Ne tuguj, draga, što nam ljubav mre.
Što mora biti, uzalud je sve.
Svakoj sreći, jednog dana,
mora doći kraj.
Sve prolazi, vječno traje
samo sunčev sjaj.
Nemoj dušo plakati,
ni sudbinu kleti.
Ljubav treba bolovati,
za nju i umrijeti.
Još jednu, zadnju, pokloni mi noć.
Sutra će ljepša, draža ljubav doć'.
Radostima ogrijati
naša srca dva.
Nakon svake kiše, draga,
ljepše sunce sja.
Nemoj dušo plakati...
/Safet Kafedžić/
Ne
mogu reći da se nisam lijepo odmarao, stalno na vezi sa svojim mislima i pričom
ostalih, ali mi prvi osjećaj samoće brzo dosadi. Svega pet minuta pošto su i
oni izašli iz kuće, to sam odlučio i sam učiniti.
-
Tražio te Mešak – dočeka me Zaim na pragu.
-
A gdje je on?
-
Dolje je, negdje ispod kuće.
Prvi
put osjetih krivicu. Nisam se kajao što sam insistirao na tome da i on ide s
nama, krivio sam sebe što s njim cijelo vrijeme nisam stigao ni riječ progovoriti.
Baš kao da smo to i jedan i drugi izbjegavali. Ovo je bila prilika da to
ispravim, ali i da se suočim s jedinim što sam noćas uradio.
Ejub
Mešak, svakom poznatiji pod nadimkom Crni, koji je njemu pristajao ako ikom,
bio je mladić od nešto preko trideset godina. Malo visočiji i malo krupnije
građe. Za ovih ga nekoliko dana nisam ni mogao bolje upoznati, sem dojma da i
spada u ljude kojima je malo teže prići. Ali sam duboko u sebi vjerovao kako je
to samo na prvi pogled, kako se radi o puno boljem momku pošto ga se već
upozna. Inače ga ne bih ni želio u ekipi. Osim toga, bio je dobar nišandžija.
Nije to bila samo njegova hvala.
Zatičem
ga kraj jedne šljive u ćošku, nekih pedesetak metara ispod kuće. Samog.
-
Jesi li se naspav'o!? – moram priznati da me je
iznenadio kako pitanjem, tako i načinom i tonom kojim mi se obratio.
-
Ako bih rekao da jesam, slagao bih – mada ne bi
trebalo biti potrebe, ovu istinu sam mogao koristiti kao uzrok svog
neraspoloženja, odnosno držanja.
-
Šta je ovo? Čija je ideja da jedan minobacač ide
na Vučevo? – mada je s oba ova odgovora dobro upoznat, njemu služe da lakše
dođe do onog što želi reći.
-
To bi morao pitati Majora. Samo, ne vjerujem da
bi ti htio odgovoriti.
-
Hajde, meni bi to i bilo jasno, ali zbog čega je
nas, onda, ikako dovodio ovamo! Ni on ne zna šta hoće.
-
Ja mislim da zna. Mada se slažem da vas nije
trebao dovoditi, osim ako se u međuvremenu nisu planovi promijenili. Što nije
nemoguće. Sutko pomenu kako će otuda doći ovamo nešto pješadije. Da nije tako,
zadržao bi ih kad je zakletva bila. Šta tek oni trebaju da kažu što ih se voda!
Inače, i meni bi bilo lakše. Sad bi odavde samo otjerali minobacač, a tamo bi
već bili vi. Što!? ja vjerujem da imate dobru ekipu! Među nama, najvažnija su
dva čovjeka: dobar računač i dobar nišandžija. Eto, ti si dobar nišandžija. Ni
tamo se neće valjda odmah gađati, dovoljno ti je bilo samo nekoliko puta da
zavrtiš one kolutove, da se prisjetiš libela, malo vježbe, i to je to. Isto,
mali Oks je munja! Njemu je trebalo samo poslati tablice. Evo, još će biti da
je on ovo i doslutio, njemu je bio ćeif da prepiše ovaj glavni dio tablica. Sad
prepisuje još jednom, da mi ponesemo. Ima mali živce, ima volju, ništa ja nisam
bolji od njega. Još, vidio sam da je na spisku izviđača više vaših. Zato i ne
šalju odavde nijednog, navodno su ti tamo dobri.
-
Taman tako. Tako je i trebalo. Evo, ja sam sad,
kad je bila zakletva, ovamo preveo majku. Kao, priča se, treba još taj jedan
konvoj da bude. Ama, ja sam nju jednom prevodio na Grebak, ona se vratila. Neće
u tuđinu. I ovako ne znam šta ću s njom, jedva sam je natjer'o. A kad čuje da
sam se vratio tamo... Ja se bojim da ona bez mene neće htjeti u taj konvoj!
Poslije
ovih riječi, najprije je zavrtio glavom, a poslije ju je čvrsto stegao rukama.
Još mi nije djelovao do kraja iskreno, ali nije bilo govora da baš sve može
biti čisto foliranje. Ako ništa, zavrijedio je ovaj razgovor.
