V - 3 / U životu nisam bolje pao

Ašik momče kroz mahalu prođe!

    Zumbul trava, moma plava,

    zabolje je glava,

    širi, dragi, bijele ruke, tvoja sam.

 

I pronese od zlata jabuku!

    Zumbul trava, moma plava...

                                 11/12. Septembar 1992.

Na jabuci čudno ime piše!

    Zumbul trava, moma plava...

 

Čije ime na jabuci piše!

    Zumbul trava, moma plava...

 

Onoga je lijepa djevojka!

    Zumbul trava, moma plava...

 

 

 

Titova vila me nije imresionirala. Nikada nisam o njoj razmišljao, da jesam svakako bih mislio da je ljepša. Bez obzira što su u međuvremenu kroz nju protutnjale dvije vojske.

Svejedno, jedno joj moram priznati. Boravak u njoj dotiče čarobnost. Ne zbog stvari koje su u njoj, zbog ljudi! Učinila je da zaboravim i od kuda sam pošao, i kuda moram. Samo sam znao gdje sam. Zapravo, čime sam okružen, kojim ljudima. Dok sam bio unutra, među svim tim hrabrim momcima, ništa se nije smjelo dogoditi!

A sada, sve je moguće. Nema one svjetlosti, uskoro ćemo ponovo na mjesečinu. Istina, dosta slabu. Ipak nam valja dalje. Ostaviti prigušenu svjetlost onima kojima je potrebna, a mi nastaviti kamo nas očekuju.

Opet se znojim. Do livada i šuma treba cestom, pa preko Sutjeske.

Kolona se polako formira. Svak zna svoje mjesto.

Rado bih Džemu i ostalima ispričao odmah sve što sam u vili čuo, vidim koliko ih zanima. Rado bih, ali kako ću, sad nemam vremena. Imam prečih briga. Moram slijediti Krnja.

A i znojim se.

Kada se ovako znojiš, moraš ćutati. Da čuješ korak svoj. Korak onog ispred, i onog iza. Ideš polako, ideš i čekaš. Čekaš da prvi zastane.

Samo što nije. Za koji će korak...

Sve se više znojim. Da li me je to strah? Ne znam, možda.

Možda. Znam da mi nije svejedno. Svaki korak sam bliže cesti, a dalje od čarobnog svjetla.

Krnjo usporava. I njegovi koraci su teži. Već ga jasno čujem kako diše. Znači, sasvim smo blizu.

Gotovo je. Više se ne mogu ni znojiti. Znači, to je to. Stadosmo. Čini mi se, svi u istom trenu.

Krnjo sjaha, stade na svoje noge. Okreće se. Možda i ne vidim, ali osjećam. Znam i šta mi pokazuje.

Čučnuću. Zaustaviti dah. Napraviti tišinu za njega. Istu koja će i meni samo minut kasnije trebati.

On mora prvi osjetiti da u blizini nema nikog. Osim njega. Mi se ne pikamo, mi ne dišemo.

Siguran je. Ustaje, izlazi na cestu vodeći konja. Ne čuje se.

Bože, izgleda da je moguće. Prešli su cestu. Nisam vidio, nisam ni čuo. Samo osjećam. Znam. Znam koliko je cesta široka.

Moram i ja isto. Ne znam kako je njemu uspjelo, ali i ja moram.

Sigurno nije gledao ni lijevo ni desno. Ni pravo. Gledao je u sebe. Svoj korak. Očima je prešao. Mogu i ja...

Malo mi je falilo. Zaboravio sam na vrijeme pogledati pravo. Sapletoh se. Zarih lice u travu. Samo su mi koljena na putu. Tu gdje sam trebao pogledati.

Dobro je, ništa se nije čulo. U životu nisam bolje pao!

Ko kaže da sam pao. Evo me na nogama. Trebam dalje slijediti Krnja. I ostaviti prostor za Crnog. On će, valjda, na vrijeme pogledati.

Ja se primičem Krnju. Da li je Crni prešao? Ne znam, nisam čuo. Ne znam je li prešao, ali ga evo osjećam za leđima.

Moramo se još pomjerati, treba ostavljati prostor i za ostale. I tako do posljednjeg čovjeka. I posljednjeg konja. A onda naprijed. Prema Sutjesci.

Ne, ne znojim se. Sutjeska nije Bistrica. A i cestu smo prešli, što je najvažnije.

Sutjeska huči, ali ne tako snažno kao u pjesmi. Meni se, bar, tako čini. Ne kao kad je gledala druga Tita ranjenog. Ili kad je divizija Savina bila teški boj. Pa ipak, dovoljno da prikrije nas.

