Bukovica Vilenicu pita:
„Vilenice, što si zamaglita?“
Vilenica njojzi odgovara:
„Ne pitaj me, jaranice stara!
Gledam jada od Travnika grada,
kako jadan od vatre nastrada.
Kad mašina kroz Travnik maršira,
iz mašine iskra isfrcila.
I zapali Begovu pojatu,
uznemiri mlade u halvatu.
Redom pali hane i dućane,
mnoge kuće i mnoge kahvane.
Sve popali do pola čaršije
i lijepe Šarene džamije.
Vatra prži, izgorješe kuće
i medresa gdje 'no softe uče.
Stare majke po sokacim' trču.
Majke trču, svoju djecu viču.
Svaka plače, gleda vel'ke jade,
svaka svoga po halj'nama znade.
Plaču, kunu, prokletu mašinu;
Svaka majka trči svome sinu!“
Niko
nije glasno pomenuo šta nam je značio trenutni odlazak trojice, a svi smo
znali. Nastala je još teža gluhoća. Kao da je s njima otišao po dio i svakoga od
nas, i niko ne žudi da se oni vrate, samo taj njegov dio.
Promijenili
bi to nekim poslom, ali nismo znali šta raditi. Nismo imali šta, ali je pitanje
kako bi volju nadosmjetili i da smo imali. Vidjelo se to najbolje kad smo
ponovo bili kompletni. Madešci su se vratili, ali je falio i dalje dio svakoga
od nas, što je važilo i za njih trojicu.
Ovaj
prvi dan se teško podnosio. Za sljedeći ne znamo. Sve zavisi kuda nas osjećaji
odvedu. Sajo je sveo janje, za ražanj je bio poseban specijalista, ali danas
ništa nije moglo imati raniji ukus. Sve zbog osjećaja!
Dva
puta sam natjeran da šaljem telegram s istim pitanjem: ima li išta novo? I
odgovor je oba puta bio isti - nema.
A
osjećaji ne kazuju tako. Biće! Zato i ne znamo trebamo li se radovati akšamu,
ili strijepiti od njega? Da li ikako stražariti, ili nikako ne spavati? Da li
je najbolje noćiti vani, za homorama? Tako bi vjerovatnijim učinili da nas
četnički diverzanti neće pronaći.
Osjećaj
ponovo hrabri, tako mora biti. Čime bi se, inače, branili? S „tri i po
automata“, kako to neko reče, i s još šest „pola pušaka - pola štapova“?
Osjećaj
pokušava odgovoriti. Možda je najbolje da što ranije počne.
***
Osjećaj
ne laže! A nekad je brži nego što očekujemo. Nešto je počelo, i to taman s
padom mraka.
Požurili
smo ivici stijena. Onoj istoj, pored koje smo prije par noći tako uživali u
ovakvom akšamu.
Večeras,
tome ni slično. Ono što se vidjelo, nije nas dugo zbunjivalo. Kako smo shvatali,
sve manje nam se dopadalo.
Četnici
su, ipak, brži od naših. Jedno od sela s druge strane Sutjeske već je bilo u
plamenu. Prije nego smo čuli pucnjavu. Što će reći, kako borbi nije bilo.
Srećom, ni civila. Bar bi trebalo da je tako.
Šaljem
novi telegram. Konkretniji. Pitao sam jasno, šta se tamo dešava.
Odgovor
nije kasnio, ali ni objašnjavao. Nije se podudarao s onim što smo gledali. To
što se događalo ispred nas, a ispod njih, za njih je bilo - ništa.
Nagovoren
sam da ponovim telegram, ali da sada u njemu kažem kakav je pogled odavde. Gori
naše selo.
Razumjeli
su, odgovor je ovaj put bio sadržajniji. Optimističan, ili obećavajući. Da se u
prvom dijelu složimo, a u drugom ponadamo: „Ko im jebe mater, neće dugo!“ –
tako je tačno glasio.
Kao
da je sada i pogled odavde postao malo bistriji. Ostaviće nas zagledane, sve
dok je pucnjave bilo. I malo duže. Tražili smo razlike u slikama koje su oči
gledale i onih koje su telegrami stvarali. Manje ih je bilo sada.
Kako
god, ne možemo uticati. Mogli bi dobaciti, ali ne u ovo doba. Osim toga, tamo u
Zamrštenu imaju više mina. Oni su trebali. Ne da spasu selo, četnici su tu
sudbinu namijenili svakom našem u Dolini, ali da bar ubiju nekog od tih
palikuća. Veće bi im šanse bile od pješadije koja se inatno, ali i štedljivo,
povremeno oglašavala. Nisu, valjda Major zna razloge.
Pola
sata po prestanku pucnjave, možemo nazad. Pod ceradu ili za homore, još ćemo
razmisliti. Nešto smo već znali, počelo je. Kad bude vrijeme, shvatićemo i šta.
I zašto smo i došli na Sniježnicu, i na njoj ostali. Gdje god noć proveli,
imamo o čemu razmišljati. O danu koji je pred nama, koji će također ponuditi
nešto novo. Možda i naše angažovanje. Zbog čega trebamo biit odmorni. I ne
ponoviti dvije iste noći, kad je izbjegavanje sna u pitanju.
Situaciju
trebamo dočekati onakvu kakva jeste. Ni lakšu ni težu. Ima načina.
Noć
nema namjeru iznenaditi nas kišom i vjetrom, da se provesti vani. I spavati
jednim okom. Na momente i na smjenu, i s oba.