Sjeo
sam, očekujući da i on isto učini. To će mi stvoriti nešto vremena da dođem do
najboljih riječi kojima bih prokomentarisao njegove posljednje.
-
Razumijem te potpuno – nije moglo biti toliko
teško – ali ćeš teško i naći ikog kome je lahko. Znaš i sam, da ni ja, fakat,
ne znam skoro ni za kog svoga. Samo mi je jedan buraz tu, njegovi su žena i
djeca, od godinu i dvije, zarobljeni, kao i najmlađi nam buraz i njegova majka,
naša maćeha Navodno su razmijenjeni. Babo je ost'o. U logoru. Još jednog brata
imamo, taj je u Sarajevu, od maja se nismo s njim čuli.
-
Znam sve – Crni opet ustade, i uzdahnu duboko –
ali ja ne mogu ići tamo. Ja ne mogu ostaviti majku!
-
Cijenim to, ali neko mora – sad sam ja uzdahnuo –
i, vjeruj, da to nije do mene. Meni je, tako svejedno. Mene ništa ne veže za
ovdje, ništa me ne privlači tamo. Ali ni odbija! Naređenje je ono u šta ja
gledam.
-
Toliko nas je ovdje, a baš ja moram!?
-
To ja nisam rek'o. Eno Sutka, njemu objasni. Ako
on odluči da ne ideš, samo nek nađe drugog. On je glavni. Na kraju, on se i
jedini pita!
-
Prič'o sam ja s njim – u ovom trenutku mi se
učini da me pogledao drugim očima – on kaže kako si ti baš mene tražio. I da
samo od tebe ovisi hoću l' ja ići.
-
Ja jesam tražio tebe. Međutim, rekoh, ja se ne
pitam. Ali, ako se ja pitam, onda ti ideš. Trebaš mi, i to je to. Ja bez drugog
nišandžije neću!
-
Maloprije si rek'o da...
-
Znam šta sam rek'o. I to stoji, ali da je bilo
onako kako smo rekli. Ovako, kad već odavde idemo, zašto da ovdje ostane pet
dobrih nišandžija, a tamo samo jedan. Mogu ja sad govoriti da postoje još neki
razlozi, ali vjeruj da ni jedan nije taj da ja imam nešto protiv tebe. To, bože
sačuvaj!
Protrljao
je lijevom rukom čelo i oči. Izvijesno, očekivao je drukčiji ishod. Pogledao je
put neba, kao neko ko već ima ideju ali još razmišlja da li da pokuša s njom.
Kao neko ko se plaši onog što želi reći.
Nakon,
možda oko dvije minute, ponovo sjede kraj mene, i skoro šapćući poče:
-
Ja imam puno duhana. Daću ti punu kesu, samo vidi
sa Sutkom da me izostavite.
-
Žao mi je – nakon kraćeg razmišljanja, koje je
došlo kao mogućnost da prihvatanjem njegovog prijedloga mogu oraspoložiti sve
ostale, priznah pobjedu svom drugom osjećaju – niti pušim, niti se
potkupljujem. Ja shvatam tebe, zato sam ti i rek'o da se probaš sa Sutkom
dogovoriti. Vjeruj mi, lakše ćeš s njim nego sa mnom!
Ostavljam
Crnog da me krivi za situaciju u kojoj se našao a koja mu se nije dopadala, a
ja se ponovo vraćam kući. Ovaj put - riješen da o ovome više ne razmišljam,
niti s kim pričam. Obećavam sebi da ću se do polaska uspjeti iskontrolisati, da
mi je od sad svejedno kako će se ovo razmrsiti, hoće li Crni ili neće s nama
poći. Ako pođe, koga će više kriviti: Sutka, mene, ili svoju sudbinu.
Isto tako, već mi je svejedno hoće li tamo, nekad ispričati ovima kako mi je za svoje izostavljanje nudio toliko bogatstvo. Kojim bi mi Džemo i ostali oprostili sve. Prije nego što će mi oprostiti i jedan ne povučeni dim.
***
Nisam
mogao skriti mrzovolju, a mogao sam i pretpostaviti ko će je prvi primijetiti.
-
Je li te pit'o da ne ide? – Džemo me dočekao
pitanjem i uz osmijeh koji je to potvrđivao.
-
Ja to ne bih tako nazv'o – bio sam zbunjen –
jeste ga zanimalo ko je određivao spisak. Mislim da je prvo bio kod Sutka, da
je ovaj... ovaj mu je, valjda, rek'o da sam ja. Ništa, samo sam ga pit'o zna li
ko je glavni...
Nedugo
poslije mi je kroz glavu prošlo kako je moguće da se njima već povjerio, da se
raspitivao o meni, da su mu oni rekli kako nisam loš, što je on onako shvatio.
Dalje mi se učini kako sad možda razmišlja da je pogriješio u tome što nije pitao
da li duhanim. Zato pomislih - ako se toga sad dosjeti, pa krene Džema i Mufa
nagovarati da oni popričaju sa mnom...
Taman
pomislih kako bih u tom slučaju morao popustiti, kad se sjetih šta sam sebi
obećao. Ako se toga sjeti - sjeti, nije moja briga!
