Kad pogledam sa Čardak
divhane,
vidim mnoge njive
neorane!
Jedna njiva u srce me
dira,
mrtva majka u njoj mi
počiva.
20. septembar 1992.
Kad zamislim moju
majku staru,
ne vjerujem da je u
mezaru.
Crna zemljo, gledat te
ne mogu,
kad pomislim ko mi je
u grobu!
Pred
zoru su hrabriji imali potrebu da se varljivosti prirode suprostave sklanjanjem
pod ceradu. A opet smo se svi iskupili, oko Sajove kuhinje. Poslije, odmah na
položaj, na osmatračnicu. I uz stanicu. Svi.
Vidimo,
nastavlja se dešavati. Gori još jedno naše selo. Ali, nedugo poslije, i jedno
njihovo. Grandići, jedino koje smo još mogli zapaliti. Vrbnicu smo nekoliko
dana ranije, Donja i Gornja Čagošta su predaleko za sada, a ovih nekoliko
zaselaka oko Tjentišta su preopasna zbog njihove artiljerije, koja je dakako
brojnija u odnosu na ovo što mi zovemo našom.
Na
nastavak pucnjave se također nije dugo čekalo, kao ni na nastavljanje divljanja
njihovih palikuća. To što pale, jeste divljanje, a ovo što se puca još nisu
borbe. Kuraženje, i naše i njihovo. Kako to traje duž cijele linije, pitamo se
do kada. Kada će prijeći u napad, prije njihov nego naš.
Bojim
se da ćemo postati dosadni s telegramima, ali ne možemo biti ni tako mirni.
Uporno želimo vjerovati u ono što bi voljeli, pitamo se šta naši čekaju, zašto
ne krećemo u napad. Ako to mi ne učinimo još danas, čak i prije podneva,
onda...
Umjesto
stanicom, odgovor dobijamo u obliku prvih četničkih granata. Naši, iz
Zamrštena, tek stidljivo odgovaraju. Sve nam počinje izgledati kako četnici
polako kreću s napadom, a naši se još kuraže.
Od
četiri ispaljene naše granate, mi odavde nismo upratili ni jednu. Pokušavamo to
iskoristiti da na taj način bar nešto doznamo. Pitali smo da li je neka pronašla
cilj. Odgovor je nejasan, „Dobro je“ je toliko nedovoljno da se u njeg
povjeruje.
Možda
još vjerujemo u ovo što Major čini, ali siguno da i gubimo strpljenje. Skoro
smo se spremni kladiti da se ovako neće u noć ući, sve manje se nadamo kako će
se neko sjetiti da i nas uključi, ako se već kuražimo da idemo do kraja, a time
bi četnike makar malo zbunili. Ali, to ne smije čekati noć...
Niti
ima logike da smo mi sve vrijeme na okupu, mada je ništa manje umijeće
rasporediti nas. Iako sam ja u šali kazao kako je to lakše nego da nas ima
više. Dodao sam da se raspored sam nametnuo, naglasivši kako pritom nije
podržan kvalitet naoružanja koji imamo. Ako zanemarim kako smo oko naše
situacije neke dgovore već imali.
Dokle
god bili ovdje i šta god radili, jest nam je. Što znači da je Saju mjesto u
dolini. Neparan broj nas je svakako, posla mu nije previše i pomoćnik mu nije
potreban, najmenje i dosadno, nem bune što će baš on biti sam.
Njegovi
rođaci su, također prirodom zaduženja i bez ičije moguće primjedbe, vezani za
osmatračnicu. Tačno je da su tamo ispod stijene i da tuda četnici ne mogu doći,
ali jedine konkretnije informacije koje možemo imati je to što sami osmotrimo.
A niko od nas ne može biti pouzdaniji.
Kako
su jedini mogući prilazi nama, sa Sniježnice i iz Mrkalja, a oni su povezani s
našom lijevom stranom, logika je da se nas osam tako i rasporedi. Cijeli pojas
nije dug, možemo po dvojica i da pogledima, vizuelno održavamo kontakt. Iako
sam u glavi imao nekoliko varijanti, uparivanje sebe s Hadžijom je prva koja mi
se javila, koju sam iz istih razloga zbog kojih sam u Zamrštenu stražario s
Titom, pa s Nerkom, uzimao i kao najprirodnijom. U momentu kada sam to htio i
saopštiti pogled mi se sreo s Džemovim. Možda i nisam u pravu, ali sam odlučio
postupiti kako mi se učinilo da on razmišlja.
-
Zaim i Salko neka idu dnu brine. Kod one dvije
homore, tu Crni i Faruk. Iza one najveće, Mufo i Hadžija. Džemo i ja, u ono
šipražje gore, kako bi mogli odande povremeno i do onog grmena, „naše“
osmatračnice – mirno sam predočio smišljeni raspored, pri čemu sam pogledom
jedino tražio reakciju Džemovu, osjećajući olakšanje vidjevši i slaganje.
