Akšam mrače, moj po
Bogu brate,
a jacijo, moja
posestrimo.
Pola noći, pola dobra
moga.
Moj mjeseče, obasjaj
doveče.
Da mi vidi dragi
putovati,
da ne griješi staze i bogaze, 20/21. septembar 1992.
da ne kalja mestve i kundure.
Sunce zađe, a mjesec izađe,
dragi dragoj u hazbašču dođe.
Da zna zora šta je milovanje,
neb svanula za nedjelju dana!
Ko
zna kad ćemo ponovo ovako biti okupljeni oko stanice. Mislima dijelom još
uvijek s onim što se dešava ispod, više u očekivanju odgovora koji može
isplanirati naš daljnji boravak ovdje.
Preznojavam
se. Samo zbog mraka ne mogu biti siguran da ovo vrijeme i ostali jednako
doživljavaju, ali u to ni najmanje ne sumnjam. Najteže je što ne znamo koliko
može potrajati. I da li smo shvaćeni kako smo željeli. Tako da smo se plašili
traženja dodatnih pojašnjenja. Ako naš zahtjev prijeđe u prijepis, vjerovatno
krajnjim ishodom nećemo biti zadovoljni. O čemu nam se nije htjelo razmišljati.
Ako
Major naš zahtjev procijeni ne opravdanim, teško ćemo naći drugi način da se
razumno prilagodimo ovome što dolazi. Istrajati ili pokolebati, dilema je koja
to ne bi smjela biti. Ne želimo ni jedno ni drugo. Samo ono što smo naveli u
zahtjevu. Ništa više.
Prihvatili
smo zadatak kada on nije slutio trenutnoj situaciji. Ako nismo prevareni, zalud
sada brinemo. Bićemo shvaćeni.
Meni
je najteže. Ostali imaju pravo ranije izgubiti strpljenje. Oni jednog krivca
imaju blizu, ispred sebe. To pokreće priču. Među njima. Svjesno im se ne žuri
da pogode kakav će odgovor biti. Razgovor vode polako, osvrću se samo na ono
što je bilo. I što se ticalo najviše mene.
Minuti
idu, priča odmiče. Meni je najpametnije šutjeti. Ne tražiti snagu da razmišljam
o onome na šta više ne mogu uticati. A ni fajde, puno se vraćati nazad. Ostaje
mi slušati priču ostalih i vagati njihove misli.
Osjećam
kako protok vremena na njih plaho ne utiče. Najvažnije im je da prolazi, i da prođe.
Svejedno, kuda odveo. U svakom slučaju, krivca imaju. Ako taj krivac
izdjejstvuje ono čemu se nadamo, niko im neće osporiti zasluge za to. Iz
njihovih pogleda, prešutnih kritika, ova ideja se i rodila. Ja sam je samo
naučio da hoda, da ode kamo treba. Ako se to dogodi, priznaću im. Ako bude
suprotno, nastaviću da šutim. Ne mogu biti više kriv nego što jesam.
Ja
ne razmišljam o tome, samo vagam misli ostalih. Svi su uključeni, svi su
jedinstveni, i svi su u pravu. Džemo i Crni prednjače, imaju svoje razloge.
Zaim i Salko Pendek svoje, da puno ne zaostaju za njima. Braća Madeško nemaju
potrebu da se drže postrani, još ne znaju kako su uopšte određeni da dijele ovu
sudbinu. Slično se da primijetiti i kod Saja, on je prihvatio nas na „svoju“
kuhinju kad je ona bila još na Sniježnici. A Farukovo poznanstvo sa mnom nije
toliko da bi i on tek tako prihvatao kako je baš on trebao biti bolničar, nama
potreban. Dok je malom Senadu najlakše da padne pod uticaj ostalih, ono što on
jedino zna je da je zbog nas odvojen od daidže.
