IV - 13 / Pitanje je bilo na mjestu

„Zora zori, p'jetli poju,
pusti me, draga moja, da idem!“

„Nije zora, već je hora,
ostani, dilber-dragi, kraj mene!“  

                                                              
„Ezan uči sa munare,
pusti me, zlato moje, da idem!" 

„Nije ezan, već Murtezan,
prilegni, dilber-dragi, kraj mene!“

 

 

 

Osjećam kao da je i Mufov pogled ušao za mnom. Ne okrećem se. Da ja prvo prezadužim pušku, štedeći suze za momenat stvarnog rastanka.

Svejedno mi je šta ću dobiti u zamjenu. Čini mi se da ne postoji ništa što bi me moglo učiniti srećnim, ništa što bi bilo blizu da zamijeni moju istočnonjemicu. Bilo koju mi daju, Mufa ću i dalje imati u mislima.

Zato i držim pogled oboren, da se ne primijeti kako mi je Mufo važniji od nove dužnosti, koju sam ipak srcem prihvatio. Dođe mi da zamolim Murata Fuluriju da požurimo, da što prije izađem i zagrlim brata, kažem mu koliko ga volim, i koliko sam ponosan na njega.

Ipak, neće ići tako brzo. Moram se nekoliko puta potpisati. Na mjesto gdje će ostati zabilježeno koju sam pušku razdužio, tako i na spisak zaduženja.

Prihvatam tužno lovaru, i još tužnije gledam kako Murat o zid kači moju „crnu ružu“. Zaustio sam da ga zamolim da je pokuša dati nekom dobrom borcu, da mu kažem kako se preciznom pokazala kad sam je probao...

Ali je Murat bio brži:

-          Videra, Boga ti, koji je broj, jesam li dobro zapisao, da ne bude poslije, slučajno...

-          Zar ova puška ima broj – prvo sam bio ironičan, a potom potvrdio kako je sve dobro upisano, poslije čega sam već kretao ka izlazu.

-          Ehej, sačekaj – Murat me opet zaustavi – treba li ti municije?

 

Pitanje je bilo sasvim na mjestu. Sigurno bih se i nasmijao, da mi je imalo bilo do smijeha. Samo sam klimnuo glavom, time sam htio reći kako sam svakako već potpisao i da bih se sigurno ubrzo vratio, čim bih osjetio da mi nešto fali, ili me na to neko upozorio.

-          Šta je, šta si se zbunio, koji moj palac, nije ovo ništa strašno – Murat je još nešto otkrio u takvom mom gestu – vjeruj da ni meni nije najjasnije, ali je bezveze sikirati se. Važno je da ima puška, manje je bitno kakva je. Vi idete u Zamršten, biće vam dolje „banja“. Vjeruj mi, čim je Major naredio da vam se da lovačko naoružanje! Nije to bez razloga, budi siguran da nećete doć' u situaciju da ga upotrijebljavate. Osim - „ne daj Bože“. Ja mislim da se više trebaju brinuti oni koji budu zaduživali vaše automate. „Pitaj boga“ kud će ih Major okrenuti... Nego, jesi l' dobro izbrojio metke, ne znam jesam li stigao sve provjeriti.

-          Ako je trideset metaka sve što me sljeduje, jesam. Nego, koja je ovo municija? – da bih prikrio razočaranost, jasno istakoh još jedan dio svoga neznanja.

-          „Dupla nula“, trebalo bi. Vidi šta piše, valjda nije niko podvalio. Slobodno ti provjeri, opet šta znaš, k'o kad je to zadnjih dana samo zujalo ovuda, jedni predaju - drugi zadužuju. Pa, ima ih, predali lovaru ili karabin, pa svaki treći dan eto ih, traže da očiste. Vik'o sam ja Majoru još odmah da je glupo da i jedna leži ovdje, sve to treba podijeliti...

-          U redu je, svi su isti – još mi se žurilo.

-          Eto, to ti je i najbolja sačma, pitaj kojeg hoćeš lovca. Nešta smo i birali, sortirali, da kao 'bolje' prve dijelimo... A što se metaka tiče, ne treba ti više, dolje nema srndaća! A ako koji slučajno naluta, jedan ti je metak dovoljan. Ako si ikakav strijelac!

 

Još ću pomisliti kako su, oni prije mene bili i ljući i drskiji, pa je Murga zato ovako razvezao sa mnom. Ipak smo obojica znali da njih još nekoliko čeka ispred.

I dok sam ja izlazeći krio pogled od svih, nisam mogao a da ne osjetim kako skoro svi u mene gledaju. Odmah sam shvatio kako to nije zbog puške, već opasača.

Savršeno se uklapao uz moju jaknu, a i baš po mjeri moga struka. Ko god mu je pravi vlasnik, imao je osjećaj za lijepo. Nije mi se dalo u pušku gledati, ali sam osjećao kako i puno ljepše izgleda kad se nosi u jednoj ruci. Pomislih na jednog od onih rasnih konja, i poželjeh negdje nabaviti kakav crni šešir i jedno pero. Vjerovatno bih tražio da me prozovu Šejn...

Ne bježeći od misli ali bježeći od pogleda, bijah sasvim zaboravio na Mufa. Međutim, da ga upitam kako mu izgledam, malo ću popričekati. A možda ga neću ni pitati!

Na moje veliko iznenađenje, na brzo zaboravljeno razočarenje, ali i na radost koja bi mogla dugo trajati, stajao je u redu!?

Predomislio se, siguran sam! Ne mogu griješiti u procjeni njegovog izraza lica, kad je ovako jasno. Još sam mogao biti i siguran da on s Murgom neće tako brzo završiti. Nije slučajno zadnji, spremio se nešto teško da kaže. Niko mu ne bi sad mogao objašnjavati kako Murga s ovim nema nikakve veze.

Pođoh prići bliže, ali odmah i ustuknuh. Nisam mogao isključiti da i psovki bude, još i žešćih nego kad se prvi put određivalo ko će na Igman po puške. A to ne bih volio čuti!

Ipak, sve se završilo i brže i ljepše.

-          Je l' to naš tompson? – pitah ga pošto izađe, ne skrivajući iznenađenje, a usput i povraćajući dio uspomena vezanih za Trošanj.

-          Jeste. Imaju tamo još dva, ali sam ja tražio baš ovaj!

-          Dobro, ali zar nije rečeno da ne trebamo mi da imamo automate?

-          Ja drukčije ne bih ni dao svog kalašnjikova. Ovako se Murga i obradov'o, neće ga niko. Nema puno municije, nije mi mog'o dati više od dva okvira, za one je ostavio po jedan samo, a oguli leđa! Ko ga jebe - moja, fala bogu, mogu izdurati. A ni za karabine ne daju više od še'set metaka, ovako bar znam šta nosim na leđima...

 

Imaćemo kad o ovome pričati još, sad sam žurio da ga zagrlim. Kao nikad vjerujem kako ćemo  dugo biti  skupa. Zahvaljujući njemu.

Ko zna koliko će još biti prilika da jedan bude morao biti brat za obojicu. Ovaj put je to zapalo njega!

     

 

tip tompsona, zbog mase nije bio omiljen