Bolovala Ziba
materina,
bolovala devet
Ramazana.
I umrla uoči Bajrama!
Na umoru majci
govorila:
„Prodajte mi ruho na
telala!
Ostavite bijelu
košulju,
pa je dajte mojoj
mladoj seki,
nek mi seka rahmet
predaje!“
Trebalo
je samo nekoliko minuta pa da uslijedi ono što će nas najmanje začuditi.
Reagovala je njihova Komanda. Shvatila je da smo pogodili što smo gađali, i da
oni mogu opet nastaviti.
Direktno
smo gledali kako njihovi artiljerci izlaze iz skloništa i okreću svoje haubičke
cijevi prema nama. Požurili smo, ali i ostale, da isprobamo, za svaki slučaj, i
mi komociju našeg skloništa.
Ispalili
su plotun. Srećom, oba naša projektila su ih dovoljno iznenadila, tako da nas
traže samo po slobodnoj procjeni svoga komandanta. Već nekoliko puta sam
pojasnio da, dok je ovako, nemamo razloga previše brinuti. Ovaj položaj, koji
su nam predložili Ćasara i Jusmanci, najmanje se uklapa u poznate artiljerijske
strategije. Cijeli je plotun završio na proplanku desno od nas. Bar kilometar
udaljenom.
Imao
sam želju zatražiti od Majora dopuštenje da im odmah uzvratimo, ali se
uspijevam predomisliti. Neka neko vrijeme žive u uvjerenju da su nas pronašli i
ućutkali. Biće više iznenađeni kada se opet oglasimo.
Za
sada je ovo dobro. Potvrdili smo sebi, ali i Majoru i drugima, da se možemo i
bolje upotrijebiti. Isto će i četnici morati imati u vidu. Uvjeren sam da će
sljedeći cilj koji ćemo gađati biti neka grupa četnika. Danas ih se cijelim
područjem i previše muvalo, još uvijek stižu novi kamioni...
Bilo
je i drugih, za naše oči ljepših pokreta. U dva sam navrata upratio njihovo
sanitetsko vozilo. Jednom sam čak i izbrojao tri unešena četnika u njih. Oštri
su zubi naše pješadije!
Pošto
nas je njihova artiljerija popustila, ponovo smo Tito i ja zauzeli mjesta na
osmatračnicama. Ubrzo i treći put pratimo njihov sanitet. Meni, međutim, nije
suđeno da ovaj put brojim.
Senad
me zove, što znači i novi telegram. Ostavljam Tita da uživa u brojanju, ako se
sjetim pitaću ga poslije, pužem unatraške kako bih čim prije dešifrovao. Senad
je već primio telegram, odvažio se da sam bilježi brojeve.
Moje
dešifrovanje se poklopilo sa koracima koji su nam se ubrzano približavali iz
pravca Sniježnice. Zbog čega sam morao odgovoriti sam, pošto se Senad žurio u
dolinu. Provjeriti da li se s pravom od sinoć nada.
Mene
nešto drugo iznenadi. Nisam vidio Ćasaru. Bio bi na čelu.
Htio
sam i to razumjeti, mora da se zadržao na Sniježnici. S nekim razlogom.
Nešto
mi bi drago, prepoznajem Fuda Madeška. Želio sam ga, i sad je tu. Onda se nije
htio odvajati od svojih, sad su svi tu. Zaključujem, i kratko se pozdravljam s
njim, a grlim se i sa znanima i neznanima. Nije prilika da duže traje, posebno
zbog nekih kao Senad. Suljo nije među pristiglima.
Dok
sam se pokušavao pozdraviti sa svima, probao sam ih i prebrojiti. Nisam uspio,
ali me ni osjećaj nije mogao prevariti. Ako ih nije došlo više, manje od
očekivanog nije.
Još
nešto mi nije promaklo. Dobronamjerne poglede većine nisam ni očekivao, ali ni
da me svi znaju. Čuli su za mene, zato i jesu ovakvi. Nije Fudo mogao sam sve
ubijediti da ne žure s procjenama.
-
Šta ste ono pogodili? – upravo je Fudo prvi
krenuo s konkretnim pitanjima.
-
Ništa – dijelom iskreno odgovorih.
-
Kako, ništa? A čestitke?
-
Znači, čuli ste. Ništa, kuću Zdravka Vladičića.
Jeste tu njihova Komanda, ali nisam primijetio i da joj je sanitet prilazio.
-
Drugom granatom?
-
Minom!
-
A-ha – nasmijao se, pa uozbiljio ponovo – znači,
viđali ste i sanitet?
-
Jakako. Naša pješadija pravo radi. Jednom su
trojicu utovarili, ne znam mrtvih ili ranjenih, jednom su mi zašli gdje nisam
vidio koliko ih je bilo, a maloprije me prekinuo telegram. Nego, Ćasara je
ostao na Sniježnici?
