Pšeničice, malena
djevojko,
malena si, bih te
isprosio!
„Pros' me, dragi, a ja
ću ti rasti.
Prvo ljeto tebi do
pojasa.
Drugo ljeto tebi do
ramena.
Treće ljeto – eto
mene, dragi!“
Znali
smo kad je vrijeme da na šalu zaboravimo, požurivši ručati prije četnika. Sve
jasnije nam je da mi za danas nismo ništa, pa vjerujemo da smo blizu saznati
šta su to oni spremali.
Nisu
se jednim pogledom mogle obuhvatiti sve čuke na kojima je u isti mah zagrmilo.
I to u vrijeme kad su ranije pravili pauzu. To je trebalo biti iznenađenje.
Jutros su samo odglumili napad, „najavili“ pregrupisavanje, ranije nas navikli
da ga očekujemo tek poslije ručka, a nisu se ni povlačili, čak ih je bilo puno
više nego jutrošnjih „glumaca“.
S
jednim nisu računali. Možda naši borci na liniji o tome nisu razmišljali, ali
Major sigurno jeste. Četnici su dočekani kao da smo ovo baš i očekivali. Na
nekim mjestima četnički napad nije trajao ni punih pet minuta. Jedno takvo
mjesto sam dvogledom dobro vidio, što me riješilo prvih slutnji, a srce mi
raširilo s kraja na kraj grudi. Tu su se četnici ubrzano, i skoro bezglavo
povlačili!
Vjerovao
sam kako je, ili će biti, cijelom linijom slično. Zato se neko vrijeme zadržah
na ovima, pretraživao sam cijeli pojas, ne bih li vidio bar jednog koji je
ostao na poprištu. Nisam mogao zaviriti u svaku uvalicu, ali ono što sam
pregledao nije mi dalo tu radost.
Ako
i nije, ima dana. Valjda pod pritiskom nekog ludog vojvode, natjerani su da se
vraćaju. I ponovo jurišaju, na svim pravcima, ali sada bez ikakvih iznenađenja.
Situacija sve više liči na ranije. Uporni su da slome nesalomivo.
Artiljerija
ih prati. Ona, žešće nego ranijih dana. Nadamo se, da neće biti i krvavije.
Čekajući
da se sjete i nas, gledajući i slušajući kako tamo padaju, ne možemo a da se ne
upitamo kako je, i da li je uopšte moguće da do sada niko nije poginuo od
stotina granata i desetina hiljada gelera. Metke, niko ni približno ne može
procijeniti.
Pitanje
je trenutka kada će se i naša artiljerija oglasiti. Mine trebamo štediti, ali
ne po svaku cijenu. Spremniji smo nego ikad, ali ne bismo bili iznenađeni da
ponovo samo Sutkovi budu korišteni.
Sigurni
smo da treba odgovoriti, ako ne možemo parirati, možemo našoj pješadiji dati
malo predaha. Ako bi se mi pitali, odlučili bi se za njihove minobacače.
Djeluju najopasniji, tuku po čukama na kojima su naši, u trenutcima kad se
četnici malo povuku. Po onome što gledamo, ne možemo reći kako su neprecizni.
Stalno strijepimo, pogled vraćamo na Muniba i stanicu, kroz glavu nam prolaze
lica najdražih.
Sutko
je dobio taj zadatak. Opet ne mogu u dnevnik zabilježiti koliko su bili
precizni, ali bi bio grijeh ako bih izostavio da je efekta bilo. Kako god blizu
ili daleko od njih pala, četnici su poslije svake obavezno bježali do
skloništa. Naša je pješadija tako dobijala potreban predah.
Ako
mi se danas nije dalo vidjeti kako četnički sanitet troši gume i gorivo, bar
sam uživao gledajući ih kako zaliježu, sklanjaju se, i povlače.
Broj
naših mina je ograničen, pa ni Sutkovi nisu mogli dugo uzvraćati. Rezultat je
nastavak četničkih pokreta. Nerviralo nas je što se dodatno pojačavaju, pa se
predstavljaju još slobodniji, sad kao da znaju da mina i metaka nemamo
dovoljno.
