VII - 20 / Sam se ponudio

 „Draga moja, jesil mi zaspala,

jesi l' mene mjesto ostavila?“

„Jesam, dragi, teke potijesno,

po dušeka i pola jorgana;

Po jastuka i bijela ruka,

na prsima, među dukatima.

Dukat cukne, moje srce pukne,

dukat zvekne, moje srce jekne!“

 

 

 

            Niti sam vidovit niti poznam koga takvog, pa čak niti puno vjerujem u to. Jedno, međutim, hoću priznati svakome, tako i sebi samom, instikt postoji! Podsvijest, šesto čulo, kako god ga ko želio zvati.

Ja ću - predosjećajem. Od vidovnjaštva ga razlikujem što ga smatram pretpostavkom a ne tvrdnjom. Pri tome ga često nismo kadri ni sami prepoznati, a nerijetko i sumnjamo u njega sve dok se ne desi.

Kada sam pomenuo sijelo u našoj kući želio sam samo istaći vidljivost onoga što smo uradili. I to najiskrenije, kao da se ne bi postidjeli odmah primiti goste. Zvane ili nezvane, ako bi nam kojim slučajem došli. A to „kojim slučajem“, niko od nas nije vjerovao da može postojati.

Ne bi im se ni obradovali. Večeras bi najrađe bili sami, da dovršimo posao.

Patos je oriban, kao i sve ostalo, uključujući i zidove, da je skoro teško ponovo zamisliti kako je sve to još danas popodne izgledalo. A sve još nije prisušeno, zbog čega smo peć dovodili do usijanja. Drva koja smo sami nacijepali, vodeći računa da budu što tanja, neprestano smo gurali u peć, istovremeno naredna uparavajući. A posudili smo ih iz pekare, uz Adminovu pomoć i obećanje da ćemo ih već sutra vratiti.

Osim sušenja koristilo je i što miris sušene balege sve više biva zamijenjen mirisom uparenih drva.

Bilo je prevruće, ali smo trpili. Često otvaranje prozora, ili vrata, sve brže ublažava ono što voda, deterdžent i četka nisu mogli. Povremeno smo otvorenim držali i oboje, da i propuh odradi svoje. Na bolesti ne razmišljamo, ili kontamo kako smo imuni.

Unutra se svikavasmo, samo bi onaj ko bi izlazio po drva, u povratku podsjećao da još zaudara.

Sve je pomalo i ličilo na sijelo. Kuka i Enesa nismo mogli odbiti, jesu sami izabrali sobu koja je tada izgledala privlačnija, ali bi svejedno neko tamo morao spavati.

A tamo su samo dva ležaja i go patos. Kao i ono zbog čega također trebamo zajednički koristiti obje sobe, neko se jedva prisjeti da se zove đeriz. Do tada smo ga jednostavno zvali „kupatilo“, to malo betonom izljevene ploče, u samom ćošku sobe, blago nagetom ka odvodu iz kuće. Svakoj pronađenoj stvarčici smo se radovali, ali saznanje da imamo makar i ovakvo kupatilo je bilo najposebnije. U odnosu na dane na Zelengori i Vučevu, ovo je promjena značajna koliko i sami zidovi.

Admin nas je prvi napustio, pravdajući se što spava s pekarima koji prvi ustaju.

Mada smo već ranije dočuli da Džeki danas, ipak, neće dolaziti u selo, ja nisam odustao od namjere da popričam s nekim od mještana. Učinio sam to upravo kada je Admin otišao, a ciljano u kući ispred koje smo dočekani pri dolasku. Uglavnom sam i razgovarao s istim momkom, koji se sad i predstavio kao Himzo Mešić. Što me je malo čudilo, pošto je bio godinu mlađi od mene, odnosno najmlađi u čitavoj njihovoj grupi. Očito da je Dževad Smječanin, kako predstaviše svog komandira, u njihovim očima nezamjenjiv, a da poslije njega Himzo uživa najviše povjerenja.

Nisam se dugo zadržao, samo koliko da se informišem, bar malo ublažim prilično hladan osjećaj njihovog odnosa prema našem dolasku, primim čestitke za volju i trud danas pokazane, kao i izvinjenje što nisu oni nas prvi posjetili, izvjesno kako ni oni ona usputna i pojedinačna čuđenje ne računaju, a što Himzo objasni mišljenjem da smo umorni. Tako se vratih uvjeren kako večeras sijela u našoj kući neće biti, sem ovog našeg. Iz nevolje.

 

                                      ***                                           

Sijelo je sijelo, treba ga iskoristiti. Danas smo bili predani poslu, a sad shvatamo kako se međusobno nedovoljno poznajemo. Malo je tema za razgovor, uglavnom svako se na neki način pokušava predstaviti.

