
se i Major, da ne kažem kako je on ovo i dopustio. Šta je mogao, uskraćivati
nam ovo malo viška vremena, a pred dane u kojima će nam ga nedostajati? Što je
mogao učinio je, bazu svojih pratilaca stalno mijenja.
Samo
je nekoliko puta u nepoznato odlazio sam, uglavnom to čini s desetak ljudi,
uvijek i s nekim novim. Kako vremena imam, razmišljam i o tome. Obično nije
tako, najčešće se vjeruje određenoj grupi ljudi, ali Major nije takav. Koliko
može bori se protiv priča, koje niko pa ni on ne može sasvim ustaviti, kako je
to privilegija odabranih.
Iako
vjerujem onima koji tvrde da nije nagrada naći se u njegovoj pratnji, jer su to
situacije u kojima moraš zaboraviti da i sam razmišljaš, svakako sam siguran da
je to čast. Čast za koju nisam siguran da će mi biti ukazana, ali koju jednako
želim...