A i sviđa mi se mjesto gdje je prelazimo. Nije jezivo kao na Bistrici. Nema mosta blizu, niti ceste s koje bismo bili lako uočeni. A i, čekaju nas livade i šume.

I gaz je neuporedivo lakši. Baš divota, kao da se upravo ovdje morala razliti tako široko. Skoro da izgleda kako se podijelila u tri potoka, koji uporedo teku. I kao da nam ne da da joj se divimo. Njenoj stvarnoj ljepoti. Samo, onom što nam trenutno pruža. Mogućnosti da potpuno nečujno, neosjetno, bezbrižno prijeđemo na njenu drugu obalu.

I odmah još naprijed. Uz livade i šume.

Bože, lijepe rijeke. Osjećam da sam bio u velikoj zabludi. Da ona nije samo ono što smo maloprije prešli. Da ona teče svuda. I Trebovom, Zamrštenom, Tjentištem... i sad naviše. Svuda.

A dio nje teče mnom, mojom dušom. I svima nama. I mi sada nismo prešli Sutjesku, samo cestu. Svi to znamo, potvrđuje žamor koji hrabro ispunjava kolonu. Evo nas kao na polasku. Baš kao da smo se šalili sami sa sobom.

Sad je pitanje kad ćemo i zapjevati.

Možda bi već. Da livade i šume ubrzo ne postaju ipak malo drugačije nego sam ih ja zamišljao.

Zapravo, previdio sam jednu stvar koju mi je Semir Kovač pominjao. Put koji vodi tamo gdje mi idemo, odavno već nije isti. Ćasara i njegovi su se pobrinuli da njime četnici ne mogu doći. Zato se za naše potrebe pravio drugi. Dijelom se preklapaju.

Nailazimo na povaljane homore. I to, tako da Semir nije ni malo pretjerivao. Možda sam mu tad nedovoljno vjerovao. Ovako, u stvarnosti, izgleda nevjerovatno. Doista, homora do homore. Naši su to, sada, negdje malo prokresali. Negdje moramo zaobići s gornje, negdje s donje strane. Negdje šumom. Uzbrdo, uznos. Da bi opet izbili između dvije homore, gdje se putevi nanovo preklapaju.

Niko ne pomišlja zastati. A i nema se mjesta. Ovaj put je sada tako napravljen. Da se ne razmišlja o predahu. O pjesmi, o Sutjesci, o cesti. Samo, o naprijed!

Za Krnjom. On zna put. Tačnije, njegov konj, za slučaj da zbog mraka u Krnja posumnjamo.

A sigurno da neće ni vječno trajati. Moraju negdje postojati livade za koje ja vjerujem. Važno je da je žamor sve hrabriji. I da ćemo uspjeti.

Doći će livade, mjesto gdje ćemo se sasvim odvojiti od Ćasarinog puta. I gdje ćemo prvi put predahnuti. Zaslužili smo, već se kupamo u znoju.

Ne u onom s kojim smo prelazili cestu. Ovaj je od napora. Ali ne razmišljamo ni o tome koliko je ovo do sada trajalo. Samo znamo da smo se iscrpili, i da nam treba odmor.

Pobacali smo se tu negdje. Da li je šuma ili livada, nebitno. Tu, gdje je Krnjo zastao. Gdje možemo priuštiti taj odmor. Treba smiriti srce. Uskladiti disanje. Doći sebi.

Nema straha. Mada bi tako svako od nas mogao pomisliti, gledajući onog do sebe. Da po sebi nije znao da iza svega samo stoji umor. Slatki umor.

I potrajaće. Bar dvadesetak minuta. Oni koji imaju duhana, ili ono što ga zamjenjuje, tek se usuđuju saviti po cigaru. I to je znak kako polako dolazimo sebi. Osjećam to i ja, mada ne motam. Ali osjećam da mi se mozak pomalo oslobađa. Gledam kroz mrak ispred sebe. Nije da ne vidim ništa, samo ne mogu da vjerujem.

Tek se divim. Mislima putujem prema Zamrštenu. Glavu sam malo spustio. Znači da smo malo visočije. S ove strane ceste. I da smo ovaj odmor zaista zaslužili.

A u Zamrštenu spavaju. Možda ne kao noći ranije, možda ne cijelim tijelom. Možda su im glave malo podignute, možda su mislima s nama, ili nas makar njima traže. A možda je najbolje ako su potpuno uronili u san. Da makar oni skrate noć. I da se čim prije probude, uvjereni kako smo uspjeli. Za sve nas.

