V - 2 / Neke mi se kockice složiše

Nemoj mi se ponositi dragi,

zbog ljepote bijela lica tvoga.

 

Zbog dubine crnijeh očiju,

lijepih kosa i šećerli usta!

 

Nemoj mi se ponositi dragi,

ponositi i čuda činiti!          

                                               

Iako si pamet mi zanio,

ljepota je k'o rosa do sunca,

a dobrota skuplja od alema!

 

Vrijeme ide, ljepota će proći,

zlatno srce – mehlem do vijeka!

 

 

 

Hajdar uvodi konja unutra. Dok se Krnjo i ja tiskamo za njim, iza leđa čujem kako se radi o Titovoj vili. Moram vjerovati, samo se čudim što u nju ulazim iza natovarenog konja.

Čim prođosmo kratki hodnik i otvorismo vrata sobe, tek se počeh čuditi. Ne više konju i tovaru, već svjetlosti. Svana je tupa, prigušena. Unutra jaka. Prava. Istina, čuje se agregat kako bruji.

Svejedno, gori sijalica od sto vati. Nisam zaboravio kako izgleda, gledao sam je na Bjelašnici i Igmanu. Baš tada nisam vjerovao da ću je skoro ponovo vidjeti. Pogotovo ne ovdje na Tjentištu. Još, u sred Titove vile.

Na prozorima debela ćebad. Da priguše svjetlost. Da obezbijede mir za ono što se ovdje dešava. A osim agregata, čuje se i aparat za varenje. Mada je pod maskom, lako prepoznajem Admira Kuljuha. Ono što vari, govorim to u sebi, zaista liči na veliku plinsku bocu! Ogromnu. Kakvu sam možda viđao, možda i nisam.

Oči mi se privikavaju na jaku svjetlost. Već mogu prepoznati i ostale. Muhamed Muslić Ćuza i Ševko Ožegović Šeks su se mogli i podrazumijevati, oni su Admirova desna ruka. U svim ranijim zadatcima, pa i ovom. Tu su i Dževad Ćerimagić i Safet Čorbo. Odnedavno su u njihovom društvu, a odavno dovoljno ludi da trenutno budu ovdje. Osim njih, tu je još jedan malo stariji čovjek, oniži i tamnije puti, kojeg se ne sjećam da sam imao priliku već upoznati.

Čim su postali svjesni našeg prisustva prekinuli su s radom. Admir je odmah skinuo masku, obrisao znoj sa čela, pokazujući i tako da mu nije mrsko što nas vidi.

Naravno, prvo će se Krnjo ispitati s njima. Meni već za oči zapada još nešto. Namještaj. Očito da se ne radi o autentičnom.

Pozvani smo da sjedemo. Dok nismo odbijali, čujem kako Admir kod Dževada provjerava je li dobro čuo moje predstavljanje.

-          Jeste, to je taj moj rođak – Dževadov odgovor, za mene je bio jednako zagonetan kao i samo Admirovo pitanje – šta sam ti rekao, znao sam ja da se o njemu radi. Koga bi drugog poslali na Vučevo!?

-          Pa, kako ide, dokle ste? – Krnjo baš i nije imao razumijevanje za to, već za ono zbog čega je ovamo i svratio.

-          Dobro je, dobro – Admir prihvata, a već po tonu se osjeća kako mu odgovor neće odisati potpunim zadovoljstvom – samo, ne možemo da... nikako da nabasamo na željezo koje će potpuno prionuti. Ali, važno je da je projekat u redu. Našli smo već neke komade koji su dobri. Za krilca i nosače. Samo, ovdje gore... ima i tu nekih koji mogu poslužiti, ali još pokušavamo naći bolje. Uglavnom, koliko noćas biće spremno.

 

I dok se Admir trudio do detalja pojasniti Krnju, mada je i mene to vrlo zanimalo, pogledom se vratih Dževadu jer mi se u trenutku učini kako mi nešto išareti. Lagano je krenuo ka jednom ćošku, poslije „preuređenja“ prilično komotne sobe. Bilo mi je jasno da me nešto želi upitati, ili mi nešto reći.

