VI - 42 / Opet ne znamo gdje smo

„Sini, sini, sjaj mjeseče,

sini iza gora,

da ja vidim ko se šeće

ispred moga dvora!?

Ko li šeće, ko li pjeva

tako glasovito?

Uz dvje žice tamburice,

tužno žalovito?

Da to nije moje dragče

otvorilo vrata,

došlo vidjet šta mu radi

ašiklija Zlata?“    

Sjaj mjesecu šapat doš'o

gore u oblake,                                                         5/6. oktobar 1992. 
on se curi smilovao,

spustio joj zrake.

Kad je Zlata sa pendžera

opazila ko je,

kroz demire pružila mu

b'jele ruke svoje:

„Dobro doš'o, mili goste,

iz drugoga sela;

Kakva te je dobra sreća

amo donijela?“
„Zlato, Zlato, draga dušo,

pitaj srce moje:

Zašto tako ljubi žarko

crne oči tvoje?“

    /Safvet-beg Bašagić/

Ipak je Mišo prihvatio drugi prijedlog. Da se ova kuća detaljno istraži, pokuša nešto naći što će nam pomoći u orijetisanju. Da saznamo koje je ovo selo, odnosno gdje se mi sada nalazimo. Sve u cilju da lakše dođemo do zaključka kuda, kada i kako dalje.

Dok su se i oni iz štale preseljavali nama, razumijevanjem kako bi se svi gužvali u pretraživanju kuće, Mišo prihvati i Sabitov prijedlog da jedna grupa malo prozvrlja selom, a pošto je kiša već počela jenjavati. A u toj se grupi ja nađoh.

Naravno, više nas nije bilo strah i fenjer nositi. Vremena nam nije trebalo puno. Da izbrojimo ukupno tri kuće, uključujući i već obijenu. Da je selo brdsko, planinsko, samim načinom kako smo se u njemu našli već smo znali, a potvrdu smo dobili i u činjenici da smo našli puno pratećih objekata. Svaka je kuća imala jednu ili dvije štale, te nekoliko koliba raznih namjena: mljekari, sušnice, drvljanici... Bio je i jedan ćumez, iako smo ovaj put odoljeli da pokupimo jaja. Samo smo se uvjerili da ih ima, a noć je svakako duga...

Nešto drugo nam je privuklo posebnu pažnju. Našli smo dva bunara, potvrdu kako je selo bez žive vode. A i bunari su, vrlo moguće, samo skupljali kišnicu. Tako smo stigili pomisliti kako ni u vezi s tim nije slučajno što baš noćas ovuda naiđosmo.

Mi smo svoje istraživanje završili u vrhu sela. Ne samo vodom, bilo je siromašno i voćem. Ipak smo našli nekoliko jabuka. Plodovi su im bili već zreli, nekome drugome ne bi izgledali ni sočni i neodoljivi.

Kako se kišnici baš i nismo radovali, a i bunari su bili skroz ispod sela, to smo svakako željeli ubrati nešto jabuka. Za šta nam je dobro poslužila kamena pozida. Čiju osnovnu namjenu nismo shvatali, a nije nas ni zanimala. Bonzo se sjetio, dok smo još pod strehom štale stajali, da je primijetio par vreća, zadjevenih za rogove. Iskoristili smo ih da obradujemo ostale.

Koji su još više obradovali nas. Oni su ovo vrijeme iskoristili još pametnije. A i Miša je prošla prvobitna nervoza. Dopustio je, ili ga nisu ni pitali, da se još obije i koliba od istog gazde. S pretpostavkom kako i u njoj ima jedna peć. S ovom u kući, možemo se svi posušiti, a i dopeći hljeba, kojeg nam već ponestaje. Dvije su vatre već gorjele, a pronađeni su i brašno i germa, te bure s vodom, dok ni nasječenih drva nije moglo nestati.

Jeste sve ovo značilo, uz ranije otkriveno prisustvo ovaca, da ova kuća i nije sasvim napuštena. Ali mi za to nismo mogli mariti, a i poštujemo dogovor kako ćemo samo koristiti ono što nam treba. Za sebe znam, vjerujem i ostalima, ako kad domaćina sretnemo zahvalićemo se, gledati da mu se odužimo. A i ni jedna, ni ovca ni janje mu neće faliti.

Ali, najviše zadovoljstva je dolazilo od onih koji su pretraživali kuću. Nađeno je nekoliko dokumenata koji su otkrivali ime sela.

Uništa, selo za koje niko od nas nije čuo. Bar sam bio tako pomislio, još više vjerujući kako smo negdje oko Jabuke. Dok nije Mufo meni ponovio ono što je njima već objašnjavao.

 Ovo selo nije daleko koliko sam ja mislio, pripada Izbišnu. Kao mjesnoj zajednici. Meni je morao dodatno pojasniti, pošto se ja s karte sjećah samo Izbišna i Dobromanovića.