Mufo
se već ranije opredijelio da u ovakvim situacijama najmanje priča. Još kada je
na Trebovoj prešao preko svojih principa, kako bi stalno bio uz mene, i zbog
čega nas je obojicu osudio da istu sudbinu isto dijelimo. Povremeno se mora
složiti s ostalima, u ime obojice, da pokaže našu spremnost za jedinstvom, ma
kakvom iskušenju bilo izloženo. Tako se odgovor može dočekati.
Ne
plašim se odgovornosti, nisam bježao od nje, već sam nekoliko puta Džema
podsjećao da je on bio prvi nijet kad je trebalo nekome od nas dati vod. Nije
prihvatio, baš da bi sada mogao pričati kako priča. Nisam siguran da bi na mome
mjestu i on prihvatio prijedlog koji je od njega došao. Kao što nisam siguran
ni da je mislio ozbiljno predlažući naše povlačenje. Odnosno, da sam stigao o
tome razmišljati, postao bih siguran kako neće svoj prijedlog ponoviti ako
odgovor s Trebove bude...
Nervoza
je rasla s čekanjem, a vrhunac je doživjela kad je stanica konačno zazvonila.
Senad je zamucao više nego kad se prvi put javljao.
Svi
zajedno smo odahnuli kad sam prepoznao sadržaj telegrama, sačinjenog od svega
dvije riječi.
-
Krenuli su... krenuli su... krenuli su... –
ponavljali smo jedni drugima.
Našla
su se dvojica-trojica da požure zahvaliti mi, iako sam držao obećanje sebi dato
i sve pripisao našem jedinstvu, riješenosti da učinimo sve kako bi dobiveni
zadatak ipak ispunili. Usput sam dodao kako situacija nije takva da bismo sad
samo o tome pričali, ovo znači da sljedeća naređenja trebamo prihvatati bez
prava na neka nova uslovljavanja. Za šta se trebamo pripremati.
-
Noćas nema spavanja – ovaj put sam se ponašao kao
da naređujem, koristeći nastalu ushićenost – Mrkalji dogorijevaju, četnici ne
miruju. Ti momci koji dolaze, ko zna kako će prijeći Sutjesku. Trebamo biti
oprezni i spremni na sve. Danas su četnici ispipavali Trebovu, otud im se imao
ko javiti, šta ako su za sutra planirali Sniježnicu. Nema im se ko javiti. A,
još gore, možda su sad tu negdje oko Sutjeske, možda ovi naši naiđu na njih.
Neću da slutim, ali mislim da je najpametnije da i noćas budemo vani.
Podijelićemo se po dvojica, ne kao danas, situacija je sada ozbiljnija. S tim
da jedino Saju dajem pravo da izabere, ili će s jednim od nas za neku od
homora, ili će Senadu posuditi pušku a on se odmarati kako bi nas ujutro rano
dočekao toplim čajem. Njega svakako doručak čeka, već mora računati kako će
sutra imati tridesetak ljudi više.
Nisam
sumnjao u Sajov izbor, iz više se razloga nije htio odvajati od puške.
I
bez puno upitnika iskorigovao sam i podjelu na parove. Braća Madeško su uvijek
zajedno, baš kao i Zaim i Salko. I to je ono što je nepotrebno mijenjati.
Danas
je bilo logike da Džemo i ja budemo skupa, noćas nas razdavajam. Crni i Džemo
su posljednjih dana postali vrlo bliski, ne znam zašto ali mi je najvažnije da
oni nemaju primjedbu a jak osjećaj mi sugeriše da ću to postići upravo ako ih
za noćas dam jednog uz drugog.
Vidjevši
zadovoljstvo kod ovih brzo iznađoh način da i ostali budu. Sajo je odabrao da
bude uz pušku, dajem mu da bira i koga će uz sebe. Da bira, a siguran sam u
njegov izbor. Odabraće Faruka, kako bi
Mufo i ja bili skupa. Nama će se Senad samo pridružiti, da nije sam, ali i da
sam ja bliži stanici.
