Kolika je ta na moru
galija,
još je veća u mog babe
avlija!
Na avliji od sedefa
skemlija. 14.septembar 1992.
Na njoj sjedi moje
drago ljubljeno!
Ja je jubim s desne
strane obraza,
ona mene ispod mrka
fesića!
Dogovorili
smo se da ni Crnom ne govorimo ništa. Ni Salku, kad se vrati. Mislimo kako je
najbolje da neko vrijeme ono što se dogodilo ostane među nama četvoricom.
Crni
je otćutao svoje sumnje, sam je već nekoliko puta prisustvovao prepucavanjima
među nama, u čemu su svakako ona dvojica prednjačila. Njegovo je čudno gledanje
nastale rupe davalo do znanja kako našu priču, ipak, uzima s rezervom. Nismo
osjetili da li je primijetio drugu, koju smo jutros stigli zakamuflirati.
Meni
se učinilo da sam na njemu vidio nešto drugo, da osjeća dio i sukrivice. Za
napetost koja pojačava onakve svađe. Lakše sam njegov postupak tako protumačio,
nego kao način da nam se zahvali na tome što smo svi stali iza njegovog
prijedloga oko posjete selu.
Iako
je u svemu bilo nečeg što me je bunilo. Nastranu što sam skoro žalio što i sam
ne pušim, kad sam vidio koliko je to svima značilo. Nikom nije mogao reći da je
to baš sve duhana što je imao. Nije mi bilo jasno kako je tačno odmjerio koliko
da metne duhana u kesu, koju je izvadio pred spavanje. Četiri solidno smotane
cigare. A kako nije znao za Salkovo odsustvo, biće da je bio planirao tanje.
Ipak, halalio je koliko je halalio, dovoljno da se svi vratimo u normalno
stanje. Efekat je bio veći od njegove preciznosti.
To
se najbolje vidjelo jutros. Sačuvali smo koncentrisanost i spremnost na ono što
nas čeka. Što je već bitnije od onog što je za nama. Kao i san koji me pred
zoru probudio. Nešto sam slično sanjao, ali sam i ja bio sa Omerom i Salkom.
Probudio sam se preznojavajući se kako da na Trebovu javim da je jedan naš
stradao zbog nemarnosti. Opet sam zaspao baš zbog toga što je to bio samo san.
I što nisam želio razmišljati koliko me još čeka noći sa sličnim snovima. Crni
je mirno prihvatio obrazloženje Salkove odsutnosti, postajući sve sigurniji da
je i njegov odlazak sada izvjestan.
Što
mene baš i ne veseli. Iako je dan na položaju, s tim u vezi, prošao bolje nego
sam se nadao. Za cijelo vrijeme niko nije ni upitao za Salka, mada se nije
moglo skriti da nedostaju dvije snažne ruke. Jer je još jučer bilo jasno kako
nas ovdje čeka mukotrpan posao, koji će dobrim dijelom ovisiti i od toga koliko
se niko od nas ne bude izvlačio.
Riječi
kojima sam i sebe i ostale jučer bodrio, sadržane su u jednoj staroj poslovici,
po kojoj će se i najveća planina osuti ako se potkopava svakog dana. Danas to
nisam ni jednom ponovio, iz razloga što više ni ja u to nisam vjerovao. Već smo
znali kako je samo prvi nakop bio pod zemljom, u drugom je bilo pola zemlja
pola kamenje, i slutnja kako će dublje biti sve gore i gore. Što se od jutros
iz minuta u minut uporno dokazivalo.
Lopate
skoro da ni ne upotrijebljavamo, ali zato sve manje i krampove. Ćuskije su nam
postale glavni alat. Zapravo, krampovima i lopatama smo izmislili druge
namjene, koristimo ih kao poluge. Za vađenje sve krupnijih kamenova, različitih
oblika, boja i sastava. Što posebno osjetimo kad naiđe neki od onih zbog kojih
smo i macole morali nositi. Tako da nam je za pojedine kamenove trebalo učešće
skoro cijele grupe, i više od pola sata vremena.
Jedino
dobro, nadamo se kako se to neće okrenuti u loše, bio je brzi protok vremena. O
čemu smo kako je dan odmicao sve više razmišljali. Pa može biti kako je i to
kumovalo da se Salka niko ne sjeti.
Vjerovatno
bismo s radošću dočekali da se kiša sjetila da nas i danas ranije prekine. Kao
što sam ja neku utjehu tražio u tome da su Džemo i Mufo dobro sarađivali, teško
za povjerovati i potpuno prešutjeti.
-
Eto vas k'o u Zamrštenu, kad ste nas ono iznenadili
dobrom pitom – njihov trud oko jednog kamena me baš na to podsjetio.
A
njih je možda umor sprječavao da drukčije reaguju na ove moje riječi, koje su
oni shvatili samo kao provokaciju. Ali, valjda, da na to imadoh i neko pravo.
