V - 18 / Pogledi su nam skakutali po praznini

Majka kara Šećer Salih-agu,

za večerom, za šećer-baklavom:

„Bog t' n' ubio, sine Salih-aga,

što imade, sve djevojci dade!“

 

„A šta sam joj, mila majko dao?

Šta sam im'o, šta li sam joj dao?        18. septembar 1992. 

Dvije terlije, dvije anterije,

dvije bibe, četiri kadife.

 

Dva fesića biserom kićena,

dva kićena, a dva nekićena,

dva halhala uoči Bajrama,

bajramluka mestve i papuče!“

 

 

I osjećali sigurni, i bili spremni. Što se nas tiče, može početi. Sve je spremno. Minobacač postavljen, usmjeren, utvrđen. Sklonište za nas, gotovo. Mine, također na sigurnom. Svi elementi sračunati. U funkciji su i dvije osmatračnice. Na jednoj su Jusmanci. Na drugoj ja. Povremeno. A Zaim svakih sat vremena provjerava vjetar. Brzinu i pravac.

Niti imamo više šta dorađivati na položaju, niti ima promjena u zoni osmatranja. I neprijatelj miruje.

Da se bar vjetar promijeni. Da makar nešto novo uradimo. Da nam nije dosadno. Kad već niko ne traži da gađamo.

Da li smo zbog toga nervozni? Istina, za razliku od sinoć, sada smo svjedoci povremene pucnjave. Koja se jedva razaznaje, samo kada je vjetar donese. Inače ne može od buke, od prirode koja živi svoj normalan život. Koja, bar trenutno, ne haje za nas i četnike.

To bi trebao biti dobar znak. Četnici očito ne spremaju napad. A Major, valjda, zna šta radi. I, šta čeka!

Kako da se odupremo dosadi, ako potraje? Dokle ćemo zavidjeti Safetu Madešku? On je jedini koji danas radi, i kojem nije dosadno.

Nema ni kurira sa Sniježnice. Znači, nema ni telegrama, nagovještaja nekih promjena.

Ima ideja da opet neki idu do sela. Ne raduje me, nekako bih volio prekinuti te adete. Prije nego učestaju. Ali ne znam koliko imam pravo na to. Pokazao bih tako različite aršine, ako bih dvojici Madešaka sada to uskratio. A i kako bih mogao!? Dovoljno je da pomislim na naš Trošanj. Pa, koga bih to ja pitao? Ili, Džemo!?

Svejedno, ne smijem biti previše ni popustljiv. Po jednog, najviše dvojicu, dok nas bar još ovoliko ima ovdje. Naravno, koji to mogu i žele. I dok je ovako mirno.

Toliko mirno da nismo osjetili potrebu da se duže zadržavamo napolju. Jedino se vrijeme počelo mijenjati, vjetar pojačavati. A kad se smiri, ni malo pljuska nije isključeno. Sve u svemu, pod ceradom nam je ugodnije.

Stanica je ostala na Sniježnici, ali nas ni to ne zabrinjava. Sve i da nam se naredi, noću odavde ne bi gađali.  Toliko smo blizu ivice stijena da bi se ispaljenje jasno uočilo. Tako bismo odmah bili otkriveni, a to je ono što ne smijemo dozvoliti.

Osjećam kako će mi rubrika u dnevniku, otvorena pod današnjim datumom, ostati prazna. Već sam zapisao kako smo s radovima gotovi, Saja kao kuhara sam nekoliko puta nafalio, da više ne bi ni imalo smisla. O braći Madeško neću da razmišljam, to i tako neću bilježiti u dnevnik. Ako slučajno donesu šta zanimljivo, to ću sutra zabilježiti kao „nabavljeno“. Ako kad budem čitao, da ako se već sjetim ko je i gdje išao u nabavku. Ostala mi je nada da ću nešto lijepo usniti.

Ima izgleda. Odmoran sam, bez obzira na neuobičajenu neaktivnost ipak dobro raspoložen. A baš mi se i sanja. Poželio sam...

 

                                     ***

Međutim, sudbina me nije htjela razumjeti. Dala mi je to do znanja zvukom koji su pravila konjska kopita, vrlo brzo mi posta jasno, kao da je moglo biti drukčije, da je to zvuk iz pravca Sniježnice. Što je također bilo neupitno, u ova doba to nije dobrom slutilo, daleko od onog što sam ja došaptavao sudbini.

Sljedeća misao je tjerala prethodnu. Možda malo pretjerujem, možda je samo neka pošiljka od Ćasare. Šta god bilo, saznaću ubrzo.

A i red je da izađem pred kurira.

Već s konja mi je pružao ceduljicu. Koja će ponuditi odgovore, mada je nešto jasno i pošto, uz svjetlost fenjera, na konju primjećujem našu stanicu.

