„Oj, divojko, imaš li
jarana?“
„Bolan bio, ko je bez
jarana!
Koliko je u godini
dana,
toliko je u cure
jarana.
Da joj svaki po jabuku
dade,
curi hrana za godinu
dana!“
Sve
do sada sam bio samo dio grupe, kolone, izuzmem li s Buljanom lutanje okolo
Zelengore, gdje ipak nisam komandovao nego se zajedno s njim snalazio. Ono na
Grepku ako i nazovem da sam bio u ulozi komandira moram biti iskren kako i nije
bilo kakve odgovornosti, opasnosti.
U
bivšoj vojsci jesam, pošto u mojoj klasi ne dobismo rezervnog podoficira u
komandnom vodu, osjetio taj neki mirnodopski nivo. Ali kako drugog iskustva i
nemam razmišljam šta mogu uzeti iz toga a da mi sad bude neki osnov u cilju da
odgovorim svim zadatcima koji me vrebaju. Znanje znam da posjedujem, ali nisam
postavljen za računača već za komandira voda.
Nije
mi se teško sjetiti šta me je činilo najponosnijim. Međuljudski odnosi, to i
treba da je temelj svakog kolektiva. Koji pak počivaju na povjerenju jednih u
druge, što se postiže prihvatanjem svakog onakvim kakav jeste. Zadatak dobrog
komandira je da što ranije upozna svakog ponaosob, i na pravi način ga
predstavi ostalima...
***
Zaim
je pouzdan. U njega vjerujem jednako kao i u sebe. Siguran sam da ćemo i dobro
sarađivati.
Već
sam odlučio njega ponuditi da bira uz koja će oruđa biti, ako nekad budemo
istovremeno gađali. Znam, izabraće stodvadeske, ali mislim da je pošteno što mu
nudim pravo izbora. Ovaj drugi računač nije iskusan, njemu će pripasti šesetke
i gromovi, a ja ću iz tih razloga više biti uz njega. Nije me strah promašaja,
a i zaljubljeniji sam u šesetke. Moji i Džemovi razlozi!
Svakako
ću to učiniti tek kad svi odahnemo, kad stodvadeske budu ovisile samo od onog
što mi izračunamo.
Smirenost
je ono što sam prvo zapazio kod Admina Hajdarevića, momka za kojeg sam prvi put
i čuo kad je pročitan, a to i jeste najvažnije za računača. To što se pritom
predstavio kao neko ko nije zadovoljan što je s nama a ne s diverzantima ili
nekim drugim pješadijskim vodom, vjerujem da može trajati najdalje do tog našeg
prvog uspješnog gađanja. O njemu danas ne mogu više razmišljati, trebam ga
prvo, ipak, još bolje upoznati.
Redža
poznajem sasvim dovoljno, zbog toga ni o njemu neću mnogo razmišljati, a nisam
raspoložen ni o njegovim izviđačima. Drago mi je da će biti bliže Sutku. Ako
ima neko u ovom vodu ko nije sretan što sam ja komandir, Redžo je! Ali bi isto
bilo i da je na mome mjestu neko drugi! On ne voli komandire, može se reći kako
još misli da nisu čak ni potrebni, ili bar da su samo obična formalnost. A ono
što je meni bitno je da znam da dolazi s Grepka, i to s epitetom dobrog i hrabrog
borca, diverzanta, izviđača.
Artiljerijsko
izviđanje jeste nešto drugo, ali ne želim sumnjati da ne može biti jednako
uspješan. Ne mora on nikom odgovarati za svoj rad, neka to formalno bude Sutko,
a nadati se da će imati korektan odnos i sa svojim potčinjenim. Nema ih puno,
nikog od njih ne znam, ali su svi mladi i djeluju riješeni da budu dobri
izviđači. Čini mi se kako je to bila i Adminova želja, ali sam mu stigao
objasniti gdje je „pogriješio“. Nije trebao priznati da je odličan matematičar!
***
Na
Redža nisam trošio misli, ali jesam dvadesetak minuta na razgovor. Bolju temu
od Grepka, odnosno njegovog poznanstva sa Šemsom Tucakovićem, nisam ni tražio.
Još uvijek se divim tome što sam čuo da je učinio za naše žene koje su
razmijenjene, pa koristim ukazanu priliku da čujem još koji detalj.
Neće
se moji utisci bitno promijeniti, mada vjerujem Redžu kako je u njemu vidio dva
čovjeka. Znam da takvih slučajeva ima, a sad mi se čini kako je to nekad i
veoma dobro. Kao jedan od naših najboljih novinara, inače je doktor
žurnalistike, nikako da pobjegne od profesionalne etike! Uzalud je njemu
nabacivati priče kako je medijski rat, koji četnici tako podlo vode, zavrijedio
sličan otpor.