Sačekao sam nekoliko trenutaka. Pasalo mi je što je Krnjo baš tada tražio pogledati projekat o kojem je Admir govorio. Ja sam vjerovao kako ću i o tome od Dževada saznati sasvim dovoljno.

-          Znaš li kako vas zovu na Trebovoj? – obratih se Dževadu, pošto sam čuo još jedan dio njihovog razgovora.

-          Nemam pojma.

-          „Odjeljenje plinska boca“!

-          Nabaci je rođak! – nadglasavao sam smijeh koji je uslijedio, ali odmah i osjećajući snažni stisak Dževadove ruke.

-          I, ko je još sve s tobom?

-          Džemo, Crni, Mufo, Zaim, i Salko Pendek!

-          Ccc... Znao sam. A taj Crni, ko je on?

-          Ejub Mešak. On je otud!

-          Znaš šta nam je Admir za vas rek'o? Vjerovatno pretpostavljaš – sve vrijeme je i glavom vrtio.

-          Vjerov'o mi ne vjerov'o, o tome nisam razmišlj'o.

-          Admir je bio gore na sastanku. Major je tražio od Sutka da pošalje jedno odjeljenje na Vučevo. Ovaj se k'o počeo nešto čupati, k'o nema dovoljno uvježbanih, pouzdanih, k'o neće biti efekta, i šta ja znam. Tad mu je Major kaz'o kako mu tamo stodvadeska treba samo radi simulacije, i da je dovoljno da je kadra pogoditi brdo. Samo da ne tuče po našima!

-          To je, onda, super – još sam bio više zbunjen nego svjestan onog što mi želi reći.

-          Ne znam šta bih ti rek'o, možda ti ništa nisam treb'o ni govoriti.

-          Rekoh ti, nisam o tome ni razmišlj'o – želio sam se nekako opravdati – nego mi reci ko je ovaj mrki s vama?

-          Husnija Balić. 'Vaki čovjek! – pokazivao je visoko podignut palac uz stisnutu šaku.

-          A sad mi malo pojasni ovo, nisam baš najupućeniji.

-          Nema tu puno priče. Admir je donio neki projekat iz Sarajeva. Navodno je korišten u Hrvatskoj. To ti je neka bomba na plinski pogon. Zapravo, ti ćeš to dobro razumjeti, ova velika boca - to ti je ta bomba. I, ona treba da eksplodira. A nju trebaju pokrenuti dvije manje boce. Prilikom ispaljenja, do čega će doći puštanjem plina iz tih malih boca. Bomba se, dakle, tako ispaljuje. I ona leti dok u malim bocama ima plina. Kad se one isprazne dolazi do aktiviranja ove... Kontaš? Ako je istina, dere sve oko sebe u krugu do sto metara. Samo je sad fazon privariti jedne za druge, zatim krilca i nosače za krilca, zatim postolje, fitilje, upaljače...

 

Zažmurio sam. Pokušavah zamisliti kako bi to sve trebalo izgledati. Nisam predugo oči držao zatvorenim, vjerovah kako će i meni ostati dovoljno vremena za pogledati skicu, možda mi tad bude lakše.

-          Koliko ti vjeruješ u to? – Sad odlučih pitati za ono što se na skici sigurno neće vidjeti.

-          Ne znam šta bih ti rek'o. Ima smisla. Vidjećeš, ako pogledaš skicu. A i nije valjda neka budala to radila. Nas jebe to što nemamo predviđeni materijal. Probamo svašta, razno željezo, mesing...

-          I, ovo je što vas je?

-          Nije. Imaju još dvojica gore na spratu. Šefa i Skender. Odmaraju. Nema potrebe da se gužvamo, a mora se ponekad malo i odspavati. A ima nas još u jednoj kući iznad. Oni noću čuvaju liniju, mi danom. Po noći, vidiš, radimo.

-          Baš hoću da te pitam, da se niste malo prenisko spustali. Ako sam dobro razumio, ovo je Titova vila.

-          Jeste. A što smo nisko? Stari, nemaju četnici guzice prići ovdje. Kad im odavde složimo dva rafala, oni se po vazdan ne javljaju!