-
On je s jednom grupicom otišao do Vučeva. Hoće da
izvide, provjere da slučajno nije tamo bilo kakvih četničkih pokreta.
-
Ispravno. Nas je jedva bilo dovoljno da i ovo
branimo – nisam propustio prilku da se
ja ovako našalim.
-
Zato smo mi morali doći – prihvatio je šalu.
-
Nego, ono, meščini, nije ona ista stanica?
-
Nije, ovo je dvanaeska – iako sam i ovo pitanje
uputio Fudu, Munib Kovačević je mogao bolje odgovoriti – jedna od tri ovakve
koje su neki dan stigle, uz još tri-četiri manje. Od sutra je koristimo. Dok će
ta služiti samo za našu međusobnu komunikaciju, ako se kad budemo razdvajali.
Poslije ću i tebi dati novi razgovornik. S novim šiframa. Kada ćemo se
dogovoriti i za eventualnu unutarnju komunikaciju, i za to naštimati i nove
frekvencije.
-
Kako ja sad ovo shvatam, vama je amo bilo i da mi
nismo tražili. Neko nam je morao doturiti te nove šifre, i frekvencije!?
Sad
su tek uslijedili komentari. Uglavnom u vidu neslaganja, ali bez preciznijih
pojašnjenja. Prednjačio je oniski, malo i proćelavi mladić, za kojeg sam prvo
dočuo da ga oslovljavaju s Mišo, zbog čega sam bio na trenutak pomislio da među
nama ima i Srba. Ali mi je Fudo na vrijeme došapnuo kako se i on preziva
Madeško, kao i većina. Poslije čega me podatak da je on, zapravo, komandir ovog
njihovog voda i nije čudio. Samim tim ni njegova govorljivost, na koju nisam
odgovarao istom mjerom, prepuštajući ta objašnjenja vremenu.
Našao
sam drugi način da priču skrenem, bilo je i vrijeme da sve upoznam sa sadržajem
najnovijeg telegrama:
-
Nek misli šta ko hoće, ali, maloprije su dokazali
da su na nas bili skoro zaboravili. Sada, eto, brinu i više nego je potrebno.
Pitali su, koliko su blizu nas padale, da li je neko stradao, i hoćemo li
smjeti ponovo gađati. Odgovorio sam im odmah, da smo mi spremni, ako treba,
istog momenta nastaviti, ali sam im predložio da se neko vrijeme ućutimo. Zato
što su četnici gađali daleko od nas, pa nek misle da su nas pronašli. Kada se
ponovo oglasimo, oni će brže-bolje po onom proplanku.
-
Znači, nećete danas više? – opet se Fudo prvi
javi.
-
Nisam to rek'o. Ja ne određujem, ja sam samo
predložio. Major se pita. Valjda će skontati da, makar, nas ne zove ako bude u
pitanju nešto što i Sutko može dobaciti.
-
Nema od tog ništa – sem Fuda, još nekoliko njih
se složilo.
-
Nemojte tako. Iste su nam mine, isti minobacači,
iste tablice. Garantujem i za njihove računače, i poslugu. Ako niste čuli, mi
smo ovdje poslati kao, nadam se da nije pregruba riječ, kao škart odjeljenje!?
-
Pusti ti to, Učo – momka koji mi se ovako obrati,
morao sam čuti, iako ga možda i prvi put vidim, jer mi je pažnju privukao
pominjanjem mog nadimka, češće korištenog još dok smo bili u selu nego za
vrijeme boravka na Trebovoj – vidjeli smo mi juče njih.
-
Ne znam, mogu neke druge stvari uticati, ko zna
kako se s one osmatračnice vidjelo ono što su gađali... Nego, nemojmo sad o
tome, de vi nama sada ispričajte je li tamo čega bilo, mi smo ovdje potpuno
bili isključeni. Šta god smo pitali, isti nam je dogovor bio: Ništa novo.
Najgore nam je što sprva nismo znali ni ko koga napada.
-
Tamo je bilo svega – Mišo je pušten da priča –
još onu noć kad smo mi stigli, Jelečaci su nešto čarkali oko sebe. Već sutradan
su i oni zovnuti, i njihovih je u katunu ostalo valjda samo desetak. Prije toga
su i diverzanti nešto „izvodili“ po Tjentištu, osim što su ponovo išli zarušiti
onaj tunel, još su nešto čačkali. Znam da je Major malo galamio na njih. Valjda
su to radili na svoju ruku, nisam baš najbolje razumio šta je tačno u pitanju.
Jedna je grupa išla paliti Grandiće. Glumiti tamo pravac našeg napada. Zbuniti
četnike. Odmah je njihov radio javio kako smo počeli ofanzivu sa svih strana.