Nisam imao pravo ne vjerovati. Ni on nije nikad bio u njemu, samo je znao da je iznad Izbišna, te da nam je babov badženog odatle rodom. Naravno, trebalo je prihvatiti kako ne postoje dva sela takvog imena.

Kao da je sudbina znala da ja još malo sumnjam, prelistavajući jednu od već pretraženih ladica pronađoh  đačku iskaznicu. Glasila je na ime Hadžić Elvedina, momka kojeg sam poznavao i za koga sam znao da je negdje iz okolice Miljevine. A, na iskaznici je jasno stajala relacija Foča-Izbišno! To što na našoj karti ovo seoce nije unešeno, nije nas čudilo.

Sve se poklapa, Mufo je u pravu. Mi smo se noćas samo peli uz brdo, ne svjesni toga. Nama se činilo, jer smo to tako željeli, da smo se puno više udaljili od Izbišna.

Opet ne znamo tačno gdje smo, ali smo uvjereni kako smo na dobrom putu. Tako smo riješeni posljednjih dilema oko konačenja ovdje. Ujutro ćemo se pokušati potpunije orijentisati, a noć iskoristiti za odmor i pečenje hljeba.

Zato se i dijelimo u dvije grupe. Otišao sam s manjom, s onima koje je zapala koliba. Prilika da i širem broju ljudi pokažem šta sam naučio iz pekarstva.

Kako je pokret najavljen za pola šest, to ćemo stići ispeći samo tri hljeba. Na nas dvanaest bi trebalo biti dovoljno, a nećemo morati žuriti koliko druga grupa, kojoj je ispeći hljeb više.

Imamo vremena i za drjemnuti, opružiti se, ali i popričati, zaviriti malo u sjećanja. Moja nisu išla daleko. Vezao sam ih upravo za ovo selo, odnosno rahmetli Zahida Ivazovića, babovog badženoga.

Prvo se prisjetih jednog ljepšeg događaja. Bio sam, valjda, šesti ili sedmi razred osnovne škole. Dio tog raspusta sam proveo u Mrežici, selu nedaleko odavde, kog babovog i Zahidovog šure. Jedog je dana i Zahid došao, pomoći oko koševine. Pošto mu je šura morao na posao, sam je poranio. Mene je tražio da mu vodu nosim, a bez gajbe piva nije ni bio planirao ići. Od sveg posla, samo je raskosio ispod jedne šljive. Da obojica možemo ležati u hladu. Naravno, praveći mu društvo popih i ja par piva. Pa sam poslije silazio prodavnici da donesem i litar konjaka... Te se noći Zahid vratio u Sarajevo, a ja sutradan opet na livadu. Da objašnjavam ovima zbog čega su ponijeli vile i grablje, kad se rukama moglo i pokupiti i pograbiti ono što smo nas dvojica ukosili.

Ipak, teško mi je uvijek kad se Zahida prisjećam. Prije nešto više od godine dana, u njegovoj se firmi desila pljačka. Policiji je trebao krivac s motivom. Kako je Zahid ponekad znao sjesti s društvom i kartati, našao se vrlo pogodnim za prvog osumnjičenog. Uzalud je dokazivao svoju nevinost, u prvom je postupku osuđen na višegodišnji zatvor. Teže mu je palo što njegova porodica tako ostaje bez redovnih primanja, a za što sebe okrivi. Ubrzo i osudi - objesio se! Da li je to uticalo, nikad nisam saznao, tek je pravi krivac ubrzo pronađen. Da se još jednom dokaže kako je pravda često spora, gdjekad i sasvim zakasni.

Otužno mi što se ranije nisam raspitao za Zahidovo rodno selo, odnosno što ga prvi put i pohodim u ovakvim okolnostima. U ovoj kući nije rođen, ne znam u kojoj je od preostale dvije, a razmišljam da je to možda i ona pozida...

Ipak, iznad svega se želim što prije povratiti i dodvoriti sudbini. Biti sretan što smo još živi, i prije isteka početi zaboravljati ovu neprijatnu noć.

Iako se stigoh i bespotrebno ljutnuti, nakon što prebrojavajući niske prosutog tespiha shvatih da jedna fali, da je ostala u onom blatu. U kolibi sam našao drugi. Nije bio zlatnožute boje, već kafene, ali je i on sijao. Skoro do zore sam se opirao iskušenju.

Pobijedilo je uvjerenje da se opet ništa nije desilo slučajno. Pa ni to što tek noćas izgubih tespih za koji sam vjerovao da mi služi kao amajlija, da me štiti, da nas sve vodi pravim putem. Izgubio sam ga, prosuo, ali sam i našao drugi. Jesmo se dogovorili da ne uzimamo ništa što nam nije potrebno, ali se ne mogoh oduprijeti osjećaju da mi treba.

Jedino sam gledao da ugrabim vrijeme kad to niko neće primijetiti. A sebi sam obećao i da ću, kad dođemo, potražiti vlasnika. Vratiti mu, i zahvaliti se. Za sve.  

 

                               Sijeračke stijene