Kad
god Šemso-novinar ima priliku, ne koristi je. Ali zato postoji i
Šemso-moralista, reče da je na nekoj takvoj dužnosti tamo, valjda u jednom od
ona dva bataljona, koji se uvijek pojavljuje kad je nejpotrebnije. Taj je Šemso
smislio onu priču o nađene četiri naše ubijene žene, kako bismo ih zadržali na
slobodi a četnici upućivali nove na pregovore, sve iz razloga što nismo mogli
izvršiti nuđenu razmjenu, a da pritom, što je najvažnije, njihova djeca ne
stradaju zbog toga što se one nisu vratile!
S
druge strane, Šemso-novinar nikad ne bi sam u eter pustio neku takvu vijest,
koja nema makar istinu u svom temelju. Dobar je Redžo naveo primjer. Kad su
četnici spalili skoro cijelo selo Andelije, ubivši nekoliko civila, naš novinar
je to tako i javio. Neka se, na „njihovim“ vijestima već čula potpuno suprotna
vijest, da smo to selo mi zapalili pri svom povlačenju kako ne bi koristilo
Srbima, s naše strane nije dodata ni jedna jedina žrtva. Nisu ga mogli
nagovoriti ni diverzanti kasnije, kad su u dva navrata primijetili kako su
četnici ponovo ulazili u te Andelije, dopaljujući neke od preostalih kuća,
štala i drugih objekata. Stisnuo je naš novinar zube, i na nagovor moraliste
„slagao“ da su četnici ponovo do temelja spalili Andelije, ali ni slučajno nije
usput izmislio i neku novu žrtvu. Tako će možda i naše selo, ako već nije,
gorjeti par puta...
Prisjetih
se i onog što mi je Šefedin ispričao. To i jeste bila greška Šemsa-novinara,
ali greška koja nam dosad samo koristi, čega je postao svjestan i Šemso-moralista.
Biće opet, da ga je on i navratio. Što, međutim, nije stigao kad je u pitanju
bilo izvlačenje dijela naših civila iz Goražda. Zapravo ga Šemso-novinar nije
ni pitao, sam je procijenio da to treba objaviti, jer kao pojačaće moral naših
boraca... Na radiju je tačno opisan taj put
spasa, zbog čega je isti i granatiran, a jednom su već naišli i na zasjedu.
Vjerovatno ne bi bio spriječen ni u otkrivanju puta kojim su naši izašli, da je
Major bio toliko lud da mu to kaže...
Ja
ću u dnevniku ostaviti nekoliko praznih redova ispod pominjanja ovog mog
razgovora s Redžom, vjerujem ja u sve ali je možda prerano da to još neko
čita!?
***
Zahvalio
sam se Redžu na društvu, pa malo mislima prešao i po odjeljenju veze. Bez
potrebe da se i tu predugo zadržavam.
Adema
Durića sam spoznao, s njim će mi milina biti raditi i družiti se. Sredstava veze nemamo, sem tog jednog
uređaja, meni je malo ličio na RUP-12 bivše JNA, mada su mi već stigli
objasniti da je daleko od toga. Domet je znatno manji, ali ipak dovoljan za
područje koje ovuda pokrivamo. To je neka stara policijska stanica, jedna od
dvije koje ukupno imamo. Ta druga je potpuno ispravna i ona je na Vučevu, ima
deset kanala na koje su već ukucane frekvencije, dovoljno za malo normalniju komunikaciju
s Komandom na Trebovoj, bolje rečeno s Majorom, gdje je jedna od dvije prave
RUP-12. Sve te tri stanice su najprije prilagođene našoj, kod koje su u funkciji
još samo dva prva kanala.
Tako
će sva veza, do nekih boljih dana, da se odvija na jednoj glavnoj i jednoj
rezervnoj frekvenciji. Istina, napravljen je i raspored, svakih se tri sata te
frekvencije mijenjaju, i to ne na pune
sate. A i to se mijenja svakih petnaestak dana, kao i šifrarnici koji se
pedantno i precizno izrađuju na Trebovoj.
Dok
s početka o tome razmišljam, čini mi se kako je Adem dovoljan za to. Tako da ni
za ostatak odjeljenja ne trebam da brinem, i to su uglavnom mlađi momci, kojima
će više koristiti ta mladost i brzina koja je prati, nego što bi trebali žuriti
savlađivati tehniku rukovanja policajkom, kao i dublje ulaziti u tajne šifri i
njihovog bržeg čitanja.
Ali,
misli mi se same produžavaju. Neće biti slučajno što smo mi dobili jednu od
jedine četiri kakve-takve stanice, kao ni što smo pomalo i iznenada, i baš
ovdje sišli. Mora biti da Major nešto sprema!? Svakako mi se više to sviđa nego
da prozire namjere četnika...