-          Redžo reče da je išao neki dan u izviđanje. Četnici su hodali ovuda. Mislim, cestom!?

-          Laže... Kad?

-          Prije heftu, možda koji dan više.

-          Jesu. Jesu tada. Nismo mi još bili sišli. Što se sad ne provozaju.

-          Znači, Tjentište se može držati?

-          Ko? Samo, probrati još pedeset-sto dobrih momaka. I da se pametno rasporede. Ne petsto, hiljadu četnika da nam perke odbiju! Pamti što ti govorim. Naravno, ako bismo imali dovoljno municije.

-          A za naprijed, kakvi su nam izgledi?

-          Uh! Kakvi su da su, moraćemo. Ovo što nas je može odovuda. Sad, i oni s Grepka s jedne strane... Nosaćemo se, ko mu jebe mater. Samo, municije i hrane. I, da krene. Da je uzeti Prijeđel, ne bi ni u Mješajima mirno spavali. To ti ja garantujem.

 

Nije mi izgledalo utopistički. I meni je srce zatreperilo.

A sama pomen našeg rodnog sela natjerala me da se prisjetim i onog što je bilo prije par dana, čemu ne bih sreće da prisustvujem:

-          Čuo sam, bili ste opet u Trošnju. Manje-više znam sve, samo mi reci je li baš odradila?

-          Ču' budale! Nego šta je. Mi u Trošnju, a ona u Krastavcu već odrađuje!

-          Aferim. Nego, Džemo mi reče da je bilo i neke svađe među vama.

-          Kakav Džemo. On nije iš'o.

-          Znam, ali je njemu prič'o opet neko od vas. Rakija, šta li?

-          Ama, pusti to. Znaš kak'i smo mi. Za čas od muhe napraviti međeda. Vjeruj, kad se vratiš s Vučeva još će biti i da su se tukli.

-          Zamalo. Kažu...

-          Eto, šta ti pričam. Ne čudim se ja onima što pričaju, ti me čudiš. Zar i ti možeš povjerovati da bi se neko spustio čak u Trošanj, pa da se tu s nekim svađa. Normalno, kao i uvijek, bilo je diskusije oko podjele zadataka. Što ovaj ide dolje, a ja jok, ja ostajem... Ono, jes' malo i rakija dodala. Da nije nje bilo, vjerovatno neki o tome ne bi govorili. Ali, stari, neka su. Ja ih razumijem. I podržavam. Ako smo ga već poveli, zašto ga ignorisati. Bilo koga!

-          Znam. Nego, sad kontam: idemo prema Vučevu, nije problem - naređenje je naređenje. Ali ako se šira akcija sprema...

-          Eh, jebiga, stari. Znam šta kontaš. Šta je tu je, sad. A možda je još rano. Možda se vi do tada vratite. Ako bude tako, znaš da ja računam na tebe. Ako budeš ovdje, imaš moju riječ!

 

O ovome bi sigurno pričali cijelu noć da je vremena. Ćutanje koje među sobom podijelismo jasno nam kaziva kako je ovo bilo sasvim dovoljno.

-          Još da ti objasnim zašto sam u artiljeriji – nađoh način da presiječem tišinu koja je u ovom trenutku tako suvišna – zbog Majora, to je njegovo naređenje. A ja za tog čovjeka nemam riječi da opišem svoje divljenje. Iako se sudbina sručila na nas Trošnjane, znaš da i naše krivice ima. Ovo što je Major ovdje uradio je za poštovanje, za klanjanje. Zaslužio je da preživi, ali i da mu se spomenik digne. Pored onog, partizanskog, samo još ljepši. Bio sam na Igmanu, Bjelašnici, Grepku, ali ovo nema nigdje. Nije mi drago što moradoh vratiti pušku koja me košta tolikog truda, i to prije nego iz nje i metka ispalih na četnike, evo me vidiš sad s lovarom, ali ja sam donio odluku: dok bude ovaj bataljon postojao, dok njegov komandant bude Major, biće i mene u njemu. Nema druge jedinice u koju bih otišao, ama pa da imam pet obroka dnevno, da... ne znam ti šta!

