Sanak snila Mujagina
ljuba,
sanak snila, iz sana
skočila,
đe se bješe nebo otvorilo,
sve zvjezdice krajem
pobjegoše.
Samo osta zvijezda
Danica,
koja grije brda i
doline,
među njima Plav i Gusinje.
Na vrh brda zelena
livada,
na livadi od zlata
jabuka,
pod jabukom prostrta
serdžada.
Na serdžadi zaspala
djevojka,
pod glavom joj đerđef i
vezivo,
a pored nje zaspalo
jelenče.
Puškaralo
je, pa bila pauza, pa opet nastavilo. I mi se malo navikli. Nije ni bilo toliko
teško, sve to je bilo još uvijek dovoljno daleko od nas. Nisam naređivao da se
opet pomjeramo, niti se protivio što do kraja dana ostajemo uz sklonište. Ne
razmišljam ni kako ćemo novi dan početi, pokušavam prihvatiti da i ostali misle
kao ja.
Zapravo
ja postajem uvjeren kako svi nesvjesno navijamo da ovako što duže traje.
Spremni da se trznemo tek kada se nešto začuje na našoj strani Sutjeske. To nas
jedino može nemirnima činiti.
Nismo
dugo čekali. Taj jedini pucanj, bez obzira što smo lako poznali da je ispaljen
iz lovare, više nas je iznenadio nego prva granata. Dvojica ili trojica su
inertno bili i zalegli, poslije čega smo svi zajedno shvatili šta nam nedostaje
u brzom rješavanju zlih sumnji - nismo baš bili svi na okupu. Zapravo je Sajo i
jedini za koga nikad nismo znali da li ili ne treba biti u našoj blizini.
Njega
je početak granatiranja zatekao blizu jedne homore, za koju se bez razmišljanja
sklonio. Tada, još ne sluteći koliko je sudbina imala uticaja. Ne samo da ga je
štitila od mogućeg bližeg granatiranja, već je spriječila da ga primijeti
srndać koji je tuda naišao, vjerovatno i sam zbunjen ovim što se dešavalo. Sajo
se nije dvoumio da li da to iskoristi, bio je poznat kao prilično uspješan
lovac. Jednako kao kuhar. I gurman. Tako se sve poklopilo kako bismo večeras
svi uživali u gulašu od srndaća. Obećao je tako, kad smo mu se pridružili radi
pomoći oko lovine. Što je ostala i naša jedina pomoć. I da ne sumnjamo.
Kad
smo htjeli uživati da se makar motamo oko njega dok sprema obećani
specijalitet, oglasila se stanica, na koju smo pomalo bili počeli zaboravljati.
-
„Budite spremni“ – umjesto šifara, odmah sam
pisao slova i izgovarao ih naglas.
-
„SPREMNI“! – bio sam siguran u ono što javljam,
bez obzira što smo do prije sat slušali granate koje su padale po Sniježnici, i
što do noći nije ostalo više od par sati.
Osim
Saja svi smo bili uz minobacač. Čekali.
Uzalud.
Minuti su prolazili, a mi smo i dalje samo bili spremni i nijemo zurili u
stanicu. Koja je bila još njemija. Povremeno bi pogled skrenuli put neba.
Dana
je ostajalo sve manje. Ako su ozbiljno o nama razmišljali, ubrzo bi to trebali
potvrditi. Istina, mi smo se više bili ponadali nego što smo povjerovali.
Dešavanja na drugoj strani su, suprotno našim cjelodnevnim slutnjama, lagano
počela jenjavati. Ulazili smo u mirnu noć, u kojoj se najjače čuo miris srnetine.
Mami.
Čini se predug za čekati. Zato sam stvorio ideju, dao sam stanicu Senadu, koji
joj se obradovao, a sebe i Tita, koji nije imao ništa protiv, još jednom poslao
osmatračnicama.
Ja
sam do svog grmena, kao obično, morao puzanjem. Tih petnaestak sekundi kao da
nije pripadalo ovom danu. U njima nije ispaljen niti jedan jedini metak, koji
sam ja mogao čuti. Vjerovao sam slučajnosti, pa sam odmah zauzeo uobičajeni
položaj za osmatranje. Riješen da uočim i lociram prvo mjesto s kojeg se
pucnjava ponovo začuje. Pogled sam razbacivao cijelim horizontom.
Kao
za inat, nigdje ni metka. I tako još nekoliko narednih minuta. A, onda, jedva
metak ili dva. I to na onom dijelu suprotnom od mog trenutnog pogleda. Za par
minuta, opet. I nekoliko puta tako. Samo ponekad bi to bio kraći rafal, ali
obavezno tamo gdje moj pogled nije išao.
Sve
ovo me jako ljutilo. Ne samo zato što sam mašio pogledom, ne više ni zbog našeg
iščekivanja, koliko što je ovo sad ličilo na ono što nam je telegramima ranije
javljano. I što je sve izvjesnije kako će se dan tako i završiti. Na našoj
spremnosti.
Tišina
polako prikriva cijelu Dolinu. Mene tjera na nova razmišljanja. Da li ona samo
označava kraj ovog što je bilo danas, ili najavljuje ono što možda noć skriva,
u boljoj varijanti sutrašnji dan. Zbog čega smo od maloprije i ponovo spremni.
Teško
mi je u svemu razgraničiti svoje želje i realnost. Možda je to, osim ranije
ljutnje, ono što me još drži za grmenom. Ili način da sam od sebe prikrijem
svoju nervozu. Svjestan sam kako večeras neću ništa više vidjeti što bi
opravdalo moje zadržavanje, zbog čega već čujem zvižduke Džema i ostalih.