Ipak
će najprije biti da za mir najviše trebamo zahvaliti što nas je i dalje čekalo
još puno kamenja. Zapravo, postajali smo svjesni kako se ova dva dana truda
skoro i ne primijete. Nismo otišli dublje od četrdeset centimetara, pri čemu
nas je već proganjao osjećaj kako ćemo dalje još sporije napredovati.
Mada
je svakim pogledom na hrpe kamenja, zemlja se dakako nije više ni primjećivala,
oživljavana jedna nova ideja. Koju smo pred kraj dana počeli naglas
razmjenjivati.
Nadu
da bi se ispod slojeva kamenja ponovo negdje mogla pojaviti zemlja, prestali
smo i prizivati. Što nas je i natjeralo da razmišljamo u ovom pravcu. Sad kad
smo skoro svjesni kako bitku s ovim tlom nikako nećemo dobiti. Snage nemamo
toliko, morali smo provjeriti šta nam je s pameću.
Niko
nije reagovao na tuđa jadikovanja, niko se nije usuđivao ozbiljno govoriti o
odustajanu. Ali smo redom dopunjavali Crnog koji je prvi rekao kako je ovo
kamenje idealno za gradnju. Gledali smo koja je dubina do koje bi se ipak
trebali ukopati. Pri čemu je, odmicanjem dana, ta granica smanjivana.
A
kada smo Crnog, naravno uz još jednog od onih što su nam pomagali, zapratili u
selo, jedino o čemu smo u povratku i pričali, bilo je to.
-
Ja bih se još sutra natjerao – Džemo je izgleda
sabrao svu našu raniju priču – možda i naiđemo na neko lakše kamenje, krečnjak
ili nešto slično, pa kol'ko god da iskopamo. Zapravo, da onda procijenimo dokle
i kako možemo.
-
Ja ću se složiti – odobrio sam njegovo
razmišljanje – s tim da se ja za se bojim kako već sutra neću ni za šta moći
uzeti. Ako ima više takvih, mogli bi odmah početi sa zidanjem.
-
To nas na kraju i čeka – Zaim je bio sljedeći –
možda, jedino, da probamo na nekoliko mjesta. Da se kao možemo zakleti da smo
pokušali, a uhar može biti svaki cenat.
-
Kako god odlučite – oni su imali jednog koji je
najčešće predstavljao njihove stavove – mi smo tu samo da vam pomažemo. Ako
kažete da smo vam još potrebni, mi smo tu. Ja samo ne znam ni što smo ovoliko
zapinjali, kad niko ne zna do kad trebamo biti gotovi. Mislim da je bolje
polahko: neko, ne daj Bože, izvrne ruku ili nogu, poslije od njeg nemaš ništa.
Ovako, ima nas brate, moremo mi ovo iskopati, ali će nam trebati više od hefte.
-
Sjetio sam se nečeg – opet se Zaim javi – šta
mislite da od sutra nastavimo kopati samo za noge, kako budemo ukrug sjedali?
-
Tako smo bili i planirali – odgovorio sam onako
kako sam ga shvatio – ali je džaba ako se ne može. Jali kopali samo ispod nogu,
jali cijelom dužinom, ako ono ne može.
-
Nisi me skroz razumio. Mislio sam, ako ćemo već
sutra još bubati, onda da to bude najracionalnije. Gdje god naletimo na jači
kamen, samo ga obiđemo. Ne treba nam sklonište da bude kao hotel, na kraju nam
trebaju dublji prostori samo da se u njima mogu skupiti po dvije noge. A i to
ako svugdje ne stignemo, izbalansiraćemo na drugi način. Napravićemo male
panjiće. Nadam se da ste me skužili. Bitno nam je samo da odemo najdublje što
možemo. Nećemo praviti komfor, ali ni da se grčimo. Da još sutra zapnemo, a kad
na red dođe zidanje, to će već ići znatno brže.
-
Ako i nisam tebe razumio, sebe jesam – znao sam
kako odgovoriti – ja sam već govorio da nam sklonište nije ni potrebno...
-
Jebi se – sad Mufo nije mene razumio – dabogda
nam ne trebalo, ali je bolje ikakvo nego nikakvo. Šta misliš da ipak padne, da
zaluta... Ni ja se ne bojim granata, samo gelera! To i jeste svrha skloništa.
Osim, ako smo baksuzi da nas baš direktno pogodi.
-
Nisam završio, htio sam reći da ćemo sutra o
tome. U pravu su i oni koji kažu da smo malo prenaglili. Možemo pola sata
odvojiti za procjenu šta nam je najbolje. Ali vam ja odmah priznajem kako ću
glasati za ono rješenje koje bude zahtijevalo najmanje kopanja. Osim, ako se
dogovorite da kopamo dok ne ostanemo bez ruku.