***
Prestanak
puškaranja je nekad iznenađenje. Saznali smo vrijeme u koje četnici ručaju. Od
jutra, puške skoro nisu ni mirovale, dva-tri sela su nam zapalili, usput
dopalivši u još nekima ako su koja koliba, štala, sijeno, pseća kućica ili ćumez
bili preostali, spram naše četiri ispalili su desetak puta više granata, a evo
blizu dva sata sve miruje.
Biće
da su artiljerci prvi završili s ručkom, ali i još neki.
-
Je li išta u Mješajima ostalo da nije izgorjelo?
– trefilo se da je Džemo bio iza grmena, pa je Tito samo mene ovim pitanjem iznenadio.
-
Je li misliš u Mješajima, ili Trošnju!? –
iznenađenje sam brzo pretvorio u neskrivenu tihu radost.
-
Dolje, niže, oko Mješaja. Zato i pitam, ako nije
onda su naši napali. Nešto gori, odavde gledano bi jedino moglo biti neka kuća
ili veća štala, ili nešto tako.
-
Ne vjerujem, žao mi je – prekinuo sam njegovu
ushićenost – ako to gori negdje dolje, a baš liči samo na jedan objekat,
svakako nisu naši. Ali ako je tačno, ti si, onda, za muštuluka. U napadu na
selo, nekim čudom su moja i još tri kuće u Barici bile pošteđene. Koliko sam
čuo, ovi što su zadnji išli kao da su vidjeli kako su te gornje naknadno
izgorjele, dok za moju nisu bili sigurni. Najprije bi moglo biti da je sad
došla na red. Što je, vjeruj mi, za muštuluka. Ja sam, znaš, već bio obećao da
ću, kada budemo oslobađali Trošanj i Mješaja, lično da je zapalim. Da bi svi
bili u istom položaju, pošli od početka. S tim da mi to ne bi bilo baš
prijatno, pa mi dođe drago ako su me četnici poštedjeli tog neprijatnog truda.
Dok
smo puzali ka osmatračnici, da potvrdim ili negiram njegove procjene, osjećao
sam da nam očekivanja nisu ista. Prvi pogled koji sam ja pružio u tom pravcu
nije mi omogućio da riješim našu dilemu. Osim što sam se uvjerio kako se jasno
ističe razlika između dima i magle.
-
Vidiš li? – nakon skoro dva minuta strpljenja,
Tito je zatražio moje mišljenje.
-
Vidim, samo, da ti priznam, mene ovo nikako ne
vuče u Mješaje.
-
Kako?
-
Vuče me malo dalje.
-
Šta je tebi!? Ako vidiš dim, moraš se i
orijentisati. Vidiš uvalu Drine, vidiš da je blizu, a s gornje strane se
ravnjaj prema Kmuru.
-
To me i buni. Kmur mi je nekako preblizu.
-
To se tebi čini odavde. Ali su ono Mješaja,
hiljadu na sto!
-
Ja se, doduše, bolje snalazim na karti nego u
prirodi. Volio bih da si ti u pravu, jer bi, onda, to bilo to. A nije ni bez
logike. Ako su sad krenuli paliti redom, što ne bi i ono što im je nekad prije
ostalo, pronaklo. Zadnji put kad su naši išli postavili su neke mine, jedna je
odmah odradila, sad kad je ovo počelo, onima dolje je ispala prilika da se bilo
kako osvete, kad nam ne mogu na drugi način ništa. Uostalom, ne čini mi se
previše značajnim, osim što bih ja pravo volio da je ovo baš to.
Dok
smo se nas dvojica još neko vrijeme razgovarali, on mene dodatno ubjeđujući
kako je njegova orijentisanost neupitna, iznenada je prekinuta tišina iza naših
leđa. Četnička granata me nije obradovala, ali sam je iskoristio da nas požurim
nazad.
Ponovo
smo svi na okupu. Nikom se nije trebalo pojašnjavati kuda granate padaju, znali
smo to od onog dana kad su prvi put pronašli Sniježnicu. Samo smo se malo
nasmijali četnicima, što oni nisu imali pojma koliko ove granate uzalud bacaju.
Oni to ne znaju, a mi, ni šta se dešava, tačno sprema, osim što pokušavamo biti
spremni.
Nekoliko
sati smo bili na brini, sad se doima mudrijim skloniti se od granata. Ako
četnici vatru prebace, malo je spuste.
Što
se, na našu sreću, nije desilo. Stali su na četiri ovamo ispaljene, a onda se
ponovo okrenuli Trebovoj.