Telegram sam očekivao, ali ni ovim nisam sasvim iznenađen. Negdje u podsvijesti sam osjećao kako se može raditi i o spisku. Samo što nisam ovakav očekivao. Sa svega jedanaest imena. Jednim sam pogledom mogao prepoznati o čemu se radi. Nedostajala mi je Ćasarina rječita upornost da nas ovdje bude više.

-          Šta ovo znači? – kurira sam pitao glasno, jer nam je upravo prilazio Džemo, koga je stražarska dosada bila malo udaljila.

-          Ti ostaju!

-          Nema problema, to sam skont'o. Ali me zanima šta nas je tol'ko nabrzilo. Mislim, ako nije neka velika tajna.

-          Jeste tajna. Ali, za sve nas. Ja ti mogu reći samo ono što i mi znamo.

-          A to je?

-          Majorovo naređenje. Koji su na spisku, ostaju ovdje. Svi ostali, odmah - pravac Trebova!

 

Tek sam sad s pravom zavrtio glavom. Postade mi jednako jasno kao kad ništa nisam znao.

A kurir kao da ne namjerava ikog čekati, kao da mu se toliko žuri nazad, stanicu je dodao Džemu, dok ostali ubrzano izlaze iz šatora. Oni su spremni saznati sve, osjećam njihove znatiželjne poglede.

-          Spisak je... – tražio sam pitanje kojim ću od kurira izvući više.

-          Pravio Ćasara – kurir mi je pomagao.

-          Na osnovu čega? Mislim, šta je tačno pisalo u telegramu?

-          To!

-          Šta?

-          Pa, to! Da svi, osim bacačlija, odmah krenu prema Trebovoj!

 

Više nisam uzdisao. Ne bi pomoglo. Vrijeme curi za one koji trebaju krenuti, pa ni ja ne trebam više oklijevati s čitanjem spiska.

-          Ćerimagić, Crni, Pekas, Mufo, Pendek, Barlov, Asim M, Tito, Hadžić, Pijevac, i Sajo – pročitao sam tačno kao što je Ćasarinom rukom bilo napisano.

 

Zbunjenost je bila podjednaka, kako kod pročitanih tako i kod onih drugih. Bez pitanja su čekali neophodna objašnjenja.

Da bih što više smirio misli, odlučih dobiti bar toliko vremena koliko mi je trebalo da jednom pogledom prijeđem sve. Na Crnom sam vidio što sam i očekivao. Nada mu je bila podgrijana, ali ne toliko da bi ovo doživio kao veliko razočarenje. Povratak i boravak ovdje, jednom je već prebolio. Ni Jusmanci me nisu sasvim iznenadili. Bersim je ljutito klimao glavom. Poruku koju sam jasno razumio. Tražio je, što sam mu bio i obećao, da će njihov dosadašnji trud biti nagrađen ostankom među nama. Promjenu Ćasarinih vizija im nisam stigao prenijeti. Nekako mi ih je bilo žao, a možda sam se nadao kako bi se Ćasara mogao predomisliti. Pogrešna procjena koju mi je sada prekasno ispravljati. Bilo bi im vjerovatno i teže, mogli su imati više vremena da se za što ovakvo spreme. O tome ću ja sigurno još razmišljati, oni više nemaju vremena. Odnijeće me u svojim pogledima drugačijeg, kao nekog kome su vjerovali više nego što je zasluživao. Zato, namjerno nisu ništa ni rekli. Misle da će mene tako više boljeti. A da im mogu bar objasniti toliko, samo da usporede svoj i položaj Crnog. Međusobno bi se rado zamijenili, kao da može biti drukčije. Kao da se osim sudbine iko drugi pita.

Možda će im biti dovoljno i ono što su vidjeli u blizini. S nekima se sudbina još nemilosrdnije poigrala. Potekle su i suze. Hadžić Senad se grli s daidžom. Ne znajući kako je on, mada sa sasvim drugim namjerama, najdirektnije kumovao ovome, bar kad su njih dvojica u pitanju. Ni oni nemaju vremena jedan drugom objašnjavati. Ni vremena, a niti načina. Suljo bi trebao biti srećan zbog sestrića, ostaje uz nas. Ali, previše daleko od njega...

Nije Senad dugo plakao. Davno su civili otišli odavde. A bilo je sasvim dovoljno da ostali shvate kako je ovo samo rat, i ništa drugo. Svako ima neki osjećaj, ali se i on mora povinovati sudbini. Ne može Saju biti toliko drago što će sutra kuhati za manje ljudi, ni Faruku Kovaču što ispada da nije jasno pokazivao kako bi mu draže bilo opsluživati minobacač nego uporno nositi bolničku torbicu. Ne može ni nama biti svejedno, iako smo znali svoj status. Nismo ostalih.

