Po
inerciji, ponovo se nađosmo u koloni. Kao da se nismo ni bacali na zemlju. Kako
je strah došao, tako i iščeznu. Nama je, opet dalje.
Pokisli
i umorni, trebamo odmor. Ovo seoce nam se sada čini kao stvoreno. Na osnovu
nekoliko detalja, koje nam svjetlosti munje otkriše, već smo izveli prve
zaključke. Selo nije golemo, pa bez obzira što bi se prije moglo raditi o
srpskom, kako nije pogorjelo, nemamo ni razlog da odmah bježimo. Ako smo u
ovakvom nevremenu mogli raspoznati, moglo bi biti i da je napušteno.
Dok
se u koloni pribijasmo uz štalu, objekat koji nam je i bio najbliži, desi se
nešto što očekivali nismo, ali čemu je prekasno da nas ponovo uplaši. Blejanje
ovaca je jasno kazivalo kako u selu ipak nismo sami, ali smo se već počeli
redati ispod streha. Hrabrost i odlučnost smo jednom skupili, ne bismo je tako
brzo prosipali.
Nismo
se dogovarali ni kada smo prilazili, pa i sada šutimo. Kao da neko vrijeme
želimo vjerovati kako nam se samo prividjelo. I kako nam se još priviđa. Ali,
ako bi mi najradije odšutjeli nekih pola sata pa produžili kao da ni svraćali
nismo, ovce jednako nisu zadovoljne našim prisustvom.
Znamo
da su nam i puške mokre, ali ih kao spremamo za djejstvo. Prvi znak da nam je
nešto preduzeti. Hoćemo vjerovati kako sa stražom susret nismo imali samo zato
što je i nema, ali bi u suprotnom bolje bilo provjeriti.
Vidim
da se njih nekoliko skuplja kod Miša, pa skontah kako bih i ja trebao. Dok sam
se prebacio skroz s kraja, oni su već raspravljali o jedine dvije mogućnosti.
Odmah se izvlačiti odavde, ili istražiti selo.
Bilo
mi je već tada jasno kako sam neću morati trošiti vrijeme, sasvim me
zadovoljilo Zaimovo obrazloženje: da bi odmah krenuli, trebali bi znati kuda.
Ovako, pruža nam se prilika da saznamo puno toga. Možda možemo odrediti neko
vrijeme, koliko bi još čekali.
Kao
što ja nisam morao obrazlagati da se sa Zaimom u potpunosti slažem, to nećemo
nikako morati ni glasati. Grupa onih koji nisu sudjelovali u našem dogovoru,
već je prešla uz zid kuće. Shvatali smo njihove namjere. Mogli smo pretpostaviti
kad će munja ponovo da sijevne, a to bi trebalo biti vrlo skoro. Zašto je ne
bismo iskoristili!?
Iako
je Mišo bio ljut, počeo psovati sebi u bradu, izmijeniti nije mogao ništa. Još
manje, zaustaviti one koji su već ulazili u štalu!
Ono
što sam ja mogao, odlučiti je kojima se priključiti. A tu, već nisam dugo bio u
dilemi. Zajedno sa Zaimom sam u par koraka bio uz one koji su se nagurali uz
pendžer kuće.
Stigli
smo taman na vrijeme. Sijevnu munja, onako jako kako smo i željeli. Nemam pravo
reći da tih sekund-dva nisam zaustavio disanje. Čak mi se bilo pričinilo da
vidim sobu punu četnika. Srećom, svjetlost munje je dovoljno dugo trajala. Da
slika straha iščezne, pretvarajući se u potpuno praznu sobu.
-
Muslimanska! – gotovo u isti mah uzviknuše i Mufo
i Tito.
-
Ono je muslimanska sinija – Mufo prvi stiže
obrazložiti svoj zaključak.
-
Onakve serdžade „Vlasi“ nemaju – zatim, i Tito.
-
Ja sam i kont'o da smo u Jabuku stigli! – ne
skrivajući ushićenje, nakon onoga što su njih dvojica rekli, a kako sam nisam
vidio ni jedno ni drugo, potrčah izreći ono što se meni, prije svega pod dojmom
nadanja, vrzmalo po glavi.
-
Kakva Jabuka! Znaš li ti gdje je Jabuka!? – Mufo
mi odmah protivurječi.
-
Što!? Bogami smo se i nahodali. Ništa nije
nemoguće! – prije nego se ja povukoh, Ejub Vejo se složi sa mnom.
Ali,
to u ovome trenutku nije ni bitno. Samo ono što su Mufo i Tito zaključili, ako
je istina. A to otvara samo novu dilemu, ako je ima.
Munib
i ja smo se već od prozora preseljavali ka vratima. Znali smo da Tito zalud ide
Mišu, mi ne kanismo čekati njegov izun. Jednostvano, nismo bili sigrurni da
bismo ga dobili.
Obojica
smo imali iskustva u obijanju vrata. A ova i nisu predstavljali poseban
problem. Stara vrata, dovoljan im je ašov. Samo smo se morali požuriti, već smo
čuli kako nam se Mišo i Sabit približavaju. Zapravo i nismo, oni su nam
prilazili kako bi čistili svoju savjest. Da im je doista bilo zaustaviti nas,
pokušali bi riječima. Ionako smo mi ašovčićem napravili dovoljno buke.
Dovoljno
buke, koja se usljed nevremena ne može daleko čuti. Možda jesmo požurili s
obijanjem, no sigurno je da smo o tome trebali ranije razmišljati. Pametnije bi
bilo da smo, nekako u strijelce raspoređeni, najprije malo pročešljali cijelim
seocetom. Pametnije bi bilo, da je nama bilo do pameti.
Mišu,
Zaimu i Titu jeste, no njihova pamet ostaje ispod naših želja. Desetak je već u
štali, trebalo bi najmanje deset minuta njima objasniti kako je glupo što su
poranili. A mi, u stvari, samo radimo što i oni.
Mirno
smo ulazili unutra, uopšte ne razmišljajući da je moguće da bude mina. A samo
što smo poželjeli da bi nam trebalo kakva svjetla, munja ponovo sijevnu. Munib
i ja se odmah prebacismo do kauča, na kojem je bilo složeno nekoliko ćebadi.
Ejub i Laci nam žure pripomoći.
Već
za dvije minute oba prozora u velikoj sobi su bila zamračena, a svijeća
upaljena. Naša polovina se tu skuplja, koji nismo otišli u štalu.
Ušli
smo, sada se možemo dogovarati šta dalje.
Koliko
smo se oslobodili, pokazuju neki koji odmah predlažu da na isti način obijemo i
ostale kuće, te se bolje odmorimo. Prijedlog, koji nije razmatran. Mišo je
skoro drečao, podsjećajući kako nismo ovdje da obijamo, pljačkamo, već samo da
se odmorimo. Upozorio je kako će biti prijavljen svako kome padne na um da još
nešto obije.
Šalje
Zaima po one iz štale. Ova kuća ima dvije sobe, ali veće. Ako i ne možemo svi
leći, posjedati sigurno možemo. Osim toga, za svaki je slučaj i bolje da smo
što više na okupu.
