Valjalo
bi kad bi se vrijeme malo smirilo. Stijene nam se počinju činiti oštrije,
klizavije, idemo sve sporije, četveronoške. Samo što se više ne okrećemo. Niti
idemo jedan za drugim. U nekoliko smo se redova poredali, čak se i pretičemo.
Kako ko može da hoda. Neko uzima predah nakon trećeg koraka, neko izdrži i šest
u cugu. Najsporiji polako zaostaju... ali, u ovakvim okolnostima se niti može
puno odmaći niti puno zaostati!
Povremeno
kiša smanji, pa nam se učini kako smo malo ubrzali. Pa poželimo jaču, ova nam
je nekako dosadnija, a svakako smo do gole kože mokri. A kad to kao ubrzamo,
pričini nam se kako znamo i gdje smo i kuda idemo.
Vrijeme
prolazi. Više od sata se pentramo naviše, a cestu još za sobom osjećamo. Kad je
drugi put sijevnulo, ko je htio u to se i uvjerio. Ipak, ne možemo reći da naši
napori nisu bez vidnih rezultata. Ako bi se neko slučajno, ako bi bio lud, u
trenutku kad sijevne našao na cesti ispod nas, ako bi nas i vidio, sigurno ne
bi imao kad poznati o čemu se radi.
Vrijeme
za odmor je davno bilo, ali na ovakvoj čistini nema svrhe. Ionako se odmara
kako ko kad stigne. A koliko je potrebno da rukavom otare kišu s očiju, da
ponovo barem ima osjećaj da gleda, i zna kuda ide.
U
kakvom su nam stanju puške i municija, posebno je ružno razmišljati. Važi samo
vjera da nam noćas neće ustrebati.
Dok
smo cestu pratili, bar smo znali kako na četnike ne možemo direktno naići.
Ovako, sve je moguće. Sve dok pojma nemamo gdje smo. Ni gdje idemo.
Nismo
u mogućnosti bilo kako da komuniciramo, ali sam uvjeren kako niko nema da nije
barem dva puta pomislio da predloži zaustavljanje. Kako je ta misao dolazila,
tako smo je i odbacivali. Nevrijeme je slično onome na Videžu, s tim da ovdje
homora nema. Durati se i jedino može hodajući. Durati, i čekati da se nešto
samo desi.
Sve
više je to hodanje, duranje i jedino što nam je na umu. Gubimo osjećaj za
vrijeme, kako za ono koje je prošlo, tako i u vezi procjena koliko smo još
kadri izdurati.
***
Možda
je sat prošao kako smo se prestali naviše peti, kako smo okrenuli lijevo, kad
nam se učini da smo nabasali na nekakav put. Nismo mogli biti sigurni, niti smo
očima šta vidjeli, niti nogama osjećali. Ali smo morali malo i ići kud nam je
lakše.
To
nešto nalik nekakvom putu navelo nas je i na pojas rijetke šume ili šikare,
gdje je put postajao nešto bolji i lakši. Brže se krećemo. Mogu reći kako nam
je zbog toga bilo toliko milo, da nam se sad bi žao zaustavljati. Prestali smo
čak razmišljati o svemu, kako i šta pada, kroz šta i koliko u pravom smjeru
idemo, gdje bi se i kada trebali zaustaviti...
Ja
sam se u jednom trenutku zaustavio. Jedna od grana mi je zapela, prosula
tespih. Pomislio sam kako je sijevanje munje u tom trenutku i bilo zbog toga.
Odmah sam se sageo i počeo skupljati niske, roviti ih iz blata.
Na
Mufovu primjedbu da bez potrebe zaostajemo, kazao sam kako ovo smatram lošim
znakom. I kako se smatram dužnim ispraviti koliko mogu. Pošto se nisu bile sve
niske prosule, a nisam imao vremena brojati, niti je htjelo još jednom
sijevnuti, to sam se zadovoljio kad pod prstima više nisam mogao napipati ni
jednu. Nadao sam se da sam ih sve pokupio, metnuo ih u prednji džep na jakni,
na kojem sam tespih inače i nosio, žureći pristizati ostale.