Svejedno,
nešto me zadržava. Uvjeravam sebe kako je to želja da uživam u sutonu. I to
onom njegovom najljepšem trenutku. Zapravo, u osjećanju tog trenutka. Koji se
isplati sačekati.
Već
je blizu. Sunce više ne viri, samo njegove zrake. Osjećam, prepoznajem da je to
to. Suton nad cijelom Dolinom. I tišina u kojoj se još može uživati. Još puno
minuta, dok se mrak potpuno ne spusti.
Hoću
to. Hoću da ispratim i spuštanje mraka. Nigdje mi se ne žuri. Ne marim za nove
zvižduke, sada i za Sajovo dozivanje. Miris srnećeg gulaša sam do maloprije još
i osjećao, sad je želja za dočekom mraka odavde - jača. Gulaš neće nikud
pobjeći.
Mrak
ubrzano stiže, čak me tom brzinom oduševljava. Čini mi se kako svaki treptaj
oka oduzima ponešto od dana. Osjećam da svaki put kad nanovo otvorim oči imam
pravo potražiti ono što je upravo uronilo u mrak. A to je ono najljepše.
Doživljavam kao da mu sam pomažem. Da, recimo, dva brežuljka spoji u jedan.
Koji će se, opet, samo nešto kasnije spojiti sa susjednim. I tako dok sve skupa
ne postane jedan mrak.
Ovako
precizne prilike ko zna kad ću ponovo imati. Lakše mi je otrpiti ta zviždanja i
dozivanja, nego ovo propustiti. A ako me ne budu htjeli shvatiti, neću im ni
objašnjavati kako čovjeku može pasti na um da u nečemu takvom uživa u ovakvom
trenutku.
Obli
me hladan znoj. Prvo, a potom se kompletan stresoh. Nije valjda da je to to,
taj podsvjesni osjećaj!? Neću da vjerujem, ali za svaki slučaj pljunuh ustranu,
i malo se pomjerih s mjesta. Objašnjavam sebi da čovjek nikad nije svjestan kad
dijeli posljednju želju.
Ipak
me ove misli ponovo učiniše nervoznim. Više nego u gluhljim dobima noći, kad
sam sam stražario. Možda bih došao do toga da ako i jeste, bar ne moram žaliti
jer mi se čini da sam uživao kako nisam odavno.
Zvižduk
koji ću u tom trenutku čuti nije dolazio od Džema, ali ni od meleća. Tito me je
kroz mrak tražio.
-
Jesi li vidio!? – pitanjem me zbunio, više nego
nekoliko sati ranije.
-
Šta? – sačekao sam da mi se sasvim približi.
-
Gori... Ispod – zadihano mi je pokušavao
objasniti.
Razumio
sam. I okrenuo se. Da vidim što je on već vidio. Zato što je manje uživao.
Selo
ispod nas je počelo nestajati. Iz prvih nekoliko kuća su izbijali plameni
jezici. Koji će vrlo brzo progutati cijelo selo. A mene su zaustavili da
dočekam mrak kako sam želio. Ovo ispod je svakako sad važnije.
-
Ovo su Mrkalji!? – bio sam siguran, ali sam ipak
tražio potvrdu.
-
Jah, čovječe!
-
Hajdemo večerati – pošto sam još jednom pogled
spustio ispod nogu, dočekan svjetlošću koja je bivala žalosno jača, prijeteći
osjećajem da bismo i sami mogli biti osvijetljeni, ipak nisam želio nemoćno
svjedočiti nestajanju još jednog našeg sela.
-
Šta ćemo? – s ovim pitanjem nije čekao da dođemo
do kuhinje.
-
Idemo večerati.
-
Nisam to mislio. Nego, znaš li ti koliko je ovo
blizu nas.
-
Znam, oko pola sata.
-
Pa?
-
Pola sata je dovoljno da s mirom večeramo.
-
Poslije?
-
Ne znam. Ali mislim da se ničeg boljeg neću
sjetiti nego da se opet rasporedimo, i zauzmemo položaj za odbranu. Prema
Mrkaljima. Da se rasporedimo u polukrug, odnosno potkovicu.
-
Jedanaest ljudi?
-
I deset pušaka. Vjeruj mi, sto puta sam nas
prebrojavao, uvijek mi je tako ispadalo.
Možda
se moja neozbiljnost nikome nije dopala, ali tako nije izgledalo po tome kako
su u gulašu uživali. Sačekao sam da završe, pa tek onda otkrio kako sam razumio
njihove povremene poglede meni upućene.
-
Idemo, Senade, u šator, da pošaljemo telegram.
Treba mi dobra svjetlost i mir, moram ga nekako fino oblikovati, da me ne
shvate pogrešno.
-
Šta ga imaš oblikovati – Džemo je požurio
pokazati kako nisam bio jedini koji je ovo vrijeme razmišljao – traži da i nas
povuku. Kratko - jasno!
-
Nećemo to. Mislim da imam bolju ideju.
Nisam
ih previše držao zamišljenima, nervoznima, čim sam bio gotov ostavio sam Senada
da prenese telegram, a ja sam ponosno stao pred njih.
-
Napisao sam da Mrkalji gore, to bi trebalo da je
sasvim dovoljno da im naš zahtjev bude jasan. Nisam tražio da nas povuku, ali
sam ih obavijestio da odavde ni granate nećemo ispaliti sve dok ne dobijemo
pješadijsko obezbjeđenje, makar veličine jednog voda. Neka sad Major razmišlja
umjesto nas!
