V - 4 / Problema ne smije biti

Dobro došli kićeni svatovi,

jeste li se putem umorili,

jestel' vrane konje oznojili.

 

Mi se nismo putem umorili,

kad smo 'vako zlato zarobili.

                    

Đul djevojka prema suncu sjaji,

b'jelo lice prema mjesečini.

 

L'jepo ti je stati pogledati:

rumen-ružu među listovima,

i nevjestu među djeverima!

 

 

 

Ne gode nam duži intervali tišine. Ali nemamo ni volje da se borimo protiv. O „plinskoj boci“ niko ne želi pričati, sada smo jedino mi bitni. I osjećaj koji će našim dolaskom prijeći u drugi, naše prihvaćenosti. Šta god da o tome kažemo, ne dobija odgovor. Svima nam je isto. Ne tražimo međusobna utješenja, niti je još vrijeme za njih. Najprije nam je doći u logor.

Tu smo. Doslućujemo. Već neko vrijeme  opet idemo širim putem, dijelom one šumske ceste koji nikada nije bio zakrčen. Koji se vrlo skoro tako širi, cesta se gubi, što jedino i može značiti da upravo ulazimo u katun.

Naziru se i prve kolibe.

Evo i nekog pred nas. Krnjo silazi s konja, pozdravljaju se. Ja sam namjerno zastao, pratim to s odstojanja. Ne znam zašto mislim da baš tako treba.

Osjećaj mi kazuje i kad im se trebamo pridružiti. Tako i ulazimo u srce logora, praćeni tihim ali ne skrivenim zadovoljstvom momka koji nas vodi.

Vrata kolibe pred koju smo dovedeni se lagano otvaraju. Iz nje izbija tiha svjetlost lampe ili fenjera, još jedan dokaz kako se ovdje neko doista iščekivao. Kroz nju, figura za koju sam siguran da mi izgleda poznato. Ako nije Eko Džamalija, onda jeste njegov brat Ćasara. Prilika da i njega upoznam poslije svega lijepog što sam i o njemu čuo.

-          Hairli je sve bilo? – čujem glasno i jasno pitanje.

-          Bez i najmanjeg problema – ja sam odgovorio, mada sam mogao sačekati da to Krnjo uradi.

-          Hajte, bujrum!

 

Možda je sreća pa su gluha doba noći, nije se moglo vidjeti koliko sam nesigurnim korakom pošao u susret pozivu, svjetlosti koja tako mami, i figuri za koju još sasvim ne znam da li pripada prvom čovjeku Vučeva.

Krnjo se sklanja ustranu, ostali me prate. Na samom ulazu u kolibu, pogled vraćam nazad i tražim konje. Zaustavljeni su na dnu logora, čuje se njihovo otovaranje. To je i razlog što se Krnjo zadržava samo na nekoliko razmijenjenih riječi s gordim mladićem koji nas je dočekao. Odmah će se priključiti konjovodcima, ne smiju gubiti ni časa, njima je prije svitanja ponovo biti s druge strane.

Nismo se žurili s ulaskom, koristili smo potrebu za privikavanjem na svjetlost. A i koliba je puna. Svi zajedno čekamo povratak jedinog koji ima pravo znati šta nam je dalje raditi.

Prošlo je pola minute. Rukujem se s Ćasarom, siguran sam da je on. Još da me ne prevari osjećaj stiska njegove ruke. Čini se vrlo prijateljskim.

Da li je to rezultat ranijeg dogovora, ili je to Ćasara sugerisao dok se redom rukovao s ostalima, ili su ovi naviknuto shvatili da tako treba, tek jedan po jedan ustaju i prave nama mjesta. Naravno, stižu se i oni sa svima rukovati. Krajem oka sam pratio Crnog, nisam vidio ni mrvu neprijatnosti s bilo koje strane.

Ipak se Crni priključuje onima koji su izašli. Želi ih lično odvesti do minobacača, pokazati im to čudo, možda bar privremeno glumiti onoga od koga će najviše zavisiti uspješnost našeg zadatka. Ne zamjeram mu, skoro da sam se počeo kajati što sam onoliko insistirao da i on bude s nama.

Sjeli smo, šapućemo, savlađujemo utiske. Čekamo da se vrate svi koji trebaju. Znamo da ih minobacač neće razočarati. Tome svjedoči larma nalik veselju, koja se zaustavlja ispred kolibe. Vrijeme da nam se Crni ponovo pridruži, praćen samo još jednim momkom.

-          Jeste li gladni? – slijedi prvo Ćasarino pitanje koje se nije odnosilo na tok našeg puta.