***
Nisam
siguran da je iko tačno prepoznao kada nas je naš put izveo ponovo na čistinu,
osim što smo osjećali kako se primičemo vrhu nekog brda. I da smo bili
pomislili kako bi se tu negdje mogli zaustaviti, predahnuti.
Kiša
jeste ponovo malo smanjila, ali je vjetar tako zafijukao. Pokazao nam je da smo
na čistini, ali i da od zaustavljanja, bar dok ne nađemo neko bolje mjesto, nema
ništa.
Prizivali
smo munju. Nije odavno sijevnulo. Ranijih šest-sedam puta nam je koristilo da
se makar vidimo, pretpostavimo kako smo na broju, a sad oči držimo spremni da
vidimo ako se gdje ukaže kakva ivica šume. Gušće od one šikare.
Koliko
god da smo se spremali, munja nas iznenadi. Učinila nam se jačom i svjetlijom
od svih prethodnih. Jasno smo vidjeli ledinu koju smo gazili, na koju smo se
inertno odmah i pobacali. Zbog onog drugog što nam je munja otkrila! Kakva je
munja sijevnula koja nas je prostrla po zemlji, takva nam je mislima
prostrujala ukazajući ispred nas par kuća, štala ili koliba.
Bez
obzira na kišu, kaljugu, blato, neko vrijeme nam nije dizati glavu. Da bar
pokušamo nešto zaključiti.
S
ceste smo skrenuli na prvom mjestu gdje smo mogli, dalje išli nasumce,
pokušavajući se peti i pomalo odbijati desno, ali smo isključivo pratili put,
odnosno ono što smo imali pod nogama. A to nas je moglo za ovo vrijeme odvesti
mnogo gdje. Pogotovo jer je teren pod nama tjerao suprotno od željama planiranog.
Samo
u jedno smo mogli biti sigurni, odmakli smo najviše što smo mogli. A mokri,
mokri, mokri i umorni, bili smo i bez snage potrebne za razmišljanje.
Možda
bismo sada potražili kakav zaklon, kad bi znali u kom bi se pravcu mogao
nalaziti.
Samo
zbog toga što smo podrhtavali od hladnoće, na nama se nije moglo primijetiti
kako podrhtavamo i od straha. A do borbe nam nikako nije bilo. Pa smo se, i
pored svega, nekako najsigurnije osjećali ovako. Na zemlji!
Nova
nas munja nije iznenadila, refleksno smo svi podigli glave. Da iskoristimo tih
par sekundi svjetlosti, da još jednom osmotrimo mjesto koje nas je ovakve
zateklo. A moraće nam se i svijest povratiti. Ne možemo do zore ostati u ovoj
kaljuži, a ne pomjeriti se nigdje.
Nije
nam mnogo jasnije bilo. U nekakvom smo seocu, na nekakvom brdu. Iz šiblja smo
poodavno izašli, a neke druge šume na vidiku nije bilo. Sve dokle su nam oči
dobacivale. Jedino novo, što je bar meni tek vidno postalo, je još jedna kuća,
nama i najbliža, nekih četrdesetak metara desno, i niže od nas.
Niko
nije imao niti prava, niti znanja, da u ovom času sam donese pravu odluku. A,
kako je zajedno donijeti? Gdje da se u ovakvoj situaciji skupimo? Da li čekati
da još koja munja sijevne? Ili je pokušati presresti...
Bez
mogućnosti da bilo ko provjeri šta se vrzma po glavama drugih, osim da
pretpostavi kako je sasvim slično, svi činimo jedino što nam pada na um.
Počinjemo ustajati, skoro u isto vrijeme...
Nije
prvi put da rizikujemo. Sudbina nas je dovde dovela, ona je i dalje za nas
zadužena.
