Na Bembaši, a u
Trampe-kahvi,
tu mi sjede age
Sarajlije.
I pred njima Dženetiću
Mušo.
Redom sjede, a redom
besjede!
Govorile age
Sarajlije: 28. avgust 1992.
„Hoćeš, Mušo, da te
oženimo?
Ako hoćeš bijelu i
rumenu,
na izbor ti mlade
Sumbuluške!
Ako hoćeš tanku i visoku,
na izbor ti mlade
Ćemaluške!“
Ipak,
nastavio sam razmišljati cijelu noć. Sada, drugačije. Snovi su me spuštali u
selo, sretao sam se ponovo s Borkom, Zdravkom i Natašom, prolazio kroz
situacije u kojima sam se uspijevao snaći.
Ne
želim nikom snove prepričavati, bez obzira što osjećam kako nečemu slute. Ne
zato što se plašim da me drugi neće shvatiti, već što ima nešto što i mene
buni. Dijelovi sna kazuju kako ću se nečem obradovati, dok drugi upozoravaju na
neku neprijatnost.
Rat
je, ne treba da čude promjene raspoloženja. Zato sam jutros spreman na svaku
vrstu iznenađenja koju je moja sudbina tokom ove noći spremila.
Na
sam početak dana nekako pokušavam ostati ravnodušan. Konačno je i zvanično formirana
i ta „artiljerijska“ jedinica, koja će već u toku dana biti raspoređena na neku
pogodnu lokaciju. O tome se već jučer pričalo, a i logično je da su minobacači
tamo negdje, odakle će moći biti upotrijebljeni.
***
Kada
je Sutko dobio zadatak da nama, raspoređenim u tu bateriju, pročita i tačne
dužnosti, mislio sam kako ni to nema puno veze s mojim noćašnjim snom. Zaim i
ja smo računači, manje je bitno ko će formalno biti komandir odjeljenja.
Međutim,
jedinica je pravljena širom nego što je broj oruđa nalagao. Valjda postoje neki
nagovještaji da će toga biti još!?
Za
komandira voda stodvadeski je određen Ahmo. Možda sam i ja očekivao da će to
biti Latif, ali su presudili prezime, i iskustvo koje je ovaj već sticao na
Bjelašnici i Igmanu.
Što
i nije bilo bez smisla, a prošlo je i bez Latovog nezadovoljstva, kad je rečeno
kako imamo i vod osamdesetdvojki. Iako trenutno imamo samo jednu, i to
nekompletnu, izvučenu iz muzeja, i još bez i jedne mine, ali s čvrstim
obećanjima s Grepka kako ćemo ih dobiti, zajedno s kompletnim oruđima, pa mi
kao trebamo biti spremni. A do tada se Lato Kršo može smatrati najbesposlenijim
komandirom voda u cijeloj Armiji!
Treći
vatreni vod je sastavljen od šesetki i gromova. Vod za koji sam bio spreman
tvrditi kako je morao biti dodijeljen Džemu. Makar, kao potvrda obećanja o
kojem je nedavno Krnjo govorio, da neko i od nas Trošnjana bude na određenoj
dužnosti.
Skoro
sam pomislio da je to ta neprijatnost, pročitano je ime Juka Ožegovića. Čovjeka
kojeg nisam stigao pobliže upoznati, ali ono što svi znamo sasvim je dovoljno
za kometare kojih će biti i koji će sigurno uslijediti, kad god neko bude htio
govoriti kako ni raspored komandnih dužnosti u artiljerijskoj bateriji nije
urađen korektno. Mora biti da Major u njega ima veliko povjerenje, ipak je
čovjek kojem je od Boga dato da jednu nogu ima kraću, zbog čega ni bivšu vojsku
nije služio. Najprije će trebati njega obučavati u vezi nišanjenja i gađanja,
usput uvjeravati njemu potčinjene da ga prihvate. Kada bi me neko pitao, makar
bih to smio reći: ako je tako već trebalo, zašto on i Lato nisu zamijenjeni -
ipak će se šesetke i gromovi najviše upotrijebljavati!?
Ali,
dovoljno je bilo da prođe čitanje ostatka tog voda, pa da na njegovog komandira
zaboravim!
Kao
artiljerijska baterija mi moramo imati i komandni vod. Tu je čekalo najveće
iznenađenje. Bar za mene. Nisam to očekivao! A ne znam, možda sam to nečim i
zaslužio!? U svakom slučaju, prisjetih se prvog dijela moga sna.
Da
sam se ja pitao, to bi bio Zaim. Ne znam koliko ovo ima veze s Grepkom, kada je
on bio prilično rezervisan? Ali, ni meni nije bio cilj da se namećem. Opet,
radije ću to prihvatiti kao ono što je presudilo - nego činjenicu da sam
Bešovićima rođak!
Kako
god, tako su pročitali. Ako se niko drugi ne bude bunio, neću ni ja. Već sam
sebi obećao kako ću poštovati sva naređenja, tako i ovo.
Odmah
počinjem. Komentarišem za sebe komandire odjeljenja. Prvim, komandirom izviđača
i mojim zamjenikom, nisam previše zadovoljan. Nisam nikad bio ni u kakvim lošim
odnosima s Redžom Barlovom, čak mi se i dopadao poslije onog što sam na Igmanu
o njemu čuo, ali imam osjećaj da smo previše različiti da bismo dobro sarađivali.
Međutim, nekako ćemo već morati!
Zaim
je komandir računača. Drukčije, sad, nije ni moglo biti. Da ako osim Admina
Hajdarevića bude još neko dodat, da i Zaimov rad dođe do izražaja, ali bi to
prije svega trebalo značiti - više nade
da ćemo dobiti i više oruđa!
Sredstava veze nemamo, ali je odjeljenje brojno. Tako i
mora da bude, posebno dok se budemo sporazumijevali partizanski, kurirski. Zato
je tu nekoliko mladića, mada će i to nekima bosti oči i uši, vjerujem kako će
se Adem Durić snaći u radu s njima. U odnosima sa mnom siguran sam da problema
neće biti. Ako je iko uspio za desetak dana s nekim da izgradi puno međusbno povjerenje,
nas smo dvojica!
Na
kraju, opet se vraćam Džemu. Pogledom pratim njegove reakcije. Još jednom se
iznenađujem, nimalo mi se ne čini nezadovoljnim. Kao da je nuđen, i iz nekih
svojih razloga to odbio. Ko zna, možda je i Zaim bio prva opcija za komandira
komandnog voda?