-          Ne, nismo – ja sam odgovorio, ostali su potvrđivali klimanjem glave.

-          Onda će kahva leći. Nije prava, ali je ona koju i mi pijemo. Ubacimo po koje zrno, da se očuva miris!?

-          To može – skoro uglas prihvatamo, s još dijelom pomiješanim osjećanjima.

-          Šta je, niste zar toliko umorni da ni jezikom ne možete da mičete – Ćasara sad skoro dreknu, uz iskreni smiješak, pokazujući kako nam je vrijeme prilagođavanja na isteku i da se konačno trebamo opustiti – ništa se ne sikirajte, koliba vam je spremna, ako hoćete možete vi odmah ići leći. Ja rekoh da se malo upoznamo, dok nam Mujo pricvrkne kahvu. Eto, mene vjerujem da znate, čuli ste za Eka takođe, a ovaj treći, što pravi kahvu, taj vam nije ni bitan. Time što ćete njega upoznati, vjerujte mi da nećete ništa dobiti.

 

Osmjehnuli smo se načinu na koji je predstavio momka za kojeg nam je prvo rekao da se zove Mujo, a zatim se i sami redom predstavili. Naravno, nezaobilazno smo pomenuli Trošanj, te poneki atribut u „Ćasarinom stilu“.

-          Čekaj, i ti si bio ovdje? – Eku je to koristilo da se sjeti Salka Pendeka.

-          Jesam. U četvrtom vodu.

-          Baš odlično. Eto, ti i Crni znate kakvi su ovdje običaji. U međuvremenu se ništa nije promijenilo. S tim da ćete vi sada imati svoj zadatak. Ostalo sve važi kao i ranije.

-          Nije problem. Momci su super, ja sam ih sve dobro upoznao. Mogu vam reći da vas od ovih momaka neće glava boljeti. Što se toga tiče, nemate brige. Nikakvih problema neće biti.

-          Problema ne smije biti. Zapravo, nema razloga. Bio si ovdje, znaš kako je. Rat je, neke se stvari moraju poštovati. Ništa specijalno, ništa posebno.

 

Nekoliko trenutaka tišine iskoristih da se sjetim naših ruksaka i radio-stanice. Već sam bio ustao i počeo otkrivati šta mi je na umu, kad me Ćasara prekide.

-          Samo sjedi. Sve će vas čekati u kolibi. Rek'o sam ja momcima. A ta stanica, to je sigurno ona „policajka“?

-          Koja bi druga. Od deset kanala dva rade.

-          Nema veze, važno je da su je poslali. Ja sam odmah u glavi imao jedno dva dobra položaja, ali sam im i rek'o da bez stanice sve nema smisla.

 

Kahva nije kasnila. Nastavak razgovora je krenuo očekivano, ko zna koji put prepričavanjem stradanja našeg sela. Naši su domaćini povremeno povlačili paralele s dešavanjima u njihovoj okolini. Razlika je služila kao potvrda da nas shvataju. Tako je i ovaj dio razgovora, uz miris kahve koji se doista osjećao, samo upotpunio kompletan doček.

U mojim se mislima našlo mjesta i za kratko pominjanje Ćasarinog truda oko obezbjeđenja radio-stanice za nas, čime je pojačano uvjerenje da razlika između našeg prihvata i upućivanja nije lažna. Dodajem tako novu nadu kako se ne trudimo zalud da ovdje budemo zbog čega smo došli, a ne zbog čega smo upućeni.

 

                                     ***

Mujo Vreva, usput smo saznali i prezime, kao i nadimke Vitez Koja, ili samo Koja, taj je koji nas je dopratio do kolibe. To što je izvjesno da je krajnja u katunu ne bi trebalo da nam bude neugodnost. Naprotiv, prije će biti da nam odgovara.

Na ugođaj koji će nam pružiti, niti jednom rječju nećemo moći biti nezadovoljni. Bez dilema je sve do večeras u njoj boravio neko drugi. Ispražnjena je isključivo za nas. Biće da su malo pogriješili u procjeni broja, očekujući kojeg čovjeka više, pa ćemo slobodno moći govoriti i o komforu.

Ruksaci su tu. Uredno složeni, kao i sve ostalo što zatičemo unutra. Bili bi bezobrazni ako ne bi odmah shvatili da otprilike tako trebamo i održavati. Ako ni zbog čega, a ono zbog dočeka. Ne treba nam biti mučno da zanemarimo činjenicu kako je minobacač ipak privukao malo više pažnje.

 

 

                                                         pogled na Vučevo