Pohara
se s ostalima priključuje brzo. Mi smo se bili malo povukli, kako bi mogli svi
stati, te makar šaptati. Pretpostavili smo da Poharu samog neće htjeti
shvatiti, već od Fuda, ili Tita tražiti potvrdu.
Fudo
je objašnjavao. Sada su razumjeli, ali još nisu bili spremni prihvatiti sve
onako kako smo nas trojica vidjeli.
Umjesto toga, Mišo i Zaim se odlučuju sami uvjeriti. Sa Sabitom i, opet Fudom.
Njihov
je plan da ispod ceste dočekaju akšam, poslije da njih četvorica izađu i
pronađu put, te tek onda i nas pozovu.
Uzalud
sam objašnjavao da je to suvišno. Da je nama najvažnije prijeći cestu, a da
stijene nisu baš toliko strme da se uz njih ne možemo izverati. Poslije, da se
možemo negdje pritajiti do punog mraka. Zatim već nekako i odbiti desno, te
nastaviti uz livade...
Tu
se moja priča prekinula. Njih četvorica su ustala, ostavljajući mi da, poput i
svih ostalih, samo pogled za njima držim koliko hoću.
Nisam
puno. Nisam bio toliko ljut što mi se prethodno nije vjerovalo, koliko što se
sad nisam ni saslušao. Pokušavajući da o tome što manje mislim, odmah ponovo
potražih da se pridružim Mufu i Munibu.
-
Kakve livade – Munib mi je odmah počeo
pojašnjavati neke stvari koje sam propustio – još dok smo dolje bili, čim je na
vijestima javljeno da su ovdje borbe, a mi procijenili kako je to oko Kljuna,
dogovoreno je kako to moramo izbjeći!
-
Ako je tako, to je drugo – požurio sam prihvatiti
objašnjenje – ne znam, samo, što to tako nisu i rekli. Ja o tome nisam razmišlj'o.
Ja sam dugo tabirio kartu, i to je što sam vidio. Savladati ove stijene, onda
koristiti jednu finu udolinu, pa livadama, kud bude pogodno hvatati se Dobromanovića,
obilazimo Izbišno. Odatle naviše do puta koji vodi Kljunima. Nisam znao za
dogovor. Mada, i sad kad kontam, ja vjerujem da ih nisu zauzeli. Do predveče se
pucnjava čula.
-
Nisu ih morali zauzeti – Fadil Humić se trefio
blizu, i slušao naš razgovor – mogli su ostati negdje blizu, ispod položaja,
ili negdje na putu kojim bi mi naišli.
-
Kao da ne mogu biti i kuda ćemo naići – ja sam
još razmišljao.
-
Ti stalno pametuješ – sad se Tito javi, ne znam
iz kojih razloga ovako ljut na mene – stalno hoćeš da nas nekud navedeš! Nema
ovdje pametovanja, do sada smo fino prošli, zašto bi sada glupo zabrljali. Mi
ne znamo šta se na Kljunima desilo, zato ih moramo zaobići!
-
U pravu je Tito – mada je i sam Tito u zadnjim
riječima bio smireniji, Sajo je smatrao pametnim da doda svoje razmišljanje –
mi se Kljuna moramo bojati: jal' od četnika, jal' od naših. Ako su ih cijeli
dan napadali, šta mislite gdje su sad naši!? Svi na položajima, i samo gledaju
miče li se šta u mraku!
-
U redu je – smatrao sam pametnim da se povučem –
ja se uvijek slažem da više glava bolje misli nego jedna. Nego mi je krivo što
to nije tako i objašnjeno.
-
Nešto sad razmišljam – javi se i Mufo – ako već
moramo obići Kljuna, onda nam je najbolje držati se iznad ceste. Ne može puno
daleko biti ono skretanje za Varoš.
-
I ja sam o tome razmišljao – Munib, i Sajo, skoro
uglas podržaše Mufov prijedlog.
Uslijediće
par minuta njihovog preciziranja gdje bi se to skretanje moglo naći, koliko nam
do tamo treba, koliko odatle do Varoši, da li su tamo još naši...