Valahi su se i uplašili, počeli su dobavljati pojačanja...
-
I danas su kamioni dovozili nove četnike –
uskočio sam – ali, baš sam se čudio što ih nema od Gacka. Dobro je da bar s
jedne strane ne dobivaju pomoć.
-
Beli to oni neće raščistiti. Jednom smo već to
zaminiravali. Ali, uhar je, kažu da je sad puno bolje. I ako budu čistili,
trebaće im dosta vremena. Kad još i odozgo navale... Ono juče je samo bilo
zagrijavanje, a tri puta su nas napali.
-
I?
-
I, dobili po nosu! Šta će drugo. Major je to,
izgleda, i čekao. Da oni jedan dan počnu s napadima, a da ih mi onda sutradan
iznenadimo kontranapadom. Jutros smo trebali udariti...
Uzdah
koji je pustio, i koji je praćen od većine ostalih, jasno je najavio da će ono
što slijedi pokazati kako tamo nije baš sve bilo dobro.
-
Inače, sve što je Major ljudi skupio – Mišo se,
ipak, još neko vrijeme zadržao na onome što je prethodilo – odmah je raspoređiv'o
po okolnim čukama. Samo je naš vod držao u rezervi. Uz sebe. Malo je nas to
čudilo, ali smo kontali da računa da oni ljudi bolje poznaju te terene. Nama,
uglavnom, nije bilo loše. Samo smo ležali, ali i očekivali kako će nas kasnije
upotrijebiti gdje bude najžešće. Kad je i mene zovnuo na sastanak, mislio sam:
To je to. Skupili se u „njegovoj“ kući, samo čekamo da stignu i Jelečaci... Kao
da sad gledam. Ulazi Sejo Prazina, rahmetli...
-
!? – nekoliko nas podiže pogled, ali niko ni
riječ ne reče.
-
Za njim ide i Fahro Nikšić. Oba veseli, kao da
među njima nikad nije bilo nikakvih nesuglasica. Baš je Fahro sjeo do mene –
dok je govorio Mišo je počeo koristiti i ruke, da ga bolje pratimo – Major
gleda neke papire, lista ih, ja gledam u Majora... Sejo izvlači stolicu, hoće
da sjedne, skida jaknu... Kad, nešta puče. Sekund! Pojma nemam šta bi, samo što
se okrenuh, vidim kako Šeks drži Seja. Fahro me gurnu, skoči. Dižu ga, vidim mu
one maskirne pantalone, već pocrvenjele, od krvi. Pela Bešović je bio do vrata,
odmah iskoči napolje, ode po rakiju i zavoje. Nije morao žuriti... ne bi mu se
pomoglo ni da je „na stolu“ bio. Samo se stigao nasmiješiti Fahru i reći mu „Nemojte
zakazati“. Tako nešto, ja od te gužve i ne čuh dobro, a ovako mali nisam mogao
bolje ni vidjeti. On je, dok se raskomoćivao, htio da odloži i opasač, o koji
je nosio pištolj. Metak bio u cijevi, nehote zakačio obarač... Po sred
arterije. Na mošnjama. Nisam vjerov'o da čovjek može onako brzo iskrvariti...
Kažu da je bio borčina. Što ti je život, prošao pored mene, kroz deset sekundi
ga više nema.
Bilo
je naših pitanja, i u vezi ovoga, i svega drugog. Mišo se trudio, odgovarao,
ubacivali su se i drugi, pitali su i oni, i mi smo odgovarali, osjećanja su se
približavala. Ako sam u prvi mah bio pomislio kako su s ovim ljudima došli i
mogući problemi, to sam sada bio sigurniji da neće biti nerješivi.
Jedno
shvatanje se ponavlja: Šta je ljudski život...
Posebno
je teško što je naša prva žrtva došla tako. Čovjek poginu od svoga metka. Došao
na sastanak, da pomogne pripremu akcije, ne sluteći kako je sudbina isplanirala
da je neće biti. Iako je zadnjim riječima bio da se ne odustaje, poklanjajući
zadnje sekunde svog života Bosni, našoj borbi, ovoj akciji...
S
ručka sam žurio, da novosti ubilježim u dnevnik. Posebno sam se zamislio nad
pasusom posvećenim rahmetli Prazini:
„Akcija
je odgođena zbog rahmetli Seja Prazine. On da se pitao, ne bi to uradio. On je
želio ovu akciju više nego mnogi drugi. Zato se, ako je bilo malih međusobnih
zamjerki, izmirio s Fahrom. Da zajedno odrade što se od njih bude tražilo.
Stigao mu je to reći prije nego je izdahnuo. Zamoliti da Jelečaci ne zakažu...
I, pokloniti mu za uspomenu pištolj. Kojim se, eto, ubio.“