Kuka sam poznavao iz srednje škole, ali tek onako površno. Par susreta na Trebovoj, te jedan dan u Zamrštenu proveden s njim i Enesom je bilo premalo da ne bih neke njihove glavne osobine tek od večeras primjećivao.

Slično mogu reći i za Omera i Ferida. Braća su, amidžići moje snahe, ali sam i njih tek nekoliko puta sreo u prolazu, pa ovi razgovori tek otkrivaju mnoge njihove osobenosti i sve njihove međusobne razlike.

Za Saljevića sam ranije tek čuo, i to zato što je poznavao dosta mojih Trošnjana, a nama se priključio tek pošto je na Trebovoj gađao s jednom od šesetki.

Onaj koga sam sasvim dobro upoznao, Admin Hajdarević, sticajem okolnosti je morao babu. Dajući meni razlog da sve češće pomišljam na Tita, ponekad i naglas pokazujući kako mi već večeras nedostaje.

Nekako smo upoznavanja razvukli skoro do u ponoć, kada sam prestankom tih osjetio vrijeme i za neke ozbiljnije teme:

-          Ima li iko da mu se dobro prispalo?

-          Što pitaš? – Kuko će, po svim prilikama, najčešće biti najbrži.

-          Ja znam da će noćas biti prilično teško zaspati, ali moramo računati i da nas sutra čeka možda još i naporniji dan. Kopanje, izbacivanje zemlje, pošto nađemo tu livadu odmah negdje ovdje iznad, bar tako mi Himzo reče, a gdje kontam već sutra da minobacač bude spreman. Sad, zaboravih priupitati o opštoj situaciji okolo, a bilo mi je naumpalo. Svejedno, ja bih da stražarimo. Sad nas je šest, taman do jutra da svakog zapadne po sat. Usput i da loži vatru, da se ovo dobro isuši. Znači, ne mora stalno biti napolju, nek povremeno prošeta, oslušne. Eto, samo još da se dogovorimo kad će ko. Pošto je Enes najmlađi, pravo je da on prvi bira!

-          Komandiru, pošto sam ja odmah iza Enesa – opet je Kuko munjevito razmišljao – nas dvojica uzimamo prve dvije smjene. Zajedno... ako...

-          Nema frke. Sad svakako idem ja, i uzimam treću. Od dva do tri.

-          Onda idemo redom – Ferid prihvati da ovo ide lakše – znači, mene budiš u tri, a ja ću Munira u četiri.

-          Ja imam bolji prijedlog – Omer nam ne dade da odmah zaključimo noćašnji raspored – ovdje još niko i ne pika da smo došli, kad maloprije idoh po drva sretoh jednog njihovog s puškom, znači da njihova straža fercera. Možda nas od sutra ubace, pa ja ne bih noćas glumio. Vi svi lezite, ko mogne zaspati, ja ću sam svunoć dežurati. Za vatru ne brinite, biće toliko vruće da ćete i gaće skidati!

-          Ja sam protiv. Ne zbog tih gaća, već međupovjerenja. Ja bih da gradimo najdrugarskije odnose, da sav teret što ravnomjernije raspoređujemo. Kad bi ti svunoć dežur'o, kakav bi ujutru bio!?

-          Ne boj se ti. Evo, Ferid me zna, ja i tako vrlo malo spavam, svega tri-četiri sata. A kako još prilično smrdi... A što se sutra tiče, opet vi ni jedan nećete moći sa mnom kopati!

-          Što se toga tiče, u pravu je, ja ga najbolje znam – Ferid ga sada podrža – stvarno malo spava, a i sna je lahka. Svakako bi se on budio svaki put kad bi ko unosio drva ili samo otvar'o ložnicu, samo nek bilja jače klepi. Ne znam, jedino ako je mahnit da svunoć bude na nogama, voli on da zvrlja, šnjuha...

-          Ne bojte se, kad vam kažem, ja ću ovdje kraj šporeta, samo po minut-dva noge da pružim.

-          Zbog krvi... Ako je tako, i ako se svi ostali slažu – trebao sam presuditi – šta me briga, sam si se ponudio!?

-          Bravo, komandiru – opet se Kuko javi, potom se okrenu Enesu – šta sam ti rek'o, ovo ti je najbolji komandir što postoji. Biće nama ovdje super s njim. A, Boga mi, i njemu s nama! „Komandiru, samo zovi, letjet ćemo k'o orlovi!“

-          Nemoj, Kuko, da me urekneš. Samo da te napomenem, znam ja biti i veoma zajeban. Ali ću biti sretan ako me ne natjerate da se i takav pokažem.

-          Pustite ga, ljudi, samo nas prepada. Nego, ako smo se dogovorili, ja bih išo „ha-bu-ba“...

