Gusinje se iz temelja
ljulja,
od momaka i od đevojaka.
Đevojke ga pjesmom zapalile,
a momčad ga kolom opasala.
Vraćaju se sa gore glasovi,
a biju se na vodi
talasi.
Azgin momčad, a šarne đevojke,
đurđev-danak sa
beharom dođe.
Sjetili
smo se i da prošetamo do „mog“ grmena. Ostali smo desetak minuta, još jednom
podijelili osjećaj tišine iščekivanja. Lako prepoznajući miris gareža, pošto se
radilo već o dogorijevanju.
Mirna
noć je kazivala još nešto. U selu poodavno nema više nikoga. Vrlo smo kratko
razmišljali o uzrocima, još jednom smo se složili da četnici vjerovatno nisu
krenuli ka nama.
Vratili
smo se do Senada, odmjerili vrijeme od kad nam je javljeno da su naši pošli i
bili sigurni da su Sutjesku već prešli. Nekako nam se činilo kako je noć
postala još mirnija.
-
Ako su već prešli preko rijeke, to znači da već
imamo obezbjeđenje, odnosno da možemo malo i odrijemati, po jedan. Vjerujem da
će i ostali tako uraditi. Hajde, lezi ti prvi
– predložih Mufu.
-
Jok. Ne mora uvijek biti kako ti kažeš. Lezi ti
prvi.
-
Ja se nisam još umorio, a i misli mi stalno
lutaju, bojim se da neću moći odmah zaspati.
-
Ne mogu ni ja. Ti si mlađi, prije ćeš.
-
Kakvi. Znam ja sebe. Ali ako se ni tebi ne spava,
nema frke. Stražarićemo ovako, dok se jednom ne prikunja. Kome prvom, nek se
javi. Onaj drugi nek budi čim i njega počne nosati. Nećemo ništa vremenski
određivati. Ako treba, mijenjati se svakih petnaest minuta.
Nekoliko
minuta ni jedan nismo ni riječ rekli, ali je sve to vrijeme Mufo razmišljao kako
da se organizujemo a da ne ispadne da je on popustio. Nismo trebali ni gubiti
vrijeme.
-
Nek ti bude! – malo se ljutito javio, kao da je
shvatio da drukčije ne može biti – ja ću probati malo sklopiti oči, a ti se
nemoj zajebavati. Čim ti oči jednom žmignu, nemoj glumiti heroja, budi. Nemoj
da se ujutro svađamo!
To
sam htio. Jedva sam dočekao da zahrče, svježi zrak mu nije dozvoljavao da bude
glasan kao i obično. Senadu nije smetao, a ni meni da razmišljam, gdje mi je
trebala samoća i još više tišine.
Razmišljao
sam o ovome što neposredno slijedi, preko onog što je prethodilo, o ljudima
koji nam stižu. Kojima nije bilo drago kad im je javljeno da tamo idu, a što
nikako ne znači da su se sinoć veselili. Čak sam uvjeren da znam koga će
okriviti za sve, Majoru se nisu smjeli usprotiviti, kao ni Ćasari. Pominjanje
sudbine će uzimati samo kao prilog, neko i njoj dobro pomaže. Na Božju volju će
gledati tako, da je mogla biti drukčija samo da je ovdje umjesto mene neko
drugi.
Briga
njih koliko ću ja htjeti biti odgovoran. U moje misli ne ulaze, ne pitaju se
koliko sam i ja svjestan da može neko od njih stradati, poginuti. Ako bude
sudbine, ako bude Božja volja. To će se vidjeti, a neće korelacija. Možda ima
onih koje spašavam, koji bi tamo... To sve, da je moglo išta biti drukčije.
Ovako je zapisano, ovako je moralo biti.
Samo
je On sve vidio i sve vidi. I sve zna. Dok sad razmišljam, ideja da zatražimo
obezbjeđenje nije ovih ljudi, a niti moja. Bog je tako htio.
Miran
sam, kao sve dublja noć. Možda je vrijeme da Mufa probudim. Mogao bih još ja
bdjeti, ali neću da se svađamo. Ne znam koliko će mi puta još zatrebati njegova
popustljivost.
-
Mufo, ustaj – snažno sam ga prodrmao.
Trznuo
se. Kao da je prenut iz ružnog sna, u kojem se ništa nije odvijalo kako jeste.
Nešto što mu ne dade da odmah prijeđe iz sna u javu. Što je meni produžilo
stražarenje. Desetak minuta. U kojima sam dobio potvrdu vansvjesnih uticaja.
Najprije
sam želio izdržati što duže, poslije se mirno zakleti kako sam ga budio, ali
sam u ovih deset minuta shvatio da mi se tako ne da. Prvo malo zijevanja, a
onda osjećaj kako je šklapanje očima opasnije od samog zijevanja.
-
Hajde, buraz... vrijeme je... oči mi se sklapaju
– sad sam bio nježniji u buđenju.
-
Koliko je sati? Koliko sam spav'o? Kako si izdrž'o?
Što nisi ranije budio? – kako se prisjećao, tako me obasipao pitanjima.
