Oj, djevojko, džidžo moja,
džidžala te majka tvoja.
Nadžidžanu meni dala,
dala pa se pokajala.
Jer ja jesam kujundžija,
kujundžija Sarajlija,
Sarajlija meraklija,
koji kujem tepeluke,
i na ruke belenzuke.
Nove ću ti sakovati,
njima ću te darivati!
Imamo još oko dva sata do akšama, odnosno do očekivanog polaska. Vrijeme je za večeru, za ponovno okupljanje svih. Momenat, kada mi se učini da je i zrak postao posve drukčiji.
Više
niko ne glumi, iskrenost izlazi iz svih. Kao da su neki tek sad shvatili kako
ovo nije bila nikakva šala, da nas šestorica večeras ipak putujemo. Nije nam
ostalo puno zajedničkog druženja, šteta bi ga bilo protraćiti mrzeći se.
To
je Crnom i trebalo. Sad se ogleda razlika među nama. Mi koji odlazimo, mi smo
heroji. Herojski je, uvijek, kad se kreće u nepoznato. Ko zna kada ćemo se
vratiti, i da li ćemo svi. I, koga ćemo sve ovdje zateći. Ako smo mi heroji, ne
vjerujem kako i njih bolje čeka. Mi idemo, a oni ostaju u nepoznatom. Da,
jedina je razlika u ovoj noći. Dok prijeđemo Sutjesku. Ali se s pravom nadamo,
toliki su je prelazili, nije zar baš nama suđeno...
Od
ovog što ponesemo, samo jedno ćemo sigurno vratiti. Uspomene. Zato i ne bi bilo
dobro da ih se neko stidi!
***
Neće.
Akšam se lagano spušta. Svakog momenta u selo će ujahati konjovodci. Nije
pametno da puno čekaju. Još jednom trebamo provjeriti da nismo šta zaboravili
od onog što kanimo nositi, bez obzira što taj spisak nije dug. Kao što
pozdravljanja znaju biti!
Zato,
odmah počinjemo s tim. Akšama dovoljno ima, pa se poneka omakla suza da lakše
skriti. Ne trebaju se vidjeti, svakako se osjećanja ne daju varati.
Akšam
je u tom tonu da se pogledom ne može baciti daleko u pravcu Vučeva. Ipak, u
suprotnom smjeru se još uvijek daju nazrijeti obronci Trebove. Ne toliko da bih
razaznao gdje su Treskavac i Oštra glava, ali se služim sjećanjem na to kako mi
je Admin pokazivao. Gledajući tako, shvatam koliko je bio u pravu i dok je
govorio da sve je ovo Trebova. Pogotovo, kad s Vučeva budem posmatrao.
Neko
pomenu i lagani bećarac. Ima ga ko povesti, Lato Kršo. Naći će se i za pratnje,
tu su Redžo, Sajo, Džemo, Mufo, Zaim, Juko, Sutko, Salko... Poguraćemo svi,
koliko ko može i zna. Nije važno, važno je da budemo pjesmom ispraćeni.
Krnjo
predvodi ekipu koja ubrzano tovari konje. Mi se još jednom pozdravljamo sa
svima. Dovoljan je po jedan iskreni stisak ruke, jer nas na Vučevu očekuju.
„Aoj,
Trošnju, ne bih te volio, da se nisam u tebi rodio!“ – grla se ne štede, ne
pretjeruje se ali i ne mari dokle se čuje!
***
Utihnu
pjesma. Pravi se kolona. Ostavljamo Zamršten, i puno dragih prijatelja u njemu.
Dio uspomena ostavljamo, one ljepše sa sobom nosimo.
Prvih
se desetak koraka, na svakom prisjećam neke slične situacije. Izlazili smo iz
Trošnja, duša me boli zbog Kremenika! Išli u Borač, osmjehujem se Zavidežu!
Ponovo silazili u Trošanj, Bog dade pljusak! Mislili da hoćemo Goraždu, ispalo
puno bolje nego se nadali! Na Igman po puške, kunem Mladi gaj! Otuda, ne znam
zašto ali umjesto Munjinog ili Bekanovog lika pamtim imena Đoza Fadila, i Čeda
Domuza! Okrećemo Grepku, uzdišem ne bi li se na Vučevu ponovio! Po drugi put
preko Bistrice, izdržalo se! Kad pođosmo ovdje, ovo ni sanjao nisam...
Jednom
ću se i ove noći prisjećati. Danas mi se dnevnik nije otvarao, strah me bilo da
šta pogrešno ne napišem. Nekad treba malo sačekati. A možda će i najbolje biti
da zabilježim samo to, da artiljerijska baterija bataljona „Sutjeska“ kreće na
prvi ratni zadatak. Odmah ću se sjetiti kako smo, mi iz kolone, osjećali
poglede i uzdahe ljudi s kojima međusobno tek spoznajemo snagu naših
prijateljstava.
Na
začelju kolone, konjovodci s natovarenim konjima. Dva nose minobacač, još devet
po četiri mine. Nema opterećivanja, tako da smo i naše rančeve metli, kao i
stanicu. Naprijed je Krnjo, vodič. Također na konju.
U
sredini nas šestorica. Više nije bitno kako smo odabrani. Baš kao ni naš
redoslijed u koloni. Samo da smo svi jednako svjesni dobivenog zadatka, i
spremni dati sve od sebe da ga što uspješnije izvšimo. Nije bitno kako, mi smo
odabrani!
Crni,
Zaim, Salko, Džemo, Mufo i ja smo svjesni toga...
-
Ljudi – Džemo prvi progovori, pošto smo malo
odmakli – ni najmanje mi ne bi bilo krivo što idemo, samo da se na nas ne gleda
kao na škart poslugu...
Bio
sam zaustio reći kako su moji dojmovi suprotni, ali su svi ostali bili brži.
Redom su se, uključujući i Meška, slagali s Džemom.
Nisam
imao pravo biti sigurniji u svoje nego u njihove osjećaje. Čak sam, slušajući
ih, počeo i sam popuštati takvoj mogućnosti. Želim to poravnjati u sebi, tako
da dolazim do novog osjećanja - da sam prevaren!
-
Dokazaćemo suprotno! – ovako sam to podijelio s
njima.