 

Ranije smo dogovorili i raspored spavanja. Ferid i Omer moraju skupa, na kauču. Dosta je razvaljen, pri rasklapanju vrlo neravan, pa kad budu obojica spavali, opet će Omeru biti teže jer je sam odabrao užu polovinu. Salji je preostalo da narednih dana testira naše umijeće u pravljenju slamnatih kreveta, pošto sam ja odlučio utvrđivati osjećaj spavanja savijenih nogu, na krevetcu tridesetak centimetara kraćem od sebe. Što se prije obiknem, prije ću moći reći i da mi je najudobnije!

Noćas mi je, ipak, zaspati nešto kasnije. Pa ću usput još porazmisliti o svojim novim utiscima o ostatku grupe.

Najizraženija su u pogledu braće Beširević, upravo zbog njihove suprotnosti po kojoj bi svako ko ne zna teško i pomislio da su braća. Dok je Ferid pokazao očitu inteligenciju, te smirenost, skromnost, poštenje i iskrenost kao jedne od svojih najneiskvarenijih vrlina, dotle se nešto takvo za Omera teško može reći. Možda mi se čini ali njegove osobine variraju ovisno o trenutku, odnosno situaciji. Tačnije, svoje mane on iznosi kao rezultat zanosa, nikako zle namjere. Želim biti uvjeren kako je u stanju savladati se u svim ozbiljnijim situacijama. Ono u šta nema nikakve sumnje odlikuje ga velika radinost, za što nije bio potreban današnji dan, vidljivo je to bilo po njegovim rukama i borama na licu.

Za Kuka i Enesa sam potvrdio svoje ranije zaključke, s tim da na Enesovo nastojanje da kopira Kuka, sada gledam samo kao na pogrešno vrijeme sazrijevanja. Zato sam još sigurniji da ni s njim niko neće imati problema... sve dok je Kuko blizu.

Da bih Salju upoznao trebaće mi još vremena, za sada mi se čini dosta nestabilnim. Jednim od onih koji teže situaciju uvijek podrediti sebi, nikako sebe njoj. Ova danas mu je odgovarala, jer je bio tako raspoložen.

Ipak, najnejasnije mi je ponašanje mještana. Teško mi ide u glavu toliko uslovljavanje Dževadom, pa nekako jedva čekam da ga upoznam, pri čemu uporno odbijam utiske kako će biti težak za saradnju.

Znam da i ostali još ne spavaju i da sam u mislima svakoga od njih, ali i vjerujem da ni prve njihove misli ne bi trebale biti negativne.

 

                                    ***

Moralo je biti između pola jedan i jedan kada se sve naše misli zaustaviše. Vani su se čuli neobični glasovi. Ličilo je na galamu, a predosjećalo na uzbunu, razlog da svi reagujemo skoro istovremeno.

Omer je, ipak, bio najbrži. Zgrabio je pušku i krenuo vratima.

-          Hej, ima li koga? – a svi smo prvi put i razabrali neke od riječi svana.

-          Šutite – reagovah po osjećaju da mi je glas poznat.

-          Ehej, ima li koga!? – isti glas ponovi pitanje.

-          Ćasara! Ljudi, ovo je njegov glas – već sam bio siguran, i predvodih ostale vani.

-          Stoj! Ko ide?! – Omer je tek sad reagovao, stojeći metar ispred kuće a u času kada je grupa već prošla našu kuću.

-          Ćasara!

-          Odloži pušku!

-          U redu je, Omere, ti spusti pušku a ljudi nek dođu ovamo – izašao sam i stao uz Omera, nije više bilo deleme koga je to on ustavljao, samo mi treba više mirnoće da sasvim povjerujem u sve ovo.

-          Ko je to tamo?

-          Ja sam, Ćasara, ja sam. Učo, Ćerimagić, s Vučeva, Mufov brat.

-          Ti li si, brate! Ama, nećeš vjerovati ali sam imo osjećaj da ćemo baš na tebe naići!

 

Omer iz džepa izvadi nešto što se još zove baterijom, a što sada posluži njima samo kao orijentir gdje smo, put im nije moglo osvijetliti.

Tako smo svjesni i sigurni susreta postali tek kada smo se grlili. Pri tome sam ja zapleo jezik pred desetinom rečenica koje su mi istovremeno htjele izletjeti iz usta. A ćutao je i Ćasara.

Neko drugi ih pozva da uđu, a jedan od dvojice s Ćasarom to prihvatiše riječima kako je sudbina da su baš ovdje naletjeli na nas, jer su zbog premorenosti već razmišljali da legnu na put, negdje na dnu sela.

A da je sudbina doista umiješala svoje prste, potvrđivao sam osmijehom koji se samo zbog mraka nije mogao vidjeti.

pećina izmad Izbišna