U Zamrštenu nas mislima traže, a iznad čekaju! Zato ne možemo sebi priuštiti odmor koliki nam je potreban. Tako da će Džemo i ostali još počekati da bi saznali sve što sam ja čuo u Titovoj vili.

 

                                    ***

Razumijem ja znatiželju onih koji nisu svraćali u Titovu vilu. Na njihovom mjestu ja bih već dosađivao s pitanjima.

Znatiželja je jednaka. Samo oni dobro obuzdavaju nestrpljivost. Znaju zašto im je još čekati. A svi zajedno osjećamo, neće još predugo.

Dušu smo povratili, put je lakši, nema potrebe da se više uopšte znojimo, a ni da previše žurimo. Promijenili smo i žamor, sad jedni druge možemo sasvim jasno čuti. Kolona više nije fiksna. Samo je Krnjo i dalje sam na čelu, ostali se šetamo.

Koristim to tako da počinjem priču, stalno se šetajući od Crnog do Salka, bez bojazni da me neko od njih ne čuje, ali smjenjujući njihove napore da povežu svaku riječ.

Posebno ih je dojmio dio o sastanku na Trebovoj, koji je meni pogrešno prezentiran a koji sam naivno prenio kako sam čuo. Sada smo zajedno došli do zaključka koji nas neće obradovati, ali hoće probuditi nova osjećanja.

Trebamo li biti uvrijeđeni, potišteni, razočarani... Trebamo, sve pomalo. Ali ne toliko da u nama i dalje ne preovlađuju ponos i zadovoljstvo. Ne može prijatno djelovati saznanje da smo sada ovdje ne zato što smo to zaslužili, već što nismo zaslužili da ostanemo tamo!?

Istina može imati gorak ukus. Ali nas u ovom slučaju nikako ne smije da boli. Mi se moramo poravnjati s njom. Ima mjesta za njenu dogradnju. A mi smo ti koji je trebamo dograditi. Pokazati, ako smo pošli zato što tamo nismo trebali ostati, da ćemo ovdje biti zato što trebamo!

Mi to moramo. Jer sada nema povratka. Nama je, svakako, biti ovdje.

A sad smo ionako već preblizu. Krnjo je dao znak da se ponovo zaustavimo. On treba otići do linija, najaviti naš dolazak. Zbog čega smo posljednjih desetak minuta namjerno postali još glasniji. Da nas osjete. Ali tek kad nam provjere lozinku, moći ćemo proći.

U tom trenutku ponovo osjetih lakšu navalu znoja. Ne zbog lozinke, ona će biti u redu. Zbog toga što smo tako blizu logora. Gdje nas sigurno čekaju. Samo, kako?

Neko je i od njih bio na tom sastanku, vjerovatno Ćasara lično. Ako već nije imao pravo da tada reaguje, onda sada izvjesno očekuje one koji su im poslati. Ima li kod njega dovoljno vjere da trebaju prihvatiti one koji im stižu...

To nam je najteže. Tek sada pokušavam Crnog potpunije razumjeti. Njemu je sigurno posebno teško. Možda je baš ovo predosjećao, zato mu se nije kretalo iz Zamrštena. Njegov će povratak izgledati još više ponižavajuće, nego naš dolazak.

Ali, sad nazad nema, ni njemu ni nama. Kao što nije važno ni ko je poslat ni koga se očekuje, već samo i jedino - ko stiže. Između svega toga je vrijeme, ne koje je prošlo već ono koje tek dolazi. I kojeg mora biti dovoljno ma koliko god ga bilo. I koje mi moramo iskoristiti.

U to ulazi i znak koji nam Krnjo daje. Možemo dalje.

Ali ne i tek tako proći. Tu kraj puta dva momka čekaju. Da nas vide. Ne znam o kome se radi, ali počinjem osjećati kako su sve do sada sumnjali, kako nisu vjerovali da ćemo doći. Da im se prevelikim čudom činilo da će od noćas i na ovoj strani imati minobacač. Ne onaj mali, već „pravi“ - stodvadesku.

Odmah je i ovo jasnije. Nisu oni ovdje na putu da bi vidjeli nas, već minobacač!

Nema veze, sam minobacač im nije mogao doći. Niti im, vjerovatno, sam koristiti. Ako će se njemu diviti, moraće i nas trpiti. U svakom slučaju, skupa dolazimo.

Ostavljamo ova dva momka, koji sami hitaju da najbližima jave kako se čudo dogodilo. Ovim će se dijelom linije pročuti dolazak minobacača prije nego mi uđemo u logor. Koji je nešto dalji nego pomislismo, nego što bismo voljeli da je. Mi, koji smo prvi put na Vučevu.

 

 

 

 

 

                                                          Vučevo, prilaz