-          Svaka čast. Ako je tako, nabaci je još jednom – ponovo osjećah snažni stisak njegove ruke – ja o tome nisam razmišlj'o, ali baš tako i sam osjećam!

-          Ima li ovdje još šta nova? – pitah to u želji da mi čim prije pusti ruku, kako bi bol koju trpim ostala neprimijećena.

-          To ti je to. Više sam noći noćio u Titovoj vili nego je i on sam. On je, kažu, samo dvaput. Znaš kako je gore sređeno. Joj, ljepota. Bilo je i ovo, prvo su četnici dobro razjebali, pa smo i mi morali sebi prilagoditi za rad. Jah, gore je u jednoj kući nađen dnevnik neke Srpkinje.

-          Čuj? Šta piše?

-          Jebla majku, fer je. Ja je ne znam. Koliko sam razumio, ti bi je možda mogao poznavati. Neđe je tvoja generacija, možda još i godinu mlađa. Sestra nekog Siniše, meščini.

-          Joj, znam je. Hm... ne može mi sad ime... Na vrh mi je jezika, ali sjetiću se... Sanja!?

-          Jeste, Sanja.

-          Ja se nijesam baš družio s njom. Ona je poslije podne išla u školu. Sinišu sam znao. Meni se ni on nije činio lošim momkom. Šta ja znam, da li zato što su ovdje bili manjina. Baš me zanima šta je pisala.

-          Joj, to ti je kao roman. Ona ti je svaku veče pisala po stranicu-dvije. Prisjećala se najviše ranijih dana. Plakala je dok je pisala, pitala se gdje je raja s kojom se družila. Spominjala je Mrkog, Cirolija i još neke. Ne mogu ti ja to najbolje prepričati, al pravo je pisala. Ono, mora biti da je iskreno. I ovi su neki plakali dok su čitali. Eto, ja je ne znam, ali ako je i pola od srca - dobro je. Znači da svi Srbi nisu isti. Pominje ona i Miloševića... Mor'o bi pročitati, ne mogu ti ja ovako ništa dočarati.

-          Jah, to je bilo još dok se vjerovalo kako ovo neće potrajati. Vidiš, ja u to više ni najmanje nisam siguran. Zato ja u svom dnevniku ništa ne detaljišem.

-          Ja, Boga mi, detaljišem. Pišem i ja dnevnik. I to - sve, svaki korak. Nek se zna. Ko mu jebe mater, znam sebe. Ništa neću uraditi čega bih se nekad stidio. A ako me ubiju, nek bar znaju koga su ubili. Već sam se osvetio, a vjerujem da će toga biti još.

-          Ja još nisam siguran. Ali, evo imam trideset šest mina, da ako makar jedna pogodi gdje treba. Nego, čudo da Sanja takav dnevnik nije ponijela sa sobom, nije zar da ga je namjerno ostavila.

-          Baš si budala. Zar misliš da smo mi na Tjentište ušli tek tako... Šalim se, njen je dnevnik nađen kad su naši prvi put ulazili ovdje.

-          A sad? Kako je sad bilo? Je li istina da nikog nije bilo kad ste napadali?

-          Ko ti je samo to rekao?

-          Ko mi je rekao? Ne znam, ne sjećam se. Tako se priča.

 

Dževad zavrtje glavom. Zatim pođe prema drugom kraju prostorije u kojoj su ostali još bili zaokupljeni skicom, u mojoj glavi već potvrđenoj kao „plinska boca“.

-          Šeks, da čuješ ovo! Priča se kako nikog nije bilo kad smo ovo uzimali. Šta veliš?

-          Ko priča? Nek on ide na Prijeđelo! Ni tamo nema nikoga!?

 

Odmah se i ostali počeše smijati. Meni bi malo neprijatno, ali nikako da dođem do riječi kojima bih se ispravio. U trenutku mi pada na um Adil Kovačević, gdje se i ja osmijehnuh zbog nadimka kojima ga svi zovemo. Sjetih se kratkog razgovora s njim, upravo o ovim događajima ovdje. Naš Tito je iskreno žalio što nije bio s ovim momcima kada su uzimali Titovu vilu. A osjetio sam i žal što nije bar s nama. Znam i koliko bi se on sada divio ovim momcima, a ja ih nasmijah.

