Sinje more i dubine
tvoje,
Banjaluko i ravnine
tvoje!
Odoše mi crne oči moje,
gledajući niz ravnine tvoje.
22. i 23. septembar 1992.
Kud se šeću momci banjalučki,
kako koji bijel'
koporan kroji.
Vid' mog dragog, vidi
mu jordama,
od jordama ne gleda
jarana.
Bili
smo zadovoljni prvim ispaljenim minama, još više osjećajem veće sigurnosti, ali
rakiju nismo svu ispili. Zbog rahmetli Prazine. Odlučili smo sačekati još bolje
pogotke, biti sigurni da smo ga osvetili.
Jučer
nismo imali priliku. Željeli jesmo, zbog te se želje pomalo i nervirali.
Posebno
je mučno bilo gledati kako su četnici ovaj put riješili problem s tunelom. Neće
ga čistiti, ponovo probijati. Kamionima je vojska dovežena pred tunel, a pješke
ga obilazi, preko stijena, i u luku prema nama, kako ne bi odmah bila na meti
naše pješadije. Kao da su znali da ih mi nećemo gađati.
Odmah
smo javili to što smo vidjeli, naglasivši kako su nam u dometu. Javili smo se i
kasnije, uprativši gdje su se najprije ulogorili, potom i kuda su krenuli
napadati naše iznad Tjentišta. Uvijek je neko bio na osmatračnici, Munib je
dežurao uz stanicu, očekivali smo poziv, nadali se, ali nam je u tome i prošao
dan.
Sutkovi
su se trudili. Ispalili su desetak mina. Većinu opet nismo upratili, ali ja sam
uvjeravao ostale kako je nekog hajra moralo biti. U suprotnom bi ranije prekinuli,
a mi bi bili uključeni.
Nešto
je bilo važnije i od toga. Nisu dobro sakriveni kao mi, četničke granate
redovno padaju u njihovoj blizini, ali ranjenih još nemaju.
Što
se tiče odnosa među nama, još preksinoć su preboljeni svi čudni međusobni
pogledi. Između Miša i mene su izgrađeni potrebno povejerenje i uvažavanje tako
da dobra saradnja neće izostati. Odmah smo je počeli provoditi, ja sam tražio
da u noćnom stražarenju svi jednako sudjelujemo. Što je on pomjerio za jednu
noć. Nisu odmah sa sobom dotjerali šator, pa su prvu noć svi proveli vani.
Sinoć je već bilo drukčije. Zato smo kišu priželjkivali, a ne brinuli zbog
tmurnih oblaka.
Kad
se noć navlačila, kad smo znali da je za taj dan gotovo, ponadali smo se kako
bi novi mogao biti mirniji. Za toliko što se vrijeme počelo pogoršavati,
najavljujući neke druge padavine. A hladnoj smo noći prkosili tako što smo se
odvažili naložiti logorsku vatru, nije bilo straha da bi se iz doline plamen
ili dim mogli primijetiti s bilo kojeg četničkog položaja.
Pričali
smo o onome što se dešava preko Sutjeske. Dijelom su Mišovi žalili što su baš
oni povučeni ovamo. Žalili su one koji već nekoliko dana bez predaha odbijaju
silne četničke napade, sad bez nada da će i oni kojima je najteže biti
odmijenjeni. Žalili smo i mi zašto nismo tamo ostali. Gledati četnike da se
šepure, a drugi da ih gađaju, mora biti ljubomore.
Pitali
smo se zašto četnici ne koriste noć. Jedino objašnjenje do kojeg smo došli je
da griješe u procjenama naših snaga. Ako su oni u prilici da stalno dovlače
svježe snage, da u napade idu s otprilike tek trećinom raspoložovih vojnika,
može biti da sumnjaju kako se i mi možemo isto ponašati. Ne računaju da nas
mogu iscrpiti. Još bi bilo dobro da vjeruju kako ne kuburimo ni s municijom, ni
s hranom.
Komentarisali
smo i njihove vijesti, svakako se i nasmijali. Prvo, jer su javljali o našoj
ofanizivi, koja kao traje već nekoliko dana, a izvodimo je „iz svih pravaca“.
Drugo, jer su priznali gubitke, ali tri poginula ne bi potrošila onoliko
goriva, kao što smo mi vidjeli. Smiješni su bili i u opisivanju naših juriša,
navodeći kako ne hajemo za svoje poginule, „već jurišamo preko vlastitih
leševa“.