Da
li je mnogo bitno koja grupa je gdje. Ako noć bude mirna, čemu se svi nadamo,
onda i nije. Ipak, razumljivo je što nemam dileme kako ću pokriti bokove, koji
su i u ovoj situaciji potencijalno najopasniji.
Dva
automata su dovoljno objašnjenje zašto braća Madeško idu krajnje lijevo,
negodovanje neće izazvati ni odluka da Džemo i Crni drže sredinu.
***
I
tomson je neka vrsta automata pa smo nas trojica otišli krajnje desno, na
prilaz iz Mrkalja. Gdje sam očekivao da će Senad pokazivati više nemira, ali se
on izgleda posebno radovao. Možda i jedini nekog očekuje. Nije o tome pričao,
ali ni puno miješao u moj i Mufov razgovor.
Nama
je tema nametnuta. Mufo je krenuo s kritikama, ponovo me podsjećajući kako sam
pogriješio kada sam prihvatao mjesto komandira voda. U ratu, kako on reče, u
kojem je najvažnije glavu sačuvati.
-
Ne sikiraj se – nakon petnaestak minuta slušanja
njega, poželjeh kazati ono što sam dugo čuvao, možebiti baš za ovu priliku – da
nije Senad ostao s nama, ja bih bio najmlađi. Ja vidim da to svima smeta, ne
samo to šta sam i kako do sada radio. Iz one vojske ja znam da Bosanci ne vole
naređivati. Zato što ne vole odgovornost. Vjeruj mi, neke mi je stvari sto puta
lakše uraditi, nego to nekom drugom reći, narediti. S druge strane, hiljadu mi
je puta lakše biti odgovoran, nego slijediti nekog neodgovornog. Zamisli da je
nekom drugom rečeno da odabere pet ili šest ljudi i krene ovamo... Ili, još
gore, da je „onako“ određena grupa, i isto tako jedan određen da vodi? Šta bi
se sada desilo? Da li bi taj neko usudio se samo Ćasari suprotstaviti, a ne
Bešoviću? Ne vjerujem. Vjerovatno bi jedva iščekao da zaprati Ćasaru, a onda
šutio i čekao. Kad bi otud došlo naređenje da se puca, mrtav-hladan bi rekao da
ne može. Ne da neće. Čak bi, najvjerovatnije, sve još i svalio na druge.
Pravdao bi se da ovi neće, a njih bi ubjeđiv'o da to tako dožive. Znaš ono: Ne
može nam niko ništa ako smo svi protiv, a da sve izgleda uvjerljivije ja ću
reći da vi nećete, jer vam niko nije rek'o. Ja nisam takav, pristao sam baš
zbog toga da grupa u kojoj sam ima nekog ko će je zastupati. I dalje vjerujem
da niti jednom nisam pogriješio, ni u Zamrštenu, ni sada. Bez obzira što si mi
i ti prvi prigovorio, ja sam samo izvršav'o naređenje. Što i dalje činim. Iako
ja i dalje vjerujem kako Major zna šta radi, nisam baš siguran da je sve pošlo
kako je bio zamislio. Možda je on i sam razmišljao da vrati ljudi otud, možda
je računao da mi nećemo htjeti pucati kad nam naredi. Iskreno, moram priznati
da ja sa svakim ne bih ni krenuo otud. Dobrim se dijelom zbog toga nisam ni
bunio, jer bih s drugima vjerovatno im'o problema još one noći. Čak i ako bi
ostali, pitanje je da li bi se zadržali dovde. Odnosno, i u tom slučaju bi
teško bio u prilici da prepoznam šta mislite... šta oni misle...
Iskoristio
sam pravo na svojih petnaest minuta, nisam
siguran da sam rekao ono što sam htio, ali makar u vremenu nismo
oskudijevali.
U
priči dalje, biće da smo malo pretjerali, prešli u dosadu. Nečem je koristilo,
Senada smo uspavali. A sami smo postali tiši.