Makar sam se postidio, s iskrenim nijetom da se ispravim, ali je vrijeme prebrzo proticalo da bi čekalo da ja smislim način, nađem riječi kako bih to učinio.

Umjesto toga, dobih detalje koji su mi nedostajali:

-          Uvijek će biti onih koji svašta pričaju – Dževad ovo posebno naglasi, aludirajući na ono što mi je najprije želio reći – rođak, vjeruj meni. I to su baš u ovoj vili boravili! Mi ih fino opkolili, zapucali sa svih strana. Tačno je da nisu odgovorili, nisu imali kad. Ne tvrdim da smo kojeg ubili. Ali, neki su zbrisali i u pidžamama. Neki bez čizama, pokoji i bez puške. Eto, da imaš vremena sad bih te ja odveo do kuće gore. Da vidiš plijen. Ono, nije sad to velika gomila. Ali jesu dvije puške, jedan pištolj, buljuk municije, jedne čizme, nekoliko uniformi, malo hrane, sitnog pribora... Helem, ne može se vala reći da smo se samo ušetali. Jesmo se i mi isto veče povukli. Pa, opet, osmatrali ovaj kraj, uvjerili se da četa nema da se ovud više šeću. Jesu dolje glavnom džadom patrolirali. E onda smo od Majora tražili da nam dozvoli da se ovdje smjestimo.

 

Neke mi se kockice složiše, neke će još pričekati. Odlučih iskoristiti priliku da i sam zavirim u onu skicu, dok sad svi pričaju o nedavnom zauzimanju vile.

To što vidjeh neće mi previše pomoći. Podsjeti me na crtani film o ptici trkačici, na planove Mirka Sekajatovskog.

Ipak, jedno morah priznati. Tehnički je skica bila besprijekorno urađena. Osjećah kako me to može samo više zbuniti, zadovoljih se onim što sam od Dževada čuo.

Odmičući se ipak primijetih jednu cifru u ćošku o kojoj se moradoh raspitati:

-          Šta znači ovo „petsto metara“?

-          To je krajnji domet – Admir je bio brži od Dževada.

 

Odlučih ne komentarisati dalje. Vjerovatno bih bez ovog podatka više vjerovao uspjehu projekta „plinska boca“, kako ću ga svakako i zavesti u dnevnik. Međutim, svoje sumnje neću unositi. Ne mogu ih ni sebi pojasniti.

Nisam o tome razmišljao, ali se povukoh i sjedoh na jednu sećiju. Da ne zaboravim, bar vjerujem kako je ona ipak dio i nekadašnjeneg enterijera. Biti u Titovoj vili a ne sjesti gdje je on možda sjedio, ili bar neko od njegovih prijatelja, bez obzira na sve, još osjećah kao mogući lični grijeh. Odatle ću s tim uživanjem slušati šta oni dalje pričaju, i sačekati da prođe i Krnjovih pola sata. Pravih je već prošlo.

Srećom nisu bili dosadni, možda bih i zaspao. A to mi ne bi išlo na čast, u društvu sam ljudi koji su, naravno poslije Majora, najviše uradili otkako je ovdje rat počeo. Zato, trebam slušati i o tome što bi tek moglo biti. Kad završe ovaj zadatak, kad na Prijeđel bace plinsku bocu. Među hrpu četnika!

Paralelno zamišljam i svoju stodvadesku. Da bar jednog i mi ubijemo!

I tako, dok se napolju, valjda, nije dovoljno smračilo. Što se poklopilo sa silaskom momaka koji su odmarali. S njima se samo ispitasmo.

Dževad ispraća nas dvojicu. Na vratima se i s njim pozdravljamo.

-          Nabaci je još jednom – govori mi najiskrenije – neću zaboraviti što si rek'o!

-          Ni ja!

 

Steže mi ruku. Neka steže, ne boli.

Malo boli, nema veze!

 

 

 

 i plinske boce su korištene za izradu improvizovanog naoružanja