Povjerenje
prema Majoru je vraćeno, složili smo se da jedino sudbina može biti ispred
njega. Zaključili kako je do sada sve dobro, izuzev pogibije Seja Prazine.
Osim
što nije donijela padavine, noć nije ništa promijenila ni u vezi drugih naših
nada, zalud smo očekivali makar kurira sa Sniježnice, haber od Ćasare. Imati
njega uz sebe značilo bi mogućnost da se nešto uradi i na svoju ruku. Nije nam
bilo svejedno posmatrati kako četnički kamioni i dalje pristižu, dovlače
dodatnu i vojsku i tehniku. Sve vrijeme huka borbi nije prestajala. Sve vijesti
od naših kazuju kako mi poginulih i teže ranjenih nemamo, onih nekoliko lakše
ranjenih se odmah vraćalo u borbu. Četnici su imali gubitaka, čak su i obične
kamione koristili kao sanitet, kada im je glavno sanitetsko vozilo moralo hitno
prema Foči, odnosno bolnici. Mi smo cijenili kako je u pitanju život nekog od
njihovih vojvoda.
***
Kako
je noć prošla bez kiše, to smo poranili s doručkom. Četnici su nešto kasnije,
oni su sigurno i kahvu popili, znali smo to po početku današnjih napada. Svaka
nada da je ovaj dan mogao donijeti najavljeni i jednom pomjereni naš
kontranapad, ostade na tome.
Zato
nas začudi kad su četnici stali. Jurišali su samo jednom, samo na dva pravca,
oko pola sata, a već nekoliko sati miruju. Biće da nešto novo spremaju. Gladni
nisu, vojnika i municije im također ne fali. Mada se nastavlja pristizanje
novih kamiona, sada i iz pravca Gacka. To, kao i hava u zraku, upozoravaju da
dan neće završiti kako je počeo. Samo je pitanje trenutka. Pretpostavljamo,
poslije ručka.
Imamo
se vremena ponovo našaliti. Prisjećamo se dolaska, Titove vile, odjeljenja
„plinska boca“. Da više ne trebamo zamišljati kako ćemo vidjeti tu snažnu
eksploziju o kojoj smo slušali, Mišo nam otkriva. Major je to obustavio! Prvo
im je rekao kako im ionako ne bi dozvolio djejstvovanje prije nego bi
isprobali, potom da će korisniji biti s puškama. Ponovio je Mišo kako su
diverzanti već angažovani na drugim zadatcima, na najopasnijim prilazima.
Pominje lokacije, oni koji bolje poznaju taj teren - slažu se.
Tražimo
nešto drugo čemu ćemo se nasmijati. Zaim se „sjetio“ zašto su četnici naglo
prekinuli s jutrošnjim napadom, očekuju da ćemo ih mi gađati!
Ziko
Madeško koristi priliku da nas podsjeti na jednu staru priču, a koju smo mnogi
već nekoliko puta čuli, zbog čega ćemo ga prozivati „ticom zloslutnicom“:
-
Bila dva sela, „tursko“ i „vlaško“. Zajedno su
izlazili na planinu, gdje su, na smjenu, poslije rada s konjima, samare naveče
sklanjali pod strehu, za svaki slučaj. Jednom, kad je Turke bio red, ovi se
htjeli našaliti, zajebati Vlahe. Dogovorili se da sklone samo svoje samare. Kad
je Bog dao takav pljusak, Turci su se svunoć smijali, unaprijed naslađivali
kakva će biti reakcija ovih drugih ujutro. Nisu znali da su ovi primijetili
prevaru, te zamijenili samare. Tako je, ujutro, iznenađenje bilo drukčije. Od
kad i osta izreka: Cocaj, cocaj, u vlaške samare - kad ujutro, a ono bi u turske!
-
„Koji si broj?“ – Fudo i Mišo, istovremeno
dočekaše Zika, ovom doskočicom, koja se ponovi po ko zna koji put od njihovog
dolaska, a koju skoro svi koristiše u svakoj sličnoj situaciji, kad god neko
kaže nešto što ostali smatraju suvišnim, nepotrebnim.
Sve
to uvijek izgleda tako simpatično, polako postajući i jedno od obilježja našeg
boravka. Samo je još pitanje kad ću to i ja, ali i oni koji već nisu, također
prihvatiti. Jasno nam je porijeklo, vezano je za nekog nastavnika koji je tako
opominjao đaka koji bi „izvalio neku glupost“.