-
Nisi puno, sat - sat i po. Meni se malo
prikunjalo, a ti opet zovi čim te skoli.
Nije
mi odgovorio. Samo je zatražio da zamjenimo mjesta. Ja sam bio u idealnom
zaklonu, a on je već napravio odličnu „logu“.
***
Ne
znam koliko se i s kakvim mislima on borio, ali kad sam ponovo oči otvorio već
je bilo počelo svitati. I to dobro, što sam shvatio bacajući pogled na čistinu.
Mufo
je bio u skoro istom položaju u kakvom sam ga ostavio, s tim da je sad kraj
njega bio i Senad. Koji se smješkao, objašnjavajući mi da nas je noćas sve čuo
dok smo pričali.
Vjerovao
sam. Biće da je samo prvih pola sata „prelomio“, poslije nas je čuo kad smo
išli grmenu, zatim razmišljao o Sulju. Povremeno, opet pomalo posjećujući
snove.
Ja
se ne mogu zakleti. Spavao sam tvrđe nego sam i mogao zamisliti. Jednako mirno
jutro mi kazuje kako ne trebam žaliti zbog toga. Zbog čega Mufa neću ništa ni
pitati, nek bude da mu je bilo žao buditi me. Samo sam mu prišao, da zajedno
dočekamo ono što mora doći. Senada sam uputio da se prošeta, vidi kako su
ostali.
Brže
se vratio nego je trebalo, svjedočilo je ponovno pucketanje granja iza naših
leđa. Shvatio sam, biće da su stigli, da ih je vidio...
-
Komandiru, telegram! – prekinuo mi je misli,
otkrivajući razloge svoje žurbe.
Nisam
gubio vrijeme. Nisam želio slutiti ništa nepredviđeno, mada mi se nije dopalo
kako me oslovio, koliko me sjećanje služilo to je prvi put od kako smo ovdje.
Ipak sam mu pružio zadovoljstvo da opet on prima telegram, ja sam mislima
pratio šifre. Zapeo sam na prvom slovu treće riječi, zbog čega sam se bio latio
razgovornika, iako sam iz konteksta pretpostavio o čemu se radi.
-
Šta je bilo? – Mufo je pogrešno tumačio moju
reakciju.
-
Ništa. Samo nas je Major preozbiljno shvatio.
Nije cigančio. Telegram, doslovce glasi „Gdje ste – Ćasara“. Ni manje ni više,
njega je lično vratio. Ne vjerujem da ih je vratio sve, ne bi nam se ovako
javljao, znao bi gdje smo. Nije mi jasno, bojim se da se ne radi o koliko smo
se nadali, ali nije toliko ni važno. Ćasara je vrijedniji od pedeset drugih!
Skoro sam siguran da sad, kad je i on tu, niko od ovih neće strah ni pominjati.
Što znači da ćemo biti vrlo koncentrisani, pošto ovo znači još jedno. Na nas se
računa ozbiljno, i to vrlo skoro. Možda već danas. Nešto kontam da bismo mogli
odmah „sahraniti“ ono rakije što nam je ostalo, ovaj trenutak to zalužuje, a
kasnije, ko zna, hoćemo li imati vremena.
Prekinuo
sam kad sam htio reći da prvo trebamo odgovoriti. Sjetih se da Ćasara nema svoj
tajni naziv u razgovorniku, pogledao sam Senada ali prećutah pitati ga „od
koga“ je primio telegram. Shvatao sam ga, uzbuđen je bio toliko da mu je bilo
dovoljno da je poznao kako je poziv upućen nama. Sad je to značilo da je Ćasara
još na prijemu, zbog čega sam trebao požuriti. Iz istih razloga ni telegram
nije bio duži. Odgovorio sam s dvije riječi „Na Kikalu“!
Senad
se još toliko zadržao, poslije je žurio obavijestiti ostale. Ni ja ni Mufo
nismo čekali, polako smo krenuli za njim. Tamo su već svi bili na okupu, i
odmah su tražili da pitamo Ćasaru gdje je on trenutno.
-
Koliko sam razumio, na Sniježnici su – odgovor
nije kasnio, očito su stalno na prijemu, a i ja sam odmah prenosio ostalima –
još su nešto napisali, što i nisam najbolje shvatio. Pretpostavljam, ali to i
nije toliko bitno. Kao, umorni su, pa će se sad malo odmoriti. Ako nam zapne,
da ih zovemo.
Idealna
tema za priču dok čaj bude gotov. Neka Ćasara odmara, njegov dolazak se već
osjeća. Na licima svakoga od nas, gdje je sinoćnja zabrinutost na putu da
potpuno iščezne.
Svi
smo isto osjećali, svanulo je puno ljepše jutro nego što je prethodna noć
nagovještavala. Sigurnost se vratila na ovu stranu Sutjeske. S njom i naša
vjera da će na kraju sve ispasti dobro. Pa je manje važno koliko je ljudi
došlo.
Shvatili
su to i oni koji su na samo jedan dan posumnjali u Majora. Nije on poslušao
nas, već uradio ono što je trebao. Poslao je i tačno onoliko ljudi koliko je
neophodno. I koga je trebao.