Prije nego sam pogledom zagrlio i one koji su trenutno nedostajali, ne mogoh a da još jednoj činjenici ne kažem kako je sve ovo samo opredjeljenje sudbine. I mali Hadžić je sve do sada bio u ulozi bolničara, završio je, kao i Faruk, na Trebovoj organizovani kratki bolničarski kurs. Tako, ostaju nam dvije torbice, na nas sveukupno jedanaest. Uz nadu, da ni jedna neće biti upotrijebljavana.

A o Madešcima, Asimu i Amiru, razmišljam kao o jedinom dobrom u svemu. O jednoj dobro naučenoj lekciji, čije mi prethodno neznanje nije ocijenjeno lošom ocjenom. Niti ću osjećati žal što neću saznati kako bih se osjećao da se Ćasara predomislio, i njih odrekao umjesto Jusmanaca. Kao što se neću ni pitati da li je možda i on povezan s njihovim večerašnjim odlaskom. Ako su trebali i njemu nešto donijeti, svakako mu je zalud posao. Što, kao i sve ostalo, više nije ni bitno. Sem da nas jedanaest ostaje, a svi drugi idu.

I tako, ćutanjem sam im više rekao nego što je u samom telegramu pisalo. Koji su svi, bar jednom, ponovili. Naglas, ili u sebi. Ali svi, samo za sebe.

Ćutke su se i spremali. I pošli. Kada su i iza sebe ostavili tišinu. I nas u njoj. U tišini koja će postajati sve teža kako mi budemo postajali svjesniji ovog što nam se dogodilo.

Ako je moguće porediti, svakako je nama teže. Da ni o skloništu više nećemo razmišljati kao do sad. On je samo manji dio sigurnosti, kad smo podrazumijevali veći broj boraca oko sebe. Sada toga nema, kao ni odgovora kako da to sami nadomjestimo.

Nevjerica nas drži vani. Dugo nam neće dati unutra. A i noć se, kao za inat, smirila. Više nije slutila kiši, ličila je na prethodnu. S tom razlikom da smo u toj uživali.

Minuti su prolazili. I ničim se nije osjećalo ono što smo znali. Mnogo prije zore, bićemo jedini s ove strane Sutjeske. S ove strane ceste.

Pričaćemo o tome. Cijelu noć. Objašnjavaćemo sebi neobjašnjivo, shvatati neshvatljivo, i prihvatati neprihvatljivo.

Meni još i najteže. Svi gledaju u mene. Kao da sam krivac. Kao da sam nešto mogao promijeniti. A i oni znaju da iza svega stoji Major.

-          Šta misliš, je li Major malo poludio? – prvi mi je Zaim prigovorio.

-          Major zna šta radi – mada sam neko vrijeme razmišljao, dao sam odgovor koji se nije mogao bitno razlikovati od mojih ranijih i već toliko puta iznešenih stavova – samo je možda „malčice“ pretjerao.

-          Malčice!? E, ako je ovo malčice, šta možemo očekivati kad puno pretjera!?

-          On ne može puno pretjerati!

 

Iako sam razmišljao da dopunim ovakav odgovor, odustao sam. Bilo bi to ponavljanje svega što je ovdje i za ovaj narod uradio, podvlačenjem onih situacija kada ga kao i sada nismo odmah razumijevali. Ali, nisam nalazio svrhu. Prećutao sam tako i ono što sam već ranije govorio, kako ni ja a niti iko drugi ima i pravo i kapacitet da komentariše Majorove odluke. Što bi diskusiju vratilo ka onom šta je bilo, a ne ka onom što dolazi.

Mi nismo ovdje došli na izlet, niti svojom voljom. Ne sasvim ni protiv nje. Ako nam se bilo buniti, više je vremena bilo dok smo još bili u Zamrštenu. Sada smo ovdje, a ovo noćas nagovještava kako ćemo uskoro početi saznavati i zbog čega.

Više nas je nego dovoljno da opslužimo minobacač. To je naš zadatak. Za sve ostalo brine Major. Bar bi trebalo!

Ma koliko vjerovali u to, pogledi su nam povremeno skakutali po praznini oko nas, koja nikad nije bila šira. Vidjela se gdje god bi nam pogledi odskakutali. Odbijali su se od Trebove i Zamrštena, probijali kroz Vučevo i Sniježnicu, protezali skroz do Crne Gore, samo povremeno bi zalutali čak do Grepka i Igmana, ili rodnih sela.

-          Jesu li ono u Madešaka automati? – to skakutanje se zaustavilo na Džemovim usnama.

-          Jesu – nekoliko je nas žurilo to potvrditi.

-          Šta je mali u tebe? – sada se obratio Senadu.

-          Ništa – ovaj mu odgovori skoro mucajući.

-          Ljepota Božija! Jedanaest nas, a mi imamo samo tri automata i Mufov tompson, četiri karabina i dvije lovare.

-          I minobacač! – dopunih ga.

                                                         Dolina Sutjeske