Ja
sam izabrao drugu opciju. Pogledom sam potražio Zika. Koji me još jednom
ohrabri, nasmija, oraspoloži. Opet je bio izdvojen, isključen. Zavaljen ispod
jednog zrelog drijenjka, čijim je plodovima sočno sprječavao treperenje živaca.
Bez razmišljanja mu se pridružih. A očekujući da skoro pođemo, računajući kako
će i putem nervoze biti, to ih počeh i u džepove trpati.
Kad
je Munib prišao, mislio sam kako su drijenci jedini razlog.
-
Šta sad kontaš? – zato me je iznenadio pitanjem.
-
Više ništa! Od sada se samo držim Zika! Ovako je
najpametnije. I najlakše. Stojim ovdje, zabavljam se, mozak na ispaši... Čekam
da neko kaže da pođemo.
-
I ja isto – Munib se složi – samo, bilo bi bolje
da smo odmah počeli s prebacivanjem. Jedan po jedan. Uhar je svaki koji se
uspjedne prebaciti. Svaka nam je sekunda dragocjena. Šta ako čuju cuka, ako nam
vide tragove? Ovdje smo k'o u mišolovci.
-
Zato sam se i pridružio Ziku i Laciju u branju
drijenjaka. Kako je krenulo, možda još dugo moradnemo štediti hranu. Jedino me
čudi kako se Laci nimalo ne mršti dok havlja ove drijenjke.
-
Ja samo ubijam vrijeme – Laci je govorio kao da
je ozbiljan – ne mogu više da se sikiram, ne znam zašto ste onda vi maloprije
išli.
-
Ti se nisi ni prije sikir'o, što je i pametno, a
i vidi se po tome s kim si gled'o biti u društvu – najprije odgovorih Laciju,
potom se okrenuh ponovo Ziku – ja sam tek doš'o pameti, zato i jesam sada
ovdje. I, evo, sad ću Zika pitati, šta on misli o ovome!?
-
Nemoj, Boga ti, ni ti, kad niko drugi ne pita –
Ziko me dočeka spremno, i u svom stilu – Vidio si da Zika niko nikad ništa nije
pit'o. Samo znaju reći: Ziko, tegli! Nosi! Vuci! Tegli mitraljez, idi zadnji...
E, Boga mi, neće više ni tako. Sad ću im ja dvije reći! Hajdete, ljudi,
spremite se. Idemo!
Kod
zadnjih rečenica je toliko digao glas, da su ga čuli i oni u izvidnici, a time
je potvrdio kako je i ljut ostao dosljedan sebi. U nečemu je nadmašio sve nas,
ovaj se put samo njegova pika!
Kako
mi svi krenusmo za Zikom, prilazeći čelu, to su ovi već iskakali na cestu. Ako
su oni, ili bilo ko drugi, nešto Ziku psovali, to su radili u sebi.
Kao
i mnogo šta drugo, i ovo odmah postaje prošlost. Osim toga, iako se nije sasvim
smračilo, nama je vrijeme bilo. A Ziko je pokazao kako u blizini nema nikog, i
kako nam nije ni nužno više čekati. Iskoračio je s puškomitreljezom četiri-pet
koraka, prema Miljevini, riješen tako ostati dok svi ostali ne izađemo.
Dok
sve više ljudi nestaja ispred mene, idući lijevo, ja se odlučih pridružiti
Ziku. Tmurno je, mračno, prohladno, te mi dođoše ponovo misli o mogućem
nailasku četnika. Sjetih se i Munibovih riječi da smo u mišolovci. Sve dok smo
ispod ceste, o proboju nam nije razmišljati. Naježih se pri pomisli da bih
mogao bježati nazad!
Zato
sam ushićeno zurio u pravcu Miljevine, bojeći se da bi praga, ili neko drugo
vozilo upravo moglo naići, nadajući se i vjerujući da se to ipak neće dogoditi.
Oči su mi zurile u mrak niz cestu, uši su slušale iza leđa. Jedva sam čekao da
oslabi šum koraka.
Ziko
i ja istovremeno čusmo što smo htjeli čuti, i skupa se okrenusmo. Skupa smo i vidjeli sliku koju nismo
očekivali. Umjesto da vidimo kako se ovi prije prebacuju dalje, uz stijene, oni
su trčali cestom. Nije nam to postalo najjasnije, ali osim slijediti ih, drugo
ništa nismo mogli.
Iako
je u ovim trenutcima počela i sitna kiša, odmah i mrak brže stežući, činilo nam
se ovo jednako ludo kao i Zikov ribolov. Ohrabreni prvim kapima kiše, počesmo
doslućivati naše namjere. Možda su Mišo i ostali došli na istu ideju koju je
Mufo pomenuo. Međutim, koliko sam shvatio, nije to toliko blizu da bi mogli
pretrčati.
Shvatamo
to brzo. Pod ovako snažnim teretom, jedva da smo trčali prvih pedesetak metara.
A dalje smo samo pokušavali trčati. Prelazeći u maksimalno brzi hod. I sve češće
pogledujući desno. Kiša stalno pomalo pojačava, a desno - ništa. Stijene, i
samo stijene.
Uzalud
su se, povremeno, gdje god im se to mogućim učinilo, ovi što su išli naprijed,
pokušavali odvojiti od ceste. Metri su ostajali iza nas, a nigdje prilike da
skrenemo.
Duž
kolone nervoza, poneka psovka. Mi straga psujemo ove naprijed. Psuju i oni, i
oni su vjerovali kako će se taj nekakav put ranije ukazati. Psujemo svi
zajedno, postajemo duplo mokri. Kiša prelazi u pljusak, a iznutra se
preznojavamo.
Ne
znam koliko smo se mučili i borili s Miljevskom cestom, ali sam vjerovao kako
ću dugo pamtiti trenutak kad čelo konačno skrenu. Iz dva razloga, tek ovdje se
vidi kako je ružno biti na začelju. Samo skretanje je vrlo ružno, naporno. Još
ružnije čekati, i u mjestu kisnuti.
Nije
osjećaj puno bolji ni kad konačno dođe red. Nije ovo bio nikakav put, ovuda
ranije ni koze nisu išle.
Oštre
stijene, usljed kiše i prilično klizave, uz noć koja je bila u svom pravom
izdanju, čine da se veoma sporo odbijamo od ceste. Ma kako nam bilo drago i
zbog kiše, i zbog mraka, jedva se s njima borimo. Još kad se povremeno otisne
po koji kamen... otisne nam se i pogled za njim. Ne zbog njega, već da
uzdahnemo što se i dalje ni malo od ceste ne udaljismo.
Znao
sam kako ovo što gazimo nije put, ali sam morao vjerovati kako oni naprijed
stalno pokušavaju nekako poći naviše. Ako nam je i cilj pratiti cestu do
Varoškog skretanja, trenutno smo joj previše blizu.
Niko
nije gunđao, svima nam je bilo jasno u kakvoj smo situaciji. Ako bi naši
pogledi bili nezadovoljni svaki put kad bi lako dobacili do ceste, morali smo
biti zadovoljni što njome niko ne prolazi. Da neko naiđe, bili bismo prelaka
meta. Posebno, sad kad je prvi put i sijevnulo. Uduplala nam se želja za
penjanjem.
To
što sam pomislio da smo u ovim trenutcima mogli biti već negdje iznad
Dobromanovića, također je bilo prazno razmišljanje. Tu smo gdje jesmo, kiša
pljušti kao da ne misli prestajati, a naše su haljine još uvijek mokrije
iznutra...
I
onda, kad sam se već prestao nadati, odjednom okrenusmo naviše. I dalje je
jasno da se ne radi ni o kakvom putu, već samo o procjeni čeonih da se tuda
može!
Niko
ne pomišlja na odmor. Samo da odmaknemo leđa što više od ceste.