Meni
i Džemu je trebalo pet minuta da se dogovorimo. Odabrali smo isti cilj, njihove
minobacače. Skoro su bili elementi zauzeti, niko nije razmišljao koliko se neće
našoj Komandi dopasti ovo što radimo. Dopašće im se pošto pogodimo cilj!
Stanica
je bila brža. Prva pomisao je bila da je u pitanju samo preklapanje naših i
njihovih misli, pa se može reći da smo se razočarali vidjevši kako smo dobili
koordinate, odnosno cilj koji do sada nismo imali. Pogotovo što smo cijev
okretali skroz lijevo, tamo gdje četnički manevri nisu bili tako izraženi. Ali,
komanda je komanda. Ako smo ubrzo imali i još jedan razlog za nerviranje, prije
nego je Zaim sračunao elemente pitani smo da li smo spremni. Kada se upit
ponovio, rekao sam Munibu da ne odgovara nikako. Svakako će i oni čuti
ispaljenje!
Gađamo
šumu, ali ja s osmatračnice nisam bio siguran koji njen dio. Prasak mine sam
čuo, ali bljesak nisam vidio. Ni dima nije bilo, a uzalud sam pogledavao i
prema Titu.
Ali, kada je Munib prenio Zaimu da ponovimo,
Tito je uzviknuo da je dobra. Mislim da je to bila samo reakcija na takvu
komandu, i da je ni on nikako nije mogao vidjeti. Što ne mogu tvrditi za ove s
Trebove, oni su bljesak mogli vidjeti prije nego mi čuti zvuk.
Ne
vjerujem ni da smo tačno pogodili, pa bi mi bilo draže da su dali kakvu
korekturu. Zastao sam u pola riječi da zaustavim takvo opaljenje, nisam se
stigao sam sa sobom dogovoriti da li da malo skratim ili produžim, koji metar
da skrenem desno ili lijevo. Zato sam se htio zainatiti da ovu obavezno i upratim.
I
ljut i bijesan! Opet, samo detonacija. Ni bljeska, ni dima. Za razliku od prvog
puta, Tito je već trčao ka Džemu i ostalima. Samo što ih nije počeo ljubiti,
tvrdeći kako je pala skoro na isto mjesto. Pominjao je razliku od nekih
pet-šest metara, što je Džemo objašnjavao time da je zbog očekivanog uranjanja podloge
samo dodao na daljinar dva hiljadita, koliko je zbog derivacije pomjerio i
lijevo. Ako sam njega razumio i shvatao, Tita baš i nisam. Samo zato što je ja
nikako nisam vidio. Komentare sam ostavio za kasnije, kada dođe potvrda s
Trebove.
Nismo
dugo čekali, ali smo zato bili zadovoljni. Čestitki nije bilo, samo upozorenje
da se odmah povučemo u sklonište. Što se moglo jednako tumačiti. Očekuje se
četnička „ljutnja“ na nas. A, kako je dan dovoljno odmakao, znali smo da smo
ovim za danas završili.
Jedva
smo iščekali da četnici obave svoje, „ućutkaju“ nas s desetak projektila. Kako
bismo ponovo izašli na kosu i pratili šta se događa na drugoj strani. Malo su
nas iznenadili, ispalili su par plotuna i na susjedni proplanak, još dalji od
nas. Sreća pa je ovo naše mjesto na karti samo dio šume...
Ne
znam hoćemo li i kada saznati stvarni naš današnji učinak, ali znam da nije
jedini uzrok nagle promjene tamo. Četnička pješadija je skoro stala, ali je
zato artiljerija uduplala. Više ne štede ni haubučke granate, ni rakete iz
VBR-ova. Haubičke su posebno opasne, a ta njihova baterija je izvan dometa
Sutkovih. Nama nije, ali me popustila želja za djejstvovanjem bez saglasnosti.
Radujem
se onome što naša pješadija radi, ne sumnjam u nas. Ako ovaj put nisam vidio,
naredni ću.
Do
spuštanja akšama učićemo i moliti se Allahu da čuva sve te momke koji hrabro
brane svaki prilaz, ne mareći za silne projektile koje je odavde teško i
brojati.
