Aruba

Jedna od omiljenih igara među straješinama Vojske Federacije je bila "igra država". Igralo se u svašta-nešta, između ostalog i u to ko će prati suđe od kafe, a pravila su bila jednostavna: Jedan počinje izgovarajući prvo slovo, drugi do njega govori drugo slovo, i tako redom dok se ne dođe do kraja imena države. Država koja je jednom već bila, u daljnjem igranju je isključena. Negativan poen dobiva onaj ko ne zna nastaviti niz, ili onaj ko je nastavio a sljedeći prekinuo zatraživši da ovaj kaže na koju je državo mislio - i taj nemadne ispravan odgovor. Konačni gubitnik je onaj ko prvi stigne do određenog broja negativnih poena, najčešće je to bilo 10.
U našoj je grupi bilo nas 5 koji smo manje-više znali skoro sve države svijeta, te Fehim Muratović koji je znao uglavnom one poznatije. Nekad bi ga sreća služila pa bi se neko vrijeme držao, ipak bi u konačnici uvijek gubio. I nije njemu bilo mrsko prati džezvenjake, koliko činjenica da je redovno gubio.
Jedne se prilike baš dobro držao, no opet se neminovno primicao porazu.



Nakon 9 skupljenih negativnih poena krenula je igra u kojoj je prvi rekao slovo A, drugi R. Kako su Argentina i Armenija već bile isključene, meni nije preostalo ništa drugo do da kažem U.
Fehim je u mojim očima pokušao vidjeti je li blefiram. Nije to vidio, no nije se ni mogao sjetiti. Svi smo ustali i krenuli odbrojavanje: 10, 9, 8...
Fehim je već zauzeo pozu da krene prema džezvenjacima, no jednako ga je mučilo koja bi to država ARU mogla biti. Naravno, bio je spreman da čuje ime koje nikad prije nije čuo.
- Aruba - sažaljivo sam odgovorio, a nakon što mi je "vratio potez".
- Pu! Jebem ti Arubu! - Fehim je spremno opsovao, zapravo je samo čekao da na spremljenu posvku doda nastavak njemu nepoznate države.
Psovkom je, barem se nama tako činilo, stigao moje sažaljivo i sporo izgovaranje potvrde njegovog još jednog poraza.
Također je brzo zgrabio suđe i krenuo iz prostorije. No, nama je ta scena bila toliko simpatična da smo se nekoliko minuta smijali, usput pokušavajući da ga što vjernije i izimitiramo.
Ovo i ne bi bilo vrijedno da ostane anegdota, no mi smo nesvjesno taj događaj počeli koristiti svakodnevno. Svaki put kada bismo naišli na nešto u poslu što nas je iznenađivalo, razočaravalo, opsovali bi Arubu. Onako kako je to otprilike i Fehim radio. A i svako je od nas unutar nekog svog društva, a obično kada bi nam se tamo otela ta psovka, i objasnili njen nastanak.
I još uvijek to ne bi bilo dovoljno za punu anegdotu, da par godina poslije Muamer Abadžija (jedan od nas petorice) i ja ne gledasmo jedan malonogometni turnir.
Jedan od fudbalera je nakon što je loše zahvatio loptu u dobroj prilici, sasvim ozbiljno uzviknuo:
- Pu! Jebem ti Arubu!
Muamer i ja se uz veliki smijeh i pogledasmo. Vjerujemo i da su mnoge druge, opštepoznatije psovke, nastajale na ovakav, sličan način.