S'jeva munja iza ravna
Duvna,
susnježica iza
Sarajeva,
a Neretva, od Boga
prokleta,
čudno li si na valove došla.
Sve odnese hane i dućane,
i odaju
Džaferbegovice.
U njoj sjede Mara i
Aneta,
pred Marom je đerđef i preslica.
A Aneta psaltir
otvorila,
i iz njega troje grihe
kaže:
jedne grihe, ko ne
sluša majke,
druge grihe, i oca i
majke,
treće grihe, ko kudi divojku!
U
logor smo stigli s mrakom. Gdje nas je osim večere čekala i vijest da se Ćasara
vratio.
Kako
se svakako trebam naći s njim predložio sam da ga pozovemo u „našu“ kolibu.
-
Ne bi trebali, zbog Salka – Zaim me upozoravao.
-
Baš ga zbog toga i kontam ovdje zovnuti. Eko mu
je sigurno rekao za Crnog, a za Salka možemo reći kako smo se i dogovorili. Da
je pravo s našeg, otišao na položaj gdje mu je rođak. Tako bi ta priča bila
manje sumnjiva, mada osjećam da neće ni pitati. A ja bih da večeras utanačimo
što više detalja za ubuduće, volio bih da to bude ovdje da mi ne biste poslije
prigovarali kako nisam bio dovoljno dobar pregovarač.
-
Samo kad se u međuvremenu ne bi on pojavio, s
kanisterom.
-
Ne vjerujem. Mislim da im je prerano. A ako se to
desi, još bolje. Nek' nam se Ćasara pridruži, bar bi ga imali čime ugostiti.
Dalje
nisu komentarisali, ni Zaim ni ova dvojica, što je meni bio znak da naum mogu
sprovesti u djelo.
Tada
još nisam znao da se neću vratiti samo s njim. Još su nam se pridružili Eko i
momak po imenu Dževad. Što je, izgleda, samo mene iznenadilo.
Pa
sam požurio prijeći na svrhu poziva, čim su prošla uobičajena pitanja o
zdravlju, raspoloženju i privikavanju:
-
Da se odmah dogovorimo najvažnije. O ljudstvu.
Popričali smo među se, i odlučili da nema potrebe da uzimamo puno ljudi, samo
najpotrebnije. A to su oba Jusmanca, Horo i onaj mali Senad Hadžić. Njega
možemo koristiti i kao poslužioca i kao vezistu, baš kao što i Horo neće biti
samo bolničar.
-
Jesi li siguran da vam je to dovoljno? – Ćasara
je djelovao malo iznenađen.
-
Taman. A i sklonište bi nam bilo komotno, osim
toga i nije dobro ni previše gužve oko oruđa. Iz više razloga.
-
Kako god hoćete. Samo, ja imam bolji prijedlog.
Vjeruj da sam i na Vučevu razmišljao o ovome. Sjetio sam se da imamo ovdje i
dva prava artiljerca. Vjeruj mi da bi vam dobro koristili. Jedan je izviđač, a
drugi minobacačlija. Ne znam, možda ne bi bilo baš dobro da mi uzmeš oba
Jusmanca. I meni trebaju. A oni tebi više nisu neophodni, pokazali su ti
ciljeve koje su oni skinuli, sad ti je dovoljan i ovaj izviđač što ti ga
preporučujem. Kad ti kažem, on je još odgovorniji od njih dvojice, slobodno će
ti cijeli dan visiti na osmatračnici.
Nisam
htio sam odgovoriti, ali sam uzalud gledao put ostalih. Sem da će se složiti
kako god odlučim, drugo se nije dalo pročitati s njihovih lica.
-
Dobićeš još i kuhara pride – a oko odluke mi je,
opet, Ćasara pomogao.
-
Da kuhamo dolje, na licu mjesta?
-
Zašto da ne. Utovarićemo jednu peć, drva imate
koliko vam treba, dobićete i brašna, ulja, svega što vam treba!
Priča
je nastavljena u tom smjeru. Atmosfera sve opuštenija, sve izglednije da ćemo
na kraju biti svi zadovoljni.
Uključili
smo maštanja kako će nam boravak na Kikalu biti vrlo zanimljiv, nadasve ugodan.
Toliko da će najmanje biti važno ko će sve još biti s nama.
Zadovoljstvo
je bilo i na drugoj strani. Nametnuli su nam Amira i Asima Madeška, koje sam
upoznao na onom putovanju po naoružanje i za koje držim da mogu biti vrlo
korektna zamjena za Jusmance. Za koje sam ja učinio koliko sam mogao, koliko
mislim da su i tražili od mene. Nastojao sam ih zadržati, ali je presudnija
volja sudbine, odnosno trenutak popustljivosti. Moje ili Ćasarine.
A
u cijeloj priči smo imali jedno zajedničko. Želju da vrijeme prolazi. Meni kao
cilj da ne razmišljam o Salku Pendeku, i da prije toga niko ne priupita za
njega. Ćasari, da ga dočeka. I na taj način, a ne pitanjem, sazna za njegovo
odsustvo.
I
svi smo, makar po jednom, pogled pružili do rupe iznad nas. Ali, i to smo
poštedjeli komentara. Desi se da čovjeku puška opali slučajno...
Samo,
da li neko može slučajno kucati na vrata? Ne može, mada je ovo ostalo bez kometara.
Neki smo znali, neki slutili. A vrata je otvorio Dževad Vejo, kao najbliži. Bez
da je i upitao ko je.
Omer
i Salko. I njihova ne mnogo začuđena lica. Nisam htio vjerovati da su bili
toliko glupi da tek tako uđu, da prethodno nisu malo osluškivali. Nisam
vjerovao ni kako im se čekanje oduljilo, već su samo pogrešno procijenili kako
je njihovo odsustvo ranije otkriveno.
U
suprotno su se mogli uvjeriti, čim se Ćasara nama obratio:
-
Čim sam vas prvu večer vidio, znao sam da ste
snalažljivi. Svaka vam čast. A i ovoga – okrenuo se prema Omeru – čim su mi
njegovi rekli da je ovamo otišao, znao sam da je nešto smislio.
Tako
su mogli unijeti kanistere, koje su bili kao zaštekali za kolibom. Poslije čega
će biti uzvraćeno s druge strane, za nas još jedno iznenađenje. Nije bilo
uobičajeno za ovo doba godine da se ima suhog mesa, ali je Dževad Vejo iz
torbice izvadio dvije veće vješalice.
Shvatili
smo bez objašnjenja. Ćasara je i o tome jako vodio računa.
Ovdje
se meso sušilo organizovano. Da se ne kvari, ali i da ga uvijek ima. Za
situacije koje bi dovele do žešćih i dužih borbi, koje ne bi dopuštale
spravljanje kuhanih jela. Ali i za ovakve prilke!
Preskočili
smo sve što je prethodilo ovakvom susretu, osim što nas je sve zanimalo da li
nam nose kakvih novosti s puta.
-
Tamo, nigdje žive duše – Omer je pričao – što se
četnika tiče, mogli smo sve pjevati kroz selo. A i vrijeme nas je brate
poslužilo. Baš kao kad smo civile prebacivali. Drina mirna, kao nikad. Vjetra
skoro i ne bi, ama niko nas nije mogao ni opaziti. Sakrijemo čamac, i odmah
ravno u selo. Kažem, mogli smo pjevati. Što jest jest, prvo smo ove kanistere
izvadili. Bili su zakopani u prišumku, zato smo lahko lišćem ponovo
zamaskirali. Reda radi, ali nismo ni morali. Nema četnika „s glave“. Čim je
svanulo, popeli smo se na onu stijenu iznad moje kuće. Tu sam ja im'o skrivenih
nešto stvari, a tu smo i presjedili vazdan. Oči su nam „ispale“ zureći u put
dolje. Niđe nikog! A ni tragova. Da je iko prolazio, poslije ovh kiša bi se
vidjelo. Opet se pred veče maksuz spustimo i prošetamo skroz do glavnog puta.
Ma kak'i! Niko, stari, tuda ne šeće. Njih je sada svuda prpa. Svud nas se boje.
Posebno tamo, kud god da bi prošli moraju biti spremni da iza svakog grma
iskoči neko. Nekad sam kont'o da bi i tamo dobro bilo staviti koju minu, ali
sam sad siguran kako bi to bilo bezveze. Možda mi je bilo malo žao što ne
ostadosmo još bar jedan dan, ali rekoh da je šteta propustati ovako lijepo
vrijeme. Mislim, za prelaz preko Drine. Začas smo se ponovo prebacili, i evo
nas.
-
Nek ste se vi hairli vratili – bio je prvi
Ćasarin komentar.
-
Da nam još koji put odete – kroz osmijeh je Eko
dodao.
-
Niko nije nikad da se ljudima, koji to već mogu,
brani da odu obići kuće – Ćasara se dopuni – samo se red neki mora znati. Treba
svog komandira pitati. A on procjenjuje koga smije pustati. Ja u Omera, kao i
njegov komandir, i njemu slične, nikad ne sumnjamo.
O
tome više nismo. Otišli su, vratili se, i to je najvažnije. Nikog nisu sreli,
vidjeli, niko ni njih, nisu imali nikakvih problema i sada su tu. S onim što su
donijeli.
A
razvilo se pravo sijelo. Dugo u noć, da je Omer morao korigovati raniji
dogovor. Za ponijeti svojima uzeo je samo dva litra. Da bar toliko ostane i
nama za sutra, kad se Crni vrati.
Koja
razlika u odnosu na noć ranije. Neuporediva, da još bolje shvatimo glupost koju
su nam onako priredili Mufo i Džemo.
Kako
sam večeras odmarao mozak! Pustio sam njih da prizivaju neka svoja sjećanja, a
ja sam razmišljao o detaljima Omerovog i Salkovog putovanja. Iz ugla i svih
sličnih koji su im prethodili. Posebno iz vremena kad su otud preko Drine
prebacivali sebe, žene i djecu, hranu i stoku, kao i druge korisne stvari.
Prisjetio sam se kako mi je Šefedin Pezo pričao o tome. Tad mi je sve izgledalo
ne baš sasvim realnim. Sad vidim da to nije tako. U pitanju je samo malo više
hrabrosti, s tim da je to ranije bilo pomiješano s maglom.
A
kako je flaša kružila, počeo sam sve to da i doživljavam. Maštao sam da, kad
ova djejstva prođu, pokušam s nekim od njih dogovoriti da im se jedne prilike
pridružim. Osjećao sam opasnost, ali i uzbuđenje koje me je privlačilo.
Uživao
sam u ovim svojim maštanjima. Nije mi bilo žao što sam bio pasivni posmatrač
njihove priče. Svakako se skroz malo govorilo o onom što dolazi, što nas čeka.
U trenutku ovakvog druženja to i nije bilo toliko važno, a i izvijesno je kako
će između nas i Ćasare svaki dogovor biti moguć.
Što
je prošlo, zaboravljeno je. O onom što će doći, razmišljaćemo kako bude
dolazilo.
