Šta se sjaji kroz
prozori,
u toj čarnoj gorici?
Il' je sunce, il' je
mjesec,
il' su sjajne
zvjezdice?
17. septembar 1992.
Nit je sunce, nit je
mjesec,
nit su sjajne
zvjezdice.
Već su ono b'jeli dvori,
Davidovi u gori.
Uprkos
svemu prilično rano smo prionuli na posao. Pogled smo upućivali ka putu koji je
vodio sa Sniježnice, nismo očekivali pomoć onih koji su sinoć otišli ali jesmo
pošiljku, koja bi osim onog što smo mi tražili mogla donijeti i novi telegram s
Trebove. Nismo slutili, samo se nadali, ili strijepili, šta već.
A
nismo bili ni izloženi naporima kao prethodnih dana. Danas većinu poslova
obavljaju konji. Zato smo i napredovali brže nego smo pretpostavljali. Dovučeni
balvani su se lako navaljivali, kao i stijene koje su sada, kako smo većinu već
usput izrazbijali, bile puno lakše nego pri njihovom vađenju.
Tek
je unutrašnje uređenje skloništa bio pravi odmor. Čak smo uljepšavali panjiće
koji će nam služiti kao stolice, te i dodali dva šira, tanja i urađena prema
podlozi, a koja smo postavili na sredinu, kao radne stolove. Ukucali smo i
nekoliko eksera. Jedan za fenjer, a ostale ko zna za šta.
Uglavnom
smo uradili više od planiranog. Pogotovo smo „pretjerali“ s balvanima. Znali
smo kako je bio dovoljan i samo jedan red, onih najdebljih, ali smo se
zaustavili tek na četvrtom. Stalno smo išli od debljih ka tanjim, i naravno
redovi su bili unakrsni.
Potrošili
smo i svo kamenje, kad smo se već složili kako je drugo sklonište, ono za mine,
ipak suvišno. Već smo ih razvukli svuda okolo, iza najkrupnijih homora.
Na
kraju nam je ostalo vremena i da svoju kreativnost pokažemo i na šatoru.
Sakupljali smo grane usječenih homora, i slagali ih unutra kao krevete. Lišća
je bilo u izobilju, a nije manjkalo ni trave osušene na planinskom suncu, koje
je ovu našu livadu dobro pržilo, s izuzetkom nekoliko posljednjih dana. Kako
smo sad imali dovoljno i ćebadi, mogli smo se zakleti kako ni onima u katunima
nije ni malo bolje!
A
i Safet Madeško se trudio. Peć nije stajala. Da bi hljeba, ali i kvalitetne
hrane bilo više nego dovoljno.
***
Naše
je zadovoljstvo urađenim toliko naraslo da ni poslije večere nismo ostali
mirni. Neko je predložio da i sklonište maskiramo. S ostatkom grana, onih
krupnijih, koje su bile pretvrde za krevete.
Pojavio
se i mjesec. Ne da bismo dokrajčili to što smo završavali, nego kako bi u tome
još više uživali. Dugo nam se nije išlo pod ceradu.
Nekoliko
smo sati proveli na livadi, jednako se diveći svemu što nas okružuje. Na blagoj
mjesečini minobacač nam je izgledao tako moćno. Moćnije nego pri dnevnoj
svjetlosti. S određene udaljenosti nam se dojmio skoro kao haubica. A sklonište
ispod njega, kao bunker! S vana. A iznutra, još bolje. Ulaz dugačak, na slovo
L, vodi do osjećaja potpune sigurnosti, iznad balvani u četiri reda, sa strana
hrpa kamenja, pa nigdje podsjećanja da nismo otišli duboko koliko smo htjeli. U
mraku unutrašnjosti, kao da smo svih metar i po pod zemljom! Jedan ulaz
smatramo sasvim dovoljnim, služiće i kao izlaz, i opet vodi ravno pred najveću
homoru, što samo treba da znači kako je i sigurnije. Nigdje sumnje da smo
pogriješili, više niko ni ne pominje da bi trebali kopati tranšej do
minobacača. Usuđujemo se reći kako je ovo naše sklonište premašilo svoju
prvobitnu namjenu. Ne daje sigurnost samo od gelera, ni granata mu ne može
ništa! Samo se je bitno dočepati ulaza. Za što nam tranšej nije toliko
potreban, kao brzina što nam može koristiti. Ma gdje se nalazili.
A
šator se ni uz pomoć mjesečine ne vidi. S livade, ali ni od skloništa. Taj
pojas šume svjesno nismo dirali. Za svaki slučaj. Čak ni sitnije šiblje.
Sve
ukazuje na sigurnost kakvu smo željeli. Uz sve te borce svuda okolo.
Poseban
je osjećaj prošetati do ivica stijena. I baciti pogled naniže. Prema Tjentištu,
Trebovoj, Zamrštenu, Popovom Mostu, Prijeđelu i svim drugim mjestima i uzvišenjima.
Svi pogledi su u tišinu. I polumrak. Sve se nazire, ništa se ne čuje.
Ni
metka. Noć kakva ovdje dugo nije bila. Obično bi, obavezno, makar pripucali
jedni na druge. Da kažu kako ih se ne plaše.
Večeras
nije tako. Da li jedni nešto spremaju a drugi se plaše? Ili obrnuto? Ili oboje.
Možda nešto spremaju i jedni i drugi. I istovremeno se jedni drugih plaše.
Onako
je, kako će biti! Bez obzira što smo mi par sati proveli vani, i nismo ništa
čuli. I što nam ono, što nam se dalo nazrijeti, nije moglo ništa reći.
Osim
onog što smo sami uradili. Zbog čega smo tih par sati tako i proveli. Mi
vjerujemo kako se nikad sigurnije nismo